Piše: Senada Sivac

Povodom 15. aprila Dana Armije R.B i H,Tražili su od nas, Žena-boraca da napišemo nešto o tome kako smo se odlucile pristupiti u odbranu svoje Domovine. Ovo je moja prica

Negdje krajem 80-tih sam kao i mnogi moji vršnjaci išla na Omladinske Radne Akcije. Upoznala sam mnoge ljude sa kojima sam ostala u kontaktu . Bilo je tu omladine iz citave bivše Jugoslavije. Nismo razmišljali odakle je ko i kako mu je ime .Bili smo jedna velika porodica ,kako to samo mladi znaju biti. Zanimali su nas gradovi iz kojih je ko dolazio , obicaji iz tih mjesta i tako dalje.Bilo je prelijepo.

Svi znamo kako je pocetkom tih nesretnih 90-tih sve nekako mirisalo na nevolju , na ono što ce poslije uslijediti. Na Radnoj Akciji sam upoznala djevojku iz Cazina i sa njom sam se zbližila.Dogovorile smo se da je posjetim i ja sam to i uradila.U planu je bilo da kod nje boravim par dana .Došlo je vrijeme da se vratim kuci, u rodni Kozarac.Pakovala sam se za put kuci .Bilo nam je teško kako se bližio dan rastanka ali me umirivalo obecanje da ce ona uskoro uzvratiti posjet.Doci ce kod mene.Vec sam planirala gdje cemo ici,šta raditi . Uvece sjedeci sa prijateljicom i njenom porodicom pred televizorom i gledajuci vjesti saznala sam da je B.Krupa napadnuta i da stanovništvo iz tog grada traži utocište u Cazinu,Bihacu i ostalim gradovima .Rekli su da se ne može putovati . Neka zebnja se uvukla u mene.Gdje mi je majka , pitala sam se , gdje su ostali clanovi moje porodice.

Bila sam primorana da ostanem u Cazinu .Živjela sam sa tom porodicom i nekako .... Niko meni nije ništa govorio,ali kad udem u prostoriju , zavlada neka tišina ,neka teška tišina u zraku. Znala sam o cemu se radi . Ta porodica je živjela poprilicno skromno , iako sam pokušavala svojim radom, obavljanjem kucnih poslova, radom u bašti i tako nekako platiti svoj boravak kod njih , na neki nacin im uzvratiti za hranu i krov nad glavom , ipak ,ja sam bila samo još jedna gladna usta više u toj i tako skromnoj porodici.Prošlo je nekoliko mjeseci mog boravka u Cazinu , sve je nekako više bilo netrpeljivosti . Kad bih se nasmijala,dobivala bih kritike – Ne znaš gdje su tvoji ,jesu li uopšte živi a tebi je do smijeha – govorili bi.. A mladost k'o mladost,iako sam strepila , brinula sam se i pitala šta se desilo sa mojom porodicom svakog dana,svakog trena nekada sam pokušavala da skrenem misli , da na tren pobjegnem od stvarnosti .Obilazila sam Crveni Krst u nadi da cu saznati nešto o porodici , obilazila sam radio-amatere , obilazila sam sve one od kojih bih eventualno mogla saznati nešto o mojima.Mjeseci su prolazili a ja nisam imala nikakve informacije.Stizale su svakojake provjerene i neprovjerene vijesti.

Cesto , uvece,dok ležim budna i strepim za sutra , molila sam dragog Boga da saznam bilo što. U nekim trenutcima sam poželjela da cujem da su mrtvi , da se ne pate u tom ratnom vihoru.Da saznam bilo kakvu vjest o njima , pa bila to i ta najokrutnija..

Slušala sam price kako djevojke pristupaju u odbranu svoje Domovine .Htjela sam svim srcem i ja da odem i da se prikljucim tim hrabrim ljudima.Spomenula sam jednom dvaput o cemu razmišljam .Moji domacini me nisu shvatili , nisu shvatili razlog moje odluke .I ako je jedan od razloga bila atmosfera u toj porodici .Govorili su mi da me niko ne tjera od njih, da mi niko nije ništa rekao i onda bi pocela prica kako sam nezahvalna,kako bi se prema meni odnosili u nekoj drugoj porodici , šta mi nedostje kod njih itd..

