Izdvajamo

Zbogom, Kozaro
Postrojena stoji četa,
A sa strane narod stao;
Ljuta zima osvojila,
Dubok snijeg svuda pao.

 

Daljine su zamotane
U vijanje neprozirno;
Vije, vitla, zviždi, ječi:
Proleterska četa – mirno!

Tata ljubi sinu nosić,
Crne oči ko trnjine,
A seljanka tužno veli:
„Poljubi svog oca, sine!“

D'jete gleda i ne shvata
Što ga otac ljubi nježno
I kuda će ovi ljudi
U vijanje ludo, snježno.

„Hajde, tajo, sa mnom kući, “
Još mu nešto htjede reći,
Al' kkomanda već je data:
„Proleterska četo, kreći! “

Tata ljubi sinu nosić,
Malo lice, malo čelo,
Pa pojuri za kolonom
Što se spusti već niz selo.

Još jedanput gledajući
Kozarački kamen stari
Zapjevaše proleteri
Tužnu pjesmu o Kozari.

Pjeva četa kud god ide,
Kud god kreće
Mnogi od njih, nikad više
Ni Kozaru vidjet neće.

Poginut će u borbama
Jer sloboda traži žrtve
Primit će ih naše šume
Kad zaklope oči mrtve.

Mećeva će proći ljuta
Snijeg i zima, mnogi jadi

Zaigrat će Kozarčani
Opet kolo na livadi!

 


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Ubili mi dajdu, ubili i njegovog sina. Ubili sve moje jarane, komšije,prijatelje. Zapalili moju kucu, a i kuce svih mojih dragih. Silovali naše majke,sestre, rodice,žene.

Necu i ne mogu im ni  oprostiti ni zaboraviti.

Ali eto život je kao rijeka,tece i ne zaustavlja se.