Prije nekoliko dana, Dušan Šehovac, sociolog i osnivač Demokratske inicijative sarajevskih Srba, objavio je članak pod naslovom “Zašto ratni sukob u Prijedoru i danas medijima u FBiH služi da bi se ubijala istina?, u kojem, između ostalog, brojku od 3.178 ubijenih prijedorskih civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti ocjenjuje kao ideološki i nacionalistički podatak. Prijedorčanin, historičar Jasmin Medić u tekstu za Stav reagira na ovaj Šehovčev članak

Piše: Jasmin MEDIĆ

Ove je godine, a u povodu obilježavanja Dana bijelih traka, objavljen niz tekstova čija se tematika odnosi na događaje u Prijedoru 1992. godine. O negiranju dokazanih zločina u Prijedoru ili bagatelisanju bijelih traka u nekim tekstovima ne vrijedi trošiti riječi. Među onima koji se Prijedora dotaknuo jeste i sociolog Dušan Šehovac, osnivač Demokratske inicijative sarajevskih Srba. U tekstu pod nazivom Zašto ratni sukob u Prijedoru i danas medijima u FBiH služi da bi se ubijala istina? Šehovac, osvrćući se na pisanje jednog sarajevskog portala, navodi da je u Prijedoru poginulo i ubijeno 4.868 vojnika i civila, pa kaže da je “u Prijedoru tokom rata poginulo 885 Srba, 174 Bošnjaka i 20 Hrvata”, ne ulazeći u kontekst stradanja navedenih.

Kao neko ko, kako je opisan, “pokušava da spoji akademsko, aktivističko i ljudsko promišljanje, misli humanistički, aktivno radi na pozitivnim promjenama zajedno sa drugima, voli da bude dio mreže aktivista, rasuđuje i svojom dušom”, Šehovac bi trebao znati da su u spomenutu cifru ubrajani i vojnici VRS‑a stradali na ratištima širom Bosne i Hercegovine (o tome je pisao Kozarski vjesnik 26. augusta 1994. godine, navodeći da su jedinice iz Prijedora učestvovale 1991. na ratištima u Hrvatskoj, a od 1992. godine u Gradačcu, istočnoj Bosni, Orašju, Tesliću, Tešnju, Brčkom, na Ozrenu…), a ne u Prijedoru, kako navodi autor. O tim vojnicima i njihovoj ulozi u Prijedoru 1992. godine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, Sudom Bosne i Hercegovine i Okružnom sudu u Banjoj Luci dovoljno je rečeno, mada ni približno dovoljno procesuirano. Za razliku od pripadnika VRS‑a, civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti mahom su ubijani pred svojim kućnim pragom, na području prijedorske općine, ili su iz nekog logora izvedeni i pogubljeni na nekom od mjesta masovnih ubijanja. Među njima je tromjesečni Velid Softić i još 101 dijete.

Pozivajući se na podatak udruženja logoraša, brojku od 3.178 ubijenih civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti Šehovac ocjenjuje kao ideološki i nacionalistički podatak!? Usput rečeno, autor teksta trebao bi znati, ako već piše o Prijedoru, da su upravo prijedorska udruženja prikupila podatke o ubijenim prijedorskim civilima s podacima o imenu, imenu oca i prezimenu žrtve, datumu i mjestu rođenja, adresi stanovanja, datumu nestanka i eventualnoj ekshumaciji žrtve. Takvom metodologijom uskraćena je svaka mogućnost manipuliranja brojkama. Ništa slično Demokratska inicijativa sarajevskih Srba nikada za ovih godina nije uradila kada je riječ o sarajevskim Srbima. Danas nerijetko svjedočimo manipuliranju žrtvama srpske nacionalnosti u Sarajevu.

Dakle, iznijeti podatak i navesti nacionalnu pripadnost ubijenih civila, prema autoru, ideološki je i nacionalistički! Po Šehovcu čak i podatak može biti etiketiran?! Kako onda izbjeći takvu vrstu etiketiranja? Sve žrtve – poginule vojnike i ubijene civile – podjednako numerisati i pri tome ne uzimati u obzir historijski kontekst? Da li ćemo, idući tom logikom, svako spominjanje nacionalne pripadnosti (srpskih) žrtava iz Jasenovca također smatrati nacionalističkim pristupom? Hoćemo li onda staviti znak jednakosti između ubijenog srpskog djeteta u Jastrebarskom i stradalog domobrana s Kozare kada budemo govorili o stradanjima u Drugom svjetskom ratu, u kojem se, s pravom, naglašava nacionalna pripadnost žrtava? No, kada je riječ o Prijedoru, u kojem su masovne zločine nad bošnjačkim i hrvatskim civilnim stanovništvom počinile srpske vojne i policijske strukture, autor, i pored mnoštva dokaza i dostupnih podataka, pokušava staviti znak jednakosti između srpskih poginulih vojnika s ratišta širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine i ubijenih bošnjačkih i hrvatskih civila u Prijedoru.

Autor, shodno navedenom, još i izražava želju “da će konačno u Federaciji BiH doći bolje vrijeme u kome će novinari svojim radom doprinositi istini i pomirenju, tako što će doživjeti da pročita vijest u novinama ili na nekom portalu, vijest koja glasi: ‘Nažalost, Prijedor će se ubrzo pretvoriti u jedan od najkrvavijih gradova u BiH, u kojem, prema podacima udruženja zaraćenih strana, imamo 4.689 žrtava, iz reda sva tri naroda, Bošnjaka, Srba i Hrvata, od kojih je 3.819 ubijeno a 1.049 poginulo'”, umjesto da se svojim “ljudskim promišljanjem i humanističkim mišljenjem” suprotstavi manipulacijama o stradalim Srbima u Sarajevu od strane novinara iz drugog, manjeg bh. entiteta.

Iz narativa ćemo izbaciti nacionalnu pripadnost žrtava tek onda kada neko dokaže da su uistinu svi narodi podjednako stradali i svi podjednako činili zločine, a da su za rat sve zaraćene strane podjednako krive, kako za posljednji, tako i za zločine u toku Drugog svjetskog rata. Ipak, to ni približno nije slučaj. Jedan narod, za razliku od drugog, ima iskustvo Omarske, Tomašice, Keraterma, Trnopolja, Korićana, Kevljana i nijedan “diskurs u pokušaju” te činjenice neće moći izvrnuti. Pripadnici drugog naroda naglašavaju nacionalnu pripadnost žrtava jedino kada su žrtve njihovi sunarodnjaci.

Budemo li ovako neke činjenice gurali pod tepih ili neke upotrebljavali samo kada nam u datom trenutku odgovara, ništa nismo naučili. Kao ni nakon Drugog svjetskog rata.

STAV