Hodža strah....

Dragi moji!

Tražeći neko dobro štivo za pročitati u ove dane dok izdišem od nake prehlade naletih na našeg starog dobrog pisca Bosanskog. Naiđoh na knjigu Derviša Sušića Hodža strah. Nigdje više pametnih i mudrih citata u jednoj knjizi ne pročitah. Evo vam samo neke a ostalo ćete morati pročitati u knjizi.

Toplo je preporučujem u ove hladne zimske dane....

• "Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam... Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji , ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija , ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni."
  Opširnije

  Dodaj komentar (2)

  Pročitano puta: 309

Ustajem.

Zahvaljujem Allahu dž.š. što sam dočekao još jedno jutro. Radujem se i ako sam siguran da će dan biti ispunjen dosadnim stvarima. Otaljavam lagahno ovaj ostatak života pod dnevnim svijetlom. Očekujem barem od sutrašnjeg dana nešto, jer ako ni od danas ni od sutra ništa ne očekuješ počinješ se pitati ima li više išta smisla. Pobjegnem onda u ovaj virtualni svijet i pokušavam pisati, pisati, pisati….

Pišem priče. Ljubavne, prijateljske ili one obične ljudske. Ponekad žarko želim da mi se nešto dogodi. Svaki i najmanji događaj, svaka mala epizoda, imaju vrijednost i pouku….

Ponekad objavim po koju priču,poneke pohranim u svoju seharu za neka bolja vremena, a neke nikad neću htjeti objaviti, jer su previše lične, pa ih brišem.

Bosno moja nezavisna !!!!

Danas je prvi mart. Pa šta nije osmi mart. Ništa samo kažem da mi je važan taj dan. E vala baš mi je važan...

Nije ovo neki prisluškivani razgovor, ovo je moje glasno razmišljanje jel' taj dan danas ili nije. Bojim se i da ću umrijeti a da saznati neću, jer neđe jes' a neđe nije.

Kod mene jes', a samo sto metara dalje u Mitrovićima nije. Ma ne mogu više razmišljati o tome, ode ja do Slobe da vidim što kod njega nije.

Slobo, jel' kod tebe danas prvi mart?

Nije nit će kad biti!

Što bolan?

Eto, nije nako i kvit. Nemoj se previše raspitivati, ni govorit da jes', jer znaš šta je bilo 92 kad ste rekli da jes'...

Eto opet neznam jel' il' nije, a pitat nemam koga. Koga god upitam kaže mi različito.

Zato ću ovim tekstom svim onima kojima danas jest 1.mart čestitati dan Neovisnosti, a onima kojima je nekog drugog dana 1.mart sretan taj drugi 1. mart.

Ovo je najbolji način da se odužimo svim onim patriotima, koji su, svjesni svoje pripadnosti bosanskom podneblju, sačuvali nezavisnu BiH u najtežim ratnim okolnostima. U ovom vremenu punom izazova imajmo povjerenja jedni u druge i budimo ustrajni u izgradnji Bosne i Hercegovine, za kakvu smo se izjasnili 1. marta 1992. godine, jer mi bolje nemamo a druga nam ne treba….

Ovo je tekst mojoj Bosni i Hercegovini…

“Kad bih mog’o i kada bih znao

najljepšu bih pjesmu ispjevao

iz nje tugu i suze sklonio

pa je mojoj Bosni poklonio”

Jutros sam se probudio sa vječitom dilemom: To be or not to be!( to be Jarrabi )

Pošto se ta vječita dilema, biti ili ne biti, jutros odnosila (uh ovo odnosila nema veze s odnosima bilo koje vrste,posebno onim odnosima kad se dvoje odnose) na informiranje odlučih se biti informiran upalih komp i krenuh. Posjetio sam abecednim redom sve kozaračke portale i zaibreti se pitanju na jednom od njih gdje jedna zabrinuta kozarčanka pita sve one koji joj mogu napisati bilo kakva saznanja o tome: "ima li u Kozarcu "VEHABIJA" i gdje se sastaju" ??, samo da bi zehru kasnije u komentaru napisala: "Gdje se sastaju i jesul opasni". Ja se odma odalami po glavuši ovom krivom rukom iza ušiju da mi proteza izleti na tastaturu i sam sebi reče:

-Hifo hajvane jedan đe ti je budnost? Zar ti tamo neka Samka oči mora otvarati. Dok ti uljuljkan spavaš , unutrašnji neprijatelj je budan. Šta bi ti, blento jedan, da nam na blatobranu domovine (napiso bi ja braniku, al mi je to suviše hrvacki) nema tamo u onoj dijaspori vaki ko što je ova savjesna i zabrinuta Samka il ovaj Radon.Sjedi lijepo bilmezu jedan za taj kompjuter pa odgovori joj lijepo sva svoja saznanja i njoj i onom Rad(i) onu, koji našu Samku uznemiri komentarom sljedećeg sadržaja: "Ima na zalost , to gdje je nardeni sastanak treba njih pitati , a opasni su i vise nego sto mi mislimo da jesu. Ako nije tajna sto te to zanima ?".

E pa evo mojih nekih saznanja i odgovora  do kojih sam došao udbaško-mahalaškim metodama:

Da li se vi stariji čitatelji sjećate galofaka????