Jedne prilike ,dok sam se tužna i sa sve manje nade o bilo kakvoj informaciji vracala iz Crvenog Krsta ,navratila sam u jednu slasticarnu , udubljena u svoje misli sa strahom od sutra koje dolazi..

Sjedeci tako ,cula sam razgovor nekoliko momaka koji su sjedili za susjednim stolom .Naglasak mi je bio poznat.Kao da sam u svom Kozarcu. Razgovarali su tiho, kao u strahu da neko ne cuje njihov razgovor..Prišla sam njihovom stolu i uz izvinjenje ih pitala odakle su ..Iz Prijedora , rekli su .Obuzela me euforija , nastavila sam sa pitanjima , odakle su tacno , kad su došli u Cazin , kako su došli,rekla sam im da smo zemljaci .Ucinilo mi se da je i njima drago što su u nepoznatom gradu sreli nekog'svog'.Zamolili su me da sjednem za njihov sto i onda smo zapoceli pricu.Pitali su od kud ja tu. Postavljali smo pitanja jedni drugima i ne cekajuci na odgovor. Osjetila sam neku povezanost sa njima,onaj neobicni skoro zaboravljeni osjecaj da nekome pripadaš.Cudila sam se da osjecam nešto takvo u prisutnosti sasvim nepoznatih ljudi.U jednom trenu , nešto u meni je puklo, sve ono što sam proživjela zadnjih mjeseci je izlazilo iz mojih usta , kao da nemam kontrolu nad onim što govorim .Rekla sam im sve , kako sam se našla i ostala u Cazinu i sve što je slijedilo poslije.Rekli su mi da je formirana jedna mala Brigada i da se oni planiraju prikljuciti u istu , rekli su mi da i ja uradim isto .Oni ce biti tu i paziti na svoju zemljakinju.Bez razmišljanja sam pristala.

Vratila sam se kuci ,ne govoreci nikome o onome što se desilo.Ležala sam budna,iako nisam znala šta ocekivati obuzela me neka radost.Kao da sam dugo vremena bila izolovana od svijeta i sad sam napokon opet tu gdje trebam biti.Emocije su se miješale,od straha,srece , euforije,strepnje ... Svu noc nisam mogla zaspati razmišljajuci o sutra, o novom poglavlju mog života.U mraku sam sjedila i palila cigaretu za cigaretom , smišljajuci nacin kako cu saopštiti svoju odluku ukucanima.Vrtjela sam u glavi scenarije od reakcije na tu vijest..

Kada smo to jutro ustali ,ja nisam ni doruckovala , u pola glasa sam rekla da imam obaveza u gradu i da se necu zadržavati .Majka moje prijateljice mi je rekla da danas imamo mnogo posla koji ne može cekati.Prvi put nisam slušala šta mi se prica. Odjenula sam se i uputila u grad , u onu slasticarnu u kojoj smo se juce sastali moji zemljaci i ja .

Dogovorili smo se da cemo se tu naci i kad sam došla oni su vec bili za stolom , narucili mi kafu i poceli smo dogovor kako da odemo do Jedinice kojoj se planiramo prikljuciti.Osjecala sam se cudno , kao da sam izdala povjerenje porodice u kojoj sam boravila tih par mjeseci , ipak su mi ponudili svoj dom za smještaj.Ne znajuci nacin kako da im kažem da odlazim od njih , otišla sam bez rijeci.

Stigli smo u Jedinicu ,upoznali se sa starješinama i po potpisivanju pristupnica rasporedili su nas na odredene dužnosti... Bila je to mala jedinica , tek formirana , ucili su se u hodu kako postati vojnik.I pored toga imali su zonu odgovornosti i vojnici su išli na ratište.Mene su privremeno smjestili u kuhinju dok ne smisle kud samnom. U jedinici je bilo još djevojaka sa kojima sam pocela upoznavati moje dužnosti i obaveze.Nije to bilo ono kako sam zamišljala , možda sam griješila ali mi smo tu bile više kao maskote.Nisam obracala pažnju na to , trudila sam se da svoj posao odradujem kako treba i na vrijeme .Imala sam 22 god. Neki su se šalili , neki se pokušavali udvarati .. Bilo je cak i zajedljivih komentara za djevojke u uniformi.. Ipak , djevojaka je bilo nekoliko a muškaraca mnogo više.I kako to biva, kako su se neki znali šaliti , njihovo je da pitaju da li sam za 'druženje' ,moje je da prihvatim ili odbijem.Moji zemljaci su vremenom prešli u druge jedinice , tako da sam ostala 'sama'.

