Izdvajamo

"Bijeli balon" je naziv autobiografskog dokumentarnog filma autora Nihada Ademija koji donosi priču bivšeg zarobljenika u logoru Omarska. Film je prikazan danas u kinu Cinema City u sklopu 22. izdanja Sarajevo Film Festivala.

Ovaj autobiografski dokumentarni film prati život Nihada Ademija, bosanskog ratnog zarobljenika koji se vraća kući kako bi rekonstruisao svoja zastrašujuća iskustva u logoru smrti Omarska.

"Bijeli balon" je portret rata, zarobljeništva i ponovne slobode, daleko od svoje zemlje.

Nihad danas živi u Kanadi, gdje se bavi fotografijom i filmom i kaže kako je na ovaj način svoju priču želio podijeliti sa ostatkom svijeta.

Po završetku filma je izrazio zadovoljstvo što je imao priliku ispričati svoju priču.

"Nije bilo baš jednostavno, ali čovjek ne može biti sebičan i mora misliti i na druge. Ja sam u ratu izgubio dosta prijatelja, iako ne volim koristiti tu riječ 'izgubio'. Nisam ja njih izgubio, zna se gdje su oni. Oni su izgubili snove, glas i osjetio sam da sam dužan da im dam taj oteti glas", govori autor.

Dodaje kako mi danas imamo veliku odgovornost da iznova podsjećamo na užase koji su se dogodili i ukazujemo na njih.

"U Prijedoru nam ne dozvoljavaju da napravimo spomenik ubijenoj djeci za vrijeme rata u BiH. Žele to da zataškaju, kao da toga nikad nije bilo. U Trnopolju se nalazi spomenik nastradalim srpskim vojnicima, tačno na mjestu gdje je bio logor za nas, za moju mamu. Danas u Omarskoj nama nije dozvoljeno da napravimo bilo kakav spomenik, već samo da jednom godišnje odemo tamo. Upravo zbog takvih stvari se ne može ići dalje", kazao je Ademi za Klix.ba.

Film o svom iskustvu odlučio je snimiti jer vjeruje da je umjetnost najjača sila koju imamo i treba biti iskorištena kako bi se rekla istina.

"Svi mi znamo da politika to neće uraditi, niti će to napraviti iko drugi. Umjetnost je ta koja ima tu misiju, da li to bio film, muzika ili nešto drugo. Tu nema prepreke, tu nema barikada, umjetnost je jača od svih granata i svih užasa", poručio je Ademi.

Film "Bijeli balon" će biti prikazan na filmskom festivalu u Torontu, a autor navodi kako ima planove da ga vidi i publika u Cannesu.

 L. Č./Klix.ba

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.