Izdvajamo

Novogodišnji praznici prođoše, bilo je veselo. Sam doček Nove godine ne baš nešto spektakularno kao nekoliko večeri prije.
Nisam fotografisao nigdje za doček Nove godine. Malo sam pregledao fb i nigdje nisam našao neku priču sa nekim odušeljenjem kako se dočekala Nova godina. U razgovoru sa rajom sve nešto kiselo. Ne znam šta je razlog ali nije kao što je bilo prije par i više godina. Nema one euforije prije i poslije dočeka Nove godine.
Prvi snijeg je pao, bit će sankanja.

Već par godina, za prvi četvrtak u godini obiđem moju komšinicu Fajku Kenjar. Ona slavi rođendan prvi januar, a u nedelju je proslavila svoj 98. rođendan. Rođena je 01.01.1919.godine. Ove godine je dosta slabija, slabo čuje, slabo vidi, ne može na noge. Dugo je trebalo da joj objasnim ko sam, a kad je razumjela polako mi priča "Moj Nisko, mene ništa ne boli, samo kolna i noge i ruke me bole, nisam cijelu noć spavala oći me bole i ne vidim dobro". To izgovara i kao da se umorila leže nazad u krevet. Malo poslije ponovo pokušava da mi nešto kaže "Znam ja gdje su Huremovići, kad si ti došao, gdje si bio, što nema Fikreta njegova kuća je kod Brusunce" Nisam je više umarao, otišao sam u nadi da ću i iduće godine prvi četvrtak fotografisati moju komšinicu Fajku.

Udruženje Žena Kamičani, ovo je znak da one ne miruju.

Garibi, sastali se mještani, a kako rekoše redovno se sastaju ovako. Prošli vikend su uz pečeno jagnje dogovarali kako da asfaltiraju put u selu. Spremni su oni sami da finansiraju određeni procenat ali sve ne mogu. Radi se o većoj sumi novca, a njih malo u selu. Jedan mještanin je siguran da će pomoć od države stići, jer on je već razgovarao sa određenim političkim moćnicima.

Mahala Karabašići, put katastrofalan. Predsjednik savjeta MZ Kamičani Softić Mirzet-Pajdo je angažovao Saida Mujanovića da popravi put koliko se to može, jer ovaj put je dosta strm. Bilo je puno posla i  popravilo se onoliko koliko se moglo, a i grabe su iskopane.

Mi koji živimo na selu manje smo u restoranima na kahvi. Sjela su nam nekako ljepša, jer ovdje se ne ispija samo kahva ili sok, već se lijepo i pojede. Kod svakog ostave pune svega i svačega.

Ovogodišnje zujanje sam počeo u Kozaruši. Svratih prvo do džamije, da vidim dokle se došlo sa radovima koji su se prošle godine odvijali. Oduševio sam se, radovi unutar džamije završeni, peć za centralno grijanje, vani meithana, abdesthana...

Imam u ovom džematu Emil ef Velić posebno sretan i zadovoljan. Hvali mi se sa svojim džematlijama. U džematu Kozaruša je kratko vrijeme, 14 mjeseci, sretan je i zadovoljan.
Na pitanje o radovima koji su skoro završeni Emil ef mi reče:
"Zahvalni smo Allahu dž.s. jer smo uspjeli završiti naše planirane radove. Ovim putem želim da se zahvalim svim džematlijama i svim kozarčanima koji su na bilo koji način pomogli da dovršimo renoviranje dzamije, abdesthane, mejithane također smo kupili peć za centralno grijanje te izolirali i glazuru uradili na balkone na džematskoj kući i garaži. Molim Allaha dž.s. da ukabuli i da primi sva naša dobra dijela. Amin"

Od Emila vraćam se do Huseina Mahmuljina. On je zauzet sa svojim blagom, 10 grla u štali. Mora se nešto raditi, kaže Husein i pokazuje mi čim se sve bavi.

Tu je i njegov komšija i rođak, svrati da vidi šta se radi.

Na putu Hetko sa grnom čisti put. Komšije ga hvale i kažu da on ovo redovno radi, u ovom djelu Kozaruše.

Još par slika i nastavljam u sokak Glamočani. Kiću nisam našao kod kuće, ali malo dalje nalazim mladi bračni par Amer i Alma Glamočanin. Žure u čaršiju, ali nemaju ništa protiv da ih fotografišem. Još me pohvališe, a ja sav sretan.

Zehra izlazi na terasu da vidi ko se razgalamio u njihovom sokaku. Ejub gripa i ne smije vani.

Slučajne fotke

Četvrtak u Kozarcu. Hladno, malo magle u čaršiji, hladan vjetar i dosta kratko zadržavanje vani. Danas su restorani bili dosta puni. Raja, koji nisu otputovali nazad u države boravka, vrše posljednje pripreme za puta. Ovi koji ostaju pitaju se, koliko će nas idući četvrtak biti. 

Slijede fotografije koje sam danas pravio na četvrtku.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: Kokoške nikom ništa ne obećavaju; one kokodaču tek kad snesu jaje.

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.