Ako se dobro sjećam, galofak je imao veze sa pilićima "tvorničkog" uzgoja i hranom kojom su hranjeni i ,općenito je simbolizirala nezdravu, umjetnu prehranu. E baš to ja mislim o ovim novijim generacijama klinaca i klincezi. Svaka čast za ono malo djece koja su ostala "normalna", djece koja su odabrala ostati djecom a ne polkondirenim, vječno nezadovoljnim, malim ljudima, pa se u skladu s tim tako i ponašaju. Svaka čast onim roditeljima koji vode o tome računa. U zadnje vrijeme ostanem iznenađen kad od prijatelja čujem da im djete još uvijek uživa da mu se čitaju bajkeili pričaju priče, da uživa u vožnji biciklom ili šetnji po prirodi, da se bavi nekakvim sportom primjerenim njihovom uzrastu. Da im djeca gledaju crtane u kojoj princ poljubi princezu i ona se probudi, a ne one nakaradne pokemone, digimone, onog mutavog ben tena.... Malo je djece koja se još uvijek vesele kad vani pada snijeg i kad im roditelji imaju vremena za jednu lijepu šetnju s njima, djece koja se iskreno obraduju čokoladi ili kakvoj sitnijoj igrački.

Ovih dana na mnogim bh. portalima vodi se diskusija o posljednoj akciji policijskih snaga u selu Maoča. Izdvajam komentar sa Avazovog portala od korisnika @alcak: KOJI U POTPUNOSTI POTPISUJEM !!!!

Opravdanost hapsenja niko ne dovodi u pitanje, problem je u kao sto neko rece Hollywoodskom upadu brigade policajaca sa skoro 300 vozila. Zatim, da bi se ta akcija nekako "oprala" jer je svakom idiotu jasno da nije potrebno na 8 uhapsenih poslati 700 ljudi - pogotovo sto ti ljudi nisu pruzili ni bogdu otpora hapsenju, onda se ide "napakivanjem" ovoga i onoga - nekako se mora bar pokusati oprati sva ta halabuka.

Neko je vec spominjao da je tu bilo puno vise vehabija koji su imali dojavu za akciju policije pa su pobjegli - e tu se postavljaju dva pitanja:
Ako je postojala dojava, zasto nisu pobjegli svi?
Koliko ja znam, javnost nije imala pojma o akciji. Jedini pristup svemu tome, pored policijskih struktura, je imala ekipa "60 minuta". - za koje se zna da su anti-brada, anti-stil zivota kojim zive ti uhapseni ljudi. Ako je potrebno istrazivati bilo kakve dojave - bujrum brate u redakciju FTV-a pa ispitujte.

Nedavno sam shvatio da nam život ne bi trebao biti putovanje prema grobu

s namjerom da tamo stignemo sigurno i u lijepom i dobro očuvanom tijelu,

nego je cilj prolunjati stranputicama s čokoladom u jednoj ruci i dobrom "trebom"

pod drugom rukom, potrošenog tijela do daske, apsolutno iscrpljen vičući:

' JUUUUUUUHUUUU, koja luda vožnja........

"Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima .''

Iako do izbora u oktobru ima još dana i dana , kampanja je već odavno počela. Tihić u Kozarcu polaže položeni kamen temeljac. Jedan profesor,ovih dana apeluje i na vjernike i na one koji to po službenoj dužnosti nisu i moli sve i svakog da zbijemo safove i da pobjedimo hasume, naravno on je nama na raspolaganju u svakom trenu ako đe zaškripi. U Kozarcu već polahko počinje svak svakog napadat, jer što je sigurno sigurno. Jedni se fale kako"lobiraju" đe prije stignu, čak i po Saraj'vu (naravno sve to volonterski,nako). Sređuju se polahko stvari u političkim partijama, polahko se vrše etička i ona druga čišćenja ( čitaj smjene od nepodobnih). Jedni, oni tamo drugi, ponovo prijete referendumom o "otcepljenju". Allahu dragi cirkus u našem gradu već razapinje šatre... počelo je počelo ... Idem kući s posla i kod džamije sretoh Sulju Muneverinog đe posrće pod teretom poklona jedne stranke na vlasti,dakle sa naramkom sadnica dobijenih uz uslov da saslušaju političku platformu dotične stranke na predizbornom skupu koji je održan prilikom podjela šljiva, krušaka i ostalog voća. Povezoh ga do kuće. Kad je izišo iz auta veli mi:

-Haj boga ti na kahvu da malo proeglendišemo.

Umoran od ovog zahuktavanja i političkog previranja u Kozarcu, prevarih se k'o Suljagina Fata kad svrnu u magazu za onim Mujom iz Mostara u onoj pjesmi, "Lijepili su Mostarski dućani". Svratih se ne bi li popio kahvu u jednom apolitičnom ozračju kod nane Munevere. Al' hoćeš *****, što no Bosanci rekli....

Dok se pomolismo na vrata, nane Munevera dreknu:

Hoće li meni neko objasniti fenomen Emira Kusturice u našoj zemlji? Zašto se svima diže kosa na glavi na spomen njegovog imena? Čovjek se odrekao svoje zemlje. Pa šta? Ako ima negdje bolje (naravno da ima), nek ide i nek bira. Promjenio čovjek vjeru i ime. Pa šta? Briga me kako se zvao i kako se sad zove, ja ga zvat neću ni Nemanja ni Emireeee. Vjerovatno bismo ga voljeli da je prešao na islam, ali odreći se islama...fuuj... I zašto je on nakon toliko godina i nakon svega i dalje aktuelna tema? Ako se već odrekao i Bosne, i vjere i matere, i komšije i tetke Fate, zašto mi još uvijek pričamo o njemu i sad nervozno iščekujemo šta li će pametno reći na tv-u?