Nakon nekih desetak dana od odlaska od kuce , riješila sam da odem po svoje stvari , zahvalim im se na svemu i oprostim od njih.Kad sam došla pred kucu sa dvojicom svojih suboraca , docekali su me hladno .Moje stvari su bile spakovane,spremne u hodniku ...Uzela sam torbe i nakon pozdrava otišla sam od njih u suzama. Nisam im se uspjela zahvaliti za gostoprimstvo, kako god , ja sam mjesecima bila dio te porodice i pogodio me nacin kako smo se rastali.Ali sam u isto vrijeme osjetila i neko olakšanje.Jedno poglavlje mog života se završilo,pocinjalo je drugo.

U to vrijeme neke djevojke su se zamjerile nekim momcima i donešena je odluka da sve djevojke budu udaljene iz Jedinice. Kud sada,gdje?,pitala sam se..
Došla sam u Jedinicu iz svojih uvjerenja , iz vjerovanja da mogu doprinjeti u odbrani svoje zemlje.Zbog tako banalnog razloga kao što su neslaganja izmedu djevojaka i momaka zar cu prekinuti nešto što u stvari nisam ni zapocela.Napustile smo Jedinicu i ja sam tu noc prespavala kod jedne djevojke iz Jedinice.. Sutradan sam otišla u grad i našla se sa ljudima iz Komande i razgovarala sa njima.Izrazila sam želju da se vratim u Jedinicu , pitala ih da li sam ja i u jednom trenutku bila uzrok bilo kakvih nesporazuma... Odlucili su da se vratim.Bilo je tu raznih insaunacija i tumacenja razloga mog povratka od pojedinaca. Šutjela sam, u sebi patila, plakala ali nisam htjela nikome dati do znanja koliko mi je teško.

Pored obaveza koje sam obavljala,razmišljala sam ,kako riješiti problem oko dobacivanja i neumjesnih komentara a da nikoga ne povrijedim.
Bio je oktobar i vec je bilo prilicno hladno.Budila sam se u dva sata ujutro da bih naložila vatru i kuhala caj , jaja ili šta je vec bilo predvideno tog jutra za dorucak..Spavali smo u halama , bez grijanja , na slamaricama.Jako sam se prehladila.Dobila sam poštedu i neke tablete, ne znam kakve.Imala sam osjecaj da se za svaku bolest daju tablete iz iste bocice.Prebacili su me u neku školu. U školi je bio smješten vod Vojne policije.

Dok sam ležala,nakon dugo vremena na krevetu , pored peci, prišao mi je vojnik i ponudio šolju caja, pitao me kako se osjecam i poceli smo razgovor.. Nakon dugo vremena , razgovarala sam sa nekim a da to nije bilo na temu djevojke u uniformi i slicno.Koliko mi je bio potreban krevet, tableta,topao caj,toliko mi je dobrodošao dobronamjeran razgovor sa nekim.

Pitao me odakle sam, kako sam se našla tu .. Razgovor je tekao, iako sam imala temperaturu, bilo mi je ugodno.Ugledajuci se valjda na svog suborca,i ostali su mi poceli prilaziti i razgovarati sa mnom.. Ostala sam neko vrijeme u toj ucionici i sve više bila u društvu vojnika koji mi je prvu noc donio caj.

Bila sam skoro ozdravila i spremala se da se vratim u onu halu , da se vratim svojim obavezama u kuhinji ,pricala sam sa tim vojnikom ,rekao mi je da mu je nadimak Pajo, da ga svi tako zovu i da malo ko zna njegovo pravo ime.

