Ustajem.

Zahvaljujem Allahu dž.š. što sam dočekao još jedno jutro. Radujem se i ako sam siguran da će dan biti ispunjen dosadnim stvarima. Otaljavam lagahno ovaj ostatak života pod dnevnim svijetlom. Očekujem barem od sutrašnjeg dana nešto, jer ako ni od danas ni od sutra ništa ne očekuješ počinješ se pitati ima li više išta smisla. Pobjegnem onda u ovaj virtualni svijet i pokušavam pisati, pisati, pisati….

Pišem priče. Ljubavne, prijateljske ili one obične ljudske. Ponekad žarko želim da mi se nešto dogodi. Svaki i najmanji događaj, svaka mala epizoda, imaju vrijednost i pouku….

Ponekad objavim po koju priču,poneke pohranim u svoju seharu za neka bolja vremena, a neke nikad neću htjeti objaviti, jer su previše lične, pa ih brišem.

Sinoć sam usnio jedan prekrasan san pa ga želim podijeliti sa Vama.

Sanjam ja kao skupili se svi moji Kozarčani u Krkićima na mjestu gdje se gradi spomen obilježje nevino ubijenim Kozarčanima. Skupio se narod i političari, zajedno izmješani i oni iz NGI-ja i oni iz SDA, i Harisovi i Seferovi. Niko se ni sa kim ne svađa. Stoje zbijenih redova dok im se iznad glava vihore bajraci sa šest ljiljana, a odnekud dopire pjesma:

Svuda se sunce rađa,

i lijepa svaka je zemlja

kao što je Bosna moja

na svijetu ljepše nejma…

Smjenjuju se govornici se govornici na bini, a svaki sljedeći,oštriji od onog prethodnog. Jedinstveni su u stavu da je krajnje vrijeme da Kozarčani dignu glas protiv nepravde koja se u zadnje vrijeme dešava Bošnjacima. Dosta su, vele, šutili. Ovo sa Ganićem je samo prelilo čašu. Veliki transparent preko cijele bine na kojem piše: “SVI SMO MI EJUP”

Ja se radujem jer su moji Kozarčani napokon shvatili da ova međunarodna i srbijanska farsa nije ništa drugo nego još jedan pokušaj da se zločinac i žrtva dovedu u istu raven. Da optužnicama protiv ljudi koji su branili Bosnu pokušaju izjednačiti zločine na prostorima Bosne i Hercegovine. Da ovo nije ništa drugo nego suđenje jednoj herojskoj borbi bošnjačkog naroda. Borbi za opstojnost. Slušam govornike a srce mi hoće da iskoči od ponosa i sreće da su i moji Kozarčani pokazali da imaju čast i dostojanstvo i da su napokon digli glavu i glas protiv nepravde…. Pođoh da se priključim tom narodu ali me u snu zaustavi vatra između mene i njih. Trgoh se i shvatih da je to bio samo san.

Počeo sam razmišljati o svome snu, o sebi i o drugima. Dok nekima tabani gore od vječitog stajanja na onoj vrućoj liniji koja nas razdvaja, jer nemaju hrabrosti da je pređu, ja sam je odavno preskočio. Ponekad se zagledam u nju i vidim one koji su sa druge, one sigurnije strane, i kako je posmatraju sa strahom. Pružam ruke, ali ne da im pomognem da je pređu, već da ih gurnem natrag u njhov privid sigurnosti i mira… Da ih vratim u njihovu uljuljkanost da se to dešava tamo nekome drugom. Ne može svako da izdrži na ovoj strani. Ovdje su svi sami, ma koliko da nas ima. Neprilagođeni, kamenovani, ali prokleto zaljubljeni u svoju hrabrost da žive drugačije. Naravno i spremni da se suoče s posljedicama. A oni, moji dragi Kozarčani, neka se i dalje pretvaraju da je sve u redu dok i pred njihovom kućom ne zaigra mečka, k’o što je , nedaj Bože više nikad, i one devedeset druge godine, ako nisu već odavno zaboravili ?????....

Ostajte mi zdravi i veseli do nekog novog sna, koji će se možda i ostvariti….

P.S. I ja sam se borio protiv srbijanskih vojnika koji su bili u Bosni ( ne znam šta su uopšte tražili ovdje).

Trebam li putovati u Europu ili ????

Dijeli s drugima

Posalji e-mailom

Pročitano puta: 160

Komentari (0)

RSS feed Comments

Napišite komentar

Ime

Website

Komentar

smanji | povečaj

Pročitao-la sam i slazem se sa uslovima koristenja.

Dodaj komentar