Izdvajamo

Zadnjih sedam dana nije bilo nekih posebnih dešavanja. Hefta za mene dosta loša jer sam morao od djece i jarana tražiti finansijsku pozajmicu. Dok tražiš pozajmicu uz to dalaze bolovi u stomaku i cijelim tijelom.

Logoraši tužili Republiku Srpsku i traže odštetu za pretrpljene torture u logorima. Jedan od tih logoraša sam i ja. Među prvima, još 2007. godine sam predao tužbu, a na nagovor Udruženja logoraša, Regionalnog saveza logoraša Banja Luka i Saveza logoraša BiH. Kad su nas nagovarali da predajemo tužbe pričali su nam sve najljepše i ubjeđivali da ćemo dobiti odštete jer oni stoje iza nas.
Ja sam izgubio na sudu, jednom, drugom i došao do ustavnog suda gdje je takođe odbijena moja tužba, a razlog je: Zastara.
Kad su počele odbijenice (negativni odgovori) da stižu, udruženja, regionalni savez i savez BiH su se izmakli uz izgovor da oni nemaju nikave obaveza prema nama, čak ni moralne. Nisam dobio pomoć nigdje.

Nisam se predao sve sam poslao u Strasbourg, ali sve to ne odgađa plačanje sutskih troškova i sudske takse.
Već su mi neki pričali da su takođe platili sudske troškove. Senad Pidić mi je pokazao i uplatnicu.
Meni je trebalo malo više vremena da se snađem za ovoliki novac (3150 KM) ali sakupio sam, a kad ću vratiti pozajmicu ne znam.
Platio sam jer sam već počeo dobivati opomene o prinudnoj naplati i plaćanju troškova prinudne naplate. Malo sam se i ustrašio.

Osjećam se kao da sam platio boravak u logoru, puni pansion. Vjerujem danas u nekom hotelu da boravim 50 dana nebi ovoliko platio (3150 KM).

Moram još 1000 KM platiti sudske takse, ali to će morati pričekati.
Nisam ljut, već sam razočaran.
Čitaocima izvinjenje zbog pisanja o ličnim problemima ali morao sam ovo da izbacim iz sebe. Vjerujem da će mi biti lakše kad sam ovo napisao.
Narednih par četvrtaka možda neće biti mojih fotografija i pisanja. Trebat će mi vremana da se finasijski i psihički oporavim od ovog šoka. Trudit ću se da do toga ne dođe jer ja imam najbolje i najvjernije čitaoce.

Jedna slučajna fotografija

Za ovu heftu sam odlučio da zabilježim nešto o zanatu koji izumire. Sretan sam što mogu da pišem o živim legendama, a to je Ahmet Talundžić.
Kovački zanat je jedan od onih zanata koji su u izumiranju, Ahmet Talundžić je, po mom saznanju, poslednji u ovim našim krajevima koji se bavi ovim zanatom. On je kovač i potkivač (potkivanje konja) koji ovaj posao radi već više od 60 godina.

Posjetio sam Ahmeta kod njegove kuće, u kovačnici u Kalati. On uvijek dobro raspoložen i nasmijan započinje priču o svom zanatu i početcima. Sa žaljenjem priča da je sad jedini i zadnji kovač i potkivač od Ključa, preko Sane, Prijedora, Novog, Dubice do Kozarca.
Star je 76 godina, još neide doktoru, ne zna šta znači biti bolestan, još dobro vidi, ne koristi naočale. Još je aktivan u svojoj kovačnici. Poklepće sjekiru, motiku i druge poljoprivredne alatke, zatim za traktorske plugove pravi  lemeš.

Potkivanje konja radi u svojoj kovačnici ali više ide kućama. Sav alat za potkivanje drži u gepeku i kad ga neko pozove ide na teran. Ide on u Ključ i sela oko, Sanski Most, Knežica, Dubica, Kozarac, Mataruško brdo...
Pokazuje mi mješinu za koju kaže de je istu kupio polovnu prije više od 60 godina i još je čitava. Čak i u ratu je ostala čitava i nisu je odnijeli ili uništili.
Ponosan je na svoja tri sina, kćerku i unučad.
Više o Ahmetu i njegovom zanatu pogledati video

https://www.youtube.com/watch?v=carb_RVq4q0

Par fotografija iz sokaka gdje živi familija Talundžić.

Svake godine dok ja orezujem voće moj komšija Ićo čuva ovce i meni pravi društvo. Ovdje se nas dvojica najviše ispičamo.

Kad kažemo Idriz Alić mnogi kozarčani će se sjetiti neke igranke, krne, veselja, perušanja... na kojim je on svirao i pjevao, sad već možemo i za njega reći legendarni harmonikaš.

Ja nikad nisam bio narodnjak ali sjećam se Idrizovi svirki i pjesama koje sam zapatio: Moj ahbabu i Moj jarane Sulejmane.
Priča mi Idriz o svojim početcima i prvoj harmonici. Samouki je harmonikaš i od harmonike je živio od početka 60-tih do 80-tih. Do rata je manje svirao ali ipak ostao popularan kod starijih generacija.
Danas Idriz ima 83 godine i tek ponekad zasvira za svoju dušu. Priča mi da bi rado prodao harmoniku jer ne može više svirati otežala mu je.
Više o Idrizu pogledati video.

https://www.youtube.com/watch?v=Oh_C9hEG7Ho

Još jedna fotografija onako slučajno, dok zujim okolo.

Zujanje za ovu heftu idemo u Brđane, tačnije Arifagići.

Kod Ishaka Arifagića nalazim njegove jarane. Ishak je povratnik iz Švicarske, vratio se prošle godine i već počeo sa farmom. U štali su mladi bikovi i nema ih puno ali on planira povećavati broj bikova.
Kad sam ga upitao razlog povratka on mi, uz široki osmjeh, reče da mu je ovdje u štali ljepše negu u Švicarskoj.

Još par fotografija iz ovog zaseoka.

Jedna fotografija sa sjela u Tadžićima.

Danas na četvrtku dosta hladno, negdje oko nule. Računi za telefon već stigli i kozarčani kao i uvijek odmah plaćaju svoje obaveze. Hladno i zadržavanja na ulici kratka, svi žure u restoran na čaj i doručak. Ipak većina žuri kući.

Slijede fotografije koje sam danas pravio na četvrtku.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: Istina je poput dana. Mora doći. (Elvis Deumić)

 

Zbogom, Kozaro
Postrojena stoji četa,
A sa strane narod stao;
Ljuta zima osvojila,
Dubok snijeg svuda pao.

Opširnije...