Izdvajamo

Tog kobnog 25. jula 1992. godine, dok se spuštao suton nad malenim mjestom Zecovi kod Prijedora, zauvijek je utihnula dječija graja, životi mnogih majki su prekinuti, kao i snovi njihove djece.

Ubijeni su na kućnom pragu, strijeljali su ih krvoločni četnici, njih 32, samo zato što su bili Bošnjaci. Tog predvečerja ubijeni su djeca, supruga, majka Fikreta Bačića. Evo, 24 su godine od tog zločina, a on kosti svojih najmilijih još nije našao. Kaže da, uprkos svemu, ne gubi nadu.

 Strijeljana djeca

– Do neba bi mi značilo da nađem barem njihove kosti, dostojanstveno ih ukopam. Da znam gdje im je mezar da mogu doći proučiti Fatihu. Ali ova borba dugo traje. Na mnoga vrata sam pokucao tražeći istinu, ali oni koji su ih ubili, zakopali, neće da kažu. Ipak, kad-tad morat će progovoriti – kazuje nam na početku našeg razgovora Fikret.

Objašnjava nam da ga je agresija na našu zemlju zatekla u Njemačkoj, gdje je radio kako bi osigurao dostojan život svojoj porodici koja je bila u Zecovima.

– Te 1992. godine moja kćerkica Nermina je imala šest godina, a sin Nermin 12 godina. Moja supruga se tog ljeta spremala da sa djecom dođe kod mene, da me posjete, ali… U predvečerje 25. jula, pričali su mi svjedoci, izvedeno je 32 žena i djece ispred porodične kuće i strijeljano. Osim moje djece, ubijeno je još 15 dječaka i djevojčica u uzrastu od dvije do 16 godina. Svaka je majka zagrlila svoje dijete, tako su ih našli strijeljane. Onda su ih zakopali, a do danas ne znamo gdje – priča nam sa mukom Fikret.

Podigao spomenik

On je za tragediju svoje porodice saznao krajem augusta, odnosno, početkom septembra iste godine.

– Rekla mi je sestra moje supruge. Izbjegavali su, ali su mi na kraju morali kazati. Detalje sam saznao od dječaka koji je preživio strijeljanje, a po kojeg sam išao u Rijeku da mi ispriča sve. Tragedija je to. Godine 1998. sam se vratio u svoje selo kod Prijedora. U dvorištu kuće, na mjestu gdje mi je ubijena porodica, podigao sam spomenik. To mi niko nije mogao zabraniti. Ali žalosno je da se u Prijedoru još uvijek ne dozvoljava podizanje spomenika ubijenoj djeci – rekao nam je Bačić.

Borbom do istine

Bačić poručuje da on svoju borbu u traženju najmilijih nastavlja.

– Uspio sam utjecati da Sud BiH i Tužilaštvo BiH pohapse izvršioce zločina, trojicu koji su učestvovali u strijeljanju nevinih majki i djece među kojima je i moja porodica. Istina o tome gdje su zakopani će se morati saznati – rekao nam je na kraju razgovora Bačić.

(E. Duvnjak – Šalaka/Faktor.ba)

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.