Vratila sam se obavezama , Pajo je dolazio u kuhinju, razgovarali smo dugo .. Uvijek se negdje snašao za cigaretu ili pecivo kafe .. I tako je pocela još jedna epizoda u mome životu.

Jedinica se preselila na drugo mjesto , u jednu O.Š. Pajo i ja smo se 'zabavljali' .Prestala su dobacivanja od strane suboraca. Da li moj odnos prema njima ili to što 'imam nekoga' ne znam , možda zato što su me vec upoznali , promijenio se njihov odnos prema meni .Osjetila sam poštovanje i uvažavanje koje sam i ja osjecala prema njima.

Jedne prilike je došlo do neocekivanog poziva da svaki vojnik mora na prvu borbenu liniju... Ne znam zašto , ali sam odlucila da idem sa njima.Na kraju , za to sam se i prijavila u Armiju.

Pajo se prvo protivio ali kako sam inace uporna, na kraju je popustio... Išla sam taj put na liniju, osjetila miris baruta,zvuk , svjetlost a zatim i udar ispaljene granate. Ali osjetila sam i nešto više na prvoj liniji .Iako su to bili takoreci pocetci, ucili smo u hodu kako biti vojnik .. Osjetila sam povezanost, odanost jednih prema drugima...

Još par puta sam otišla na prvu liniju.Zadnji put kad sam išla , poslije podne me uhvatila neka mucnina , jako me bolio stomak, nisam mogla poviti desnu nogu od bolova..Na insistiranje mojih suboraca , odveli su me u sanitet, poslije pregleda uputili su me u bolnicu. Imala sam jaku upalu slijepog crijeva, posljedica jakih prehlada , rekao je doktor.

Operirali su me taj dan, sutradan sam ustala i prohodala malo po sobi... Uvece sam osjetila jaku bol u stomaku.. Rekla sam medicinskim sestrama , dale su mi neku tabletu od koje mi je cini mi se bilo još gore.. Svo vrijeme sam povracala.Trudila sam se da se ne žalim i da ne jecim.. Sestre su me kritikovale da je od ležanja, da ustanem... Pokušavala sam , ali nisam mogla..Šesti dan je došao doktor u vizitu..Rekao mi je –Ti sutra vadiš konce, ideš kuci, a cujem da ne ustaješ .. moraš ustati i kretati se – Rekao mi je da maknem pokrivac sa sebe da pogleda ranu, nisam imala snage... Sestra je maknula prekrivac i podignula mi spavacicu. Sam pogled na moj stomak kod doktora je izazvao takav izraz na licu da me i danas uhvati jeza kad se sjetim toga.

Poceo je vikati na sestre –Zašto ja nisam obavješten o ovome , odmah pripremite salu -.Nisam bila svjesna šta se dešava oko mene.Sestra mi je odmah dala neku injekciju i poceli su svlaciti odjecu sa mene... Kao u snu sam ponavljala da necu još jednu operaciju, nešto su mi govorile dok su me prenosili na kolica , nisam ih razumjela...

Bio je potpuni mrak, neka toplina me obuzela, onako , cini mi se da neko sjedi pored moga kreveta.Nisam sigurna jesam li budna ili sanjam.U jednom trenu se polako otvaraju vrata i u sobu ulazi svjetlost iz hodnika. Cini mi se da je neka silueta pred vratima..Muški glas pita –Kako je sad, je li se izvukla-Osoba koja je sjedila pored mene, bila je to medicinska sestra , rekla je da sam stabilna.Nagnula se nad mene i uzela me za ruku , tlak da mi izmjeri. Najednom cujem uzbuden ženski glas – Doktore, ona nema tlaka nikako , gubimo je- Ja želim vrisnuti da sam dobro , neka toplina mi obuzela tijelo, želim , ali nema glasa.. Cujem ih šta govore ali im ne mogu odgovoriti i onda, potpuni mrak...

Bio je to februar '93 god. Vodile su se jake ofanzive na svim frontovima.Jako hladan februar sa puno snijega...Polako se budim , cujem glasove oko sebe , Sunce lijepo obasjava sobu.Polako otvorim oci , privikavajuci se na dnevnu svjetlost i Sunce . Pajo sjedi pored mene a oko kreveta se skupilo mnogo ljudi ,žena, neki su u pidamama..Razgovaraju o nekoj operaciji... Pokušavam shvatiti šta se dešava.Pajo me pita ko je imao tako tešku operaciju.I ne znajuci o cemu pricaju , nesvjesno sam pokušala proci rukum preko stomaka i reci –Ja- .Nešto zateže ,ne dopušta mi da pomjerim ruku, polako okrenem glavu i pogledam.U jednoj ruci igle , ukjucena doza krvi i još neka mala bocica, poslije sam saznala da se radi o Geromicin-u.U drugoj ruci takode igle ,podignem pogled a ono nekoliko infuzija prikopcano. Neki neobican osjecaj u nosu... Bila mi je ugradena sonda, na stomaku dren.. Kroz suze Pajo me pokušava smiriti i nasmijati –Sad si okicena k'o Novogodišnja jelka – rekao je...
Doktor je ušao u sobu i rekao da svi izidu van .. Sjeo je pored mene i dugo me posmatrao.Kimao je glavom.. Nijemo sam ga gledala.. Pomilovao me po licu i rekao.. –Ti si konj , ne nisi, ti si slon... ne ,nisi ni to ... Ne znam sa cim ili kim da te uporedim. Najjaci muškarci ne bi izdržali ono što si izdržala ti.- Gledala sam ga, nisam imala snage da pitam bilo što... Jedna suza mi je skliznula i nestala negdje u mojoj dugoj crnoj kosi, iza uha.. Kao da je shvatio šta ga želim pitati ,prešao je rukom po licu , gdje je bio trag od suze i rekao mi.. – Došlo je do komplikacija,nije neobicno kod operacije slijepog crijeva, dešava se.Imala si Illeus ili kako se u narodu kaže , zapetljaj crijeva.- Gledala sam ga , valjda nisam bila svjesna težine moje bolesti..- Znaš li ti u koliko vremena se rješava zapetljaj crijeva? –pitao je i nastavio ..- 24 sata , ko preživi 36 sati , taj je car, ti si zapetljaj crijeva imala šest dana, doživjela si gubitak tlaka i klinicku smrt. – Rekao je i nastavio – Jesi li ti uopce svjesna koji si borac i koju volju za životom imaš.-

Moja bolest je ocjenjena kao direktna posljedica rata, ali nikad nikakva prava nisam ostvarila po tom pitanju.
U bolnici sam provela oko mjesec dana. Hranjena sam infuzijom i mnogo sam omršavila.
Kad su mi saopštili da sam otpuštena iz bolnice , bila sam i sretna i neki strah me obuzeo.Gdje cu sad. Da li ce mi dopustiti da se vratim u Jedinicu. Na moju veliku radost , došlo je nekoliko mojih suboraca po mene , pripremili su mi sobu . Iz kuhinje su mi poslali caj i domacu supu.. Svaki cas je neko ulazio u sobu i upucivali su mi rijeci podrške...

Ležala sam nekih petnaestak dana. Iako su mi govorili dok se potpuno ne oporavim da ležim , željela sam ustati i raditi nešto... Vratila sam se u kuhinju , bila u ceti za podršku , ako je nekome u kancelarijama trebalo nešto , trudila sam se da pomognem.. Bilo mi je drago što sam sa njima. Toliko smo se zbližili . Dolazili su kod mene , pricali mi svoje probleme.Išli su na prvu liniju a kod kuce su ostavljali po nekoliko gladnih usta.Pricali mi o bolesti clanova familije , o svemu smo razgovarali...Mene je radovala cinjenica da ti hrabri ljudi imaju povjerenja u mene i da mi pricaju sve ono što ih muci , svoje želje , nadanja , ocekivanja.
Kako je samo boljelo kad sa nekim provedem dosta vremena razgovarajuci, povjeravajuci mi se, šaleci se i onda ode na položaj.. Nakon nekog vremena stiže vijest da je poginuo , teško ranjen ..Prije par dana je pricao o buducnosti , šta ce raditi kad prestane ovaj rat ... Pjevali , smijali se , razgovarali, dijelili komad kruha ... I onda , poginuo , ranjen... Ta bol i gubitak se ne može opisati...

O svojoj porodici još nisam imala nikakvih vijesti.Sve ono što bi htjela reci majci, pisala sam na papir, nadajuci se , ako bude sudbina da se nikad ne vidimo ,neko ce joj dati te moje papirice, znat ce da sam svakodnevno razmišljala o njima , koliko su mi nedostajali..Bar tako ce znati moje razmišljanje ako se ne vidimo.
Najteže mi je bilo kad su neki praznici ili godišnjice. Svi odoše svojim porodicama i sa njima dijele srecu i tugu.. Moja porodica su bili oni , pripadnici Jedinice.. Ostanem u Jedinici , tu su dežurni ili vrlo malo njih .Neka tjeskoba se uvuce u Dušu.Koliko puta sam pomislila ,da imam bar mezar nekog svog , da mogu otici prociti i odati pocast .. Postanem bolno svjesna da sam sama na ovom svijetu. Pored toliko ljudi oko sebe , ja sam ipak sama... Kako to samo boli..
U jednom takvom raspoloženju ,predložila sam Paji nešto.. Prvo me gledao u cudu , pitajuci se , jesam li ozbiljna ,pretpostavljam. Rekla sam mu da želim djete.Ne mora imati obaveze ni prema meni ni djetetu ali želim djete... Toliko sam željela da imam nešto moje , nešto što mi niko nije poklonio, dao, prodao... Nešto što sam sama stvorila i što pripada samo meni.

Odgovarao me ,pitajuci da li sam svjesna da je rat, da se svakoga dana gine , da ne znamo šta nam nosi sutra.
Svega sam bila i te kako svjesna ali sam ipak željela nešto moje , porodicu , djete ...Možda me mnogi ne shvataju, ali zbog te odluke se ne kajem... Bila je to jesen '93 ...

U proljece '94 radila sam u kuhinji .Završavali smo sa ruckom, neko je tražio glavnog kuhara . Kad mu se ovaj javio , cula sam da neko pita gdje može pronaci Senadu. Izišla sam i pitala ko me treba. Bio je to otac moje prijateljice. Iznenadila sam se , ne znam šta da mislim. Prišao mi je i rekao da sam dobila poruku od Crvenog Krsta i da je došla na njihovu adresu...
Kad se sjetim tog dana iznova ga preživljavam na isti nacin...
Javila mi se majka, moja porodica je živa.U izbjeglištvu su u Travniku.. Bilo je mnogo precrtanih rijeci ali to nije bilo važno.. Živi su... Suze su tekle , plakala sam , smijala se.. grlila sam ko god se našao u mojoj blizini.. Istrcala sam napolje i pocela na glas vikati –Živi su ,Živi... –Pogledala sam u Nebo koje je sad nekako bilo vedrije, oblaci su bili ljepši... – Ovo Sunce grije i njih , grije moju majku tamo negdje – Vrisnula sam... Ljudi su mi prilazili , postavljali pitanja, nisam ih cula , nije mi bilo važno .Moja porodica je živa..

Krajem augusta '94-te sam rodila predivnu djevojcicu, Pajo i ja smo poceli zajednicki život... Ja sam se brinula za moju kcerku , on je išao na ratište.. Docekivala sam ga i ispracala .Bila sam ispunjena , Kad se god moglo , slala sam poruke svojima u Travnik, i nestrpljivo ocekivala njihove.

Rat je prošao ,susrela sam se sa svojom porodicom. Na žalost , danas , osim svoje djece , nemam druge porodice , svi su umrli. Razvedena sam , imam troje djece , brinem se o njima.Oni su moja snaga i Zvijezda vodilja.Ali to je neka druga prica ... Poslije dvadeset godina , nedavno sam dobila status ucesnika rata..Pokušavam se boriti sa mojim Ženama –Borcima , Ženama –Herojinama , borimo se poslije dvije decenije za naša prava, za nešto što nam po zakonu pripada a uskraceno nam je...
Ovo je moja ratna prica, ima ih mnogo težih i potresnijih.Mnoge Herojine su položile svoj život za našu Državu, mnoge su izranjavane i žive na rubu egzistencije ..

Senada Sivac