Izdvajamo

Evo već par dana najavljuju kišu, pa čak i snijeg, a zadnjih par dana kao da je proljeće. Toplo vrijeme je izmamilo raje, više nego obično u ovo doba godine. Ovo doba godine je nekako najpraznije doba ili kako mi kažemo "Mrtva sezona".

Ovo vrijeme su neki iskoristili da završe radove koje nisu stigli ranije da odrade.

Ja sam svratio u Kozarušu i napravio par fotki.

Zatim sam bio u Kamičanima ili tačnije  Dzonlagićima. Kadir me, već odavno, kritikuje što neidem u njegove Dzonlagiće. Nadam se da sam danas ispravio grešku.

Ovo je mjesto gdje se omladina Kamičana  sastaje i zabavlja. Igralište koje je Kadir Dzonlagić, sa svojom porodicom, izgradio za mlade ovog kraja.

Mehina kuća, on je skoro otišao a već nam nedostaje na četvrtku i Dzumi. Nadamo se da će on opet među nas u rano proljeće. Ovaj put samo pozdravi iz njegovih Dzonlagića.

Nekako, doći u Dzonlagiće a nesvratiti kod Alije, kao da nisi bio u ovom zaseoku. Alija je, pored 80 i kusur godina,  juče zasijao gredicu luka. Priča on kako je prošle hefte  bio malo  bolestan ali evo oporavio se, pa je ove hefte prionuo na posao.

Zatim sam svratio i u Mahiće.

Prošlu subotu sam, u Brđanskoj Dzamiji , prisustvovao takmičenju učača Ilahija. Ovdje su se takmičili mladi I.Z. Kozarac i I.Z. Prijedor.

Nije bilo puno posjetioca i mislim da je šteta da nas nije bilo više na ovom takmičenju. Ja, a primjetio sam i ostali koji su bili prisutni, smo bili oduševljeni. Još čujem one divne glasove, od naših mladih, dok su učili Ilahije. Sve čestitke organizatoru ovog takmičenja, a još veće imamima koji su pripremali takmičare.

Nije to samo takmičenje već i druženje mladih, a  to je za pohvalu. Ovdje su se i imami jako lijepo družili. Lijepo ih je vidjeti onako radosne i sretne kao i njihove učenike.

Jedna fotografija sa pobjednicima ovog takmičenja. Pobjednici su: prva dva mjesta, sestre iz Hambarina i treće mjesto djevojčica iz Čejreka. Imena nisam zapamtio, nadam se da će mi oprostiti za ovu grešku.

Jedna zajednička fotografija: takmičari i njihovi učitelji. Čestitke i hvala svima za ovako lijepu noć koju su nam priredili.Ovo je dokaz da su naši imami  vrijedni.

Danas sam svratio i u sokak Elkazi. Ovdje sam napravio par fotografija.

Jutros sam sreo momka, u Kozarcu omiljenog, a svima poznat po nadimku Zizi. Na pitanje, gdje si šta ima, on mi onako sav sretan poče da se hvali da danas pokrivaju kuću. Reče mi da svratim malo do njega i njegovih roditelja. Otišao sam da zabilježim ovu radost. Ovdje sam našao porodicu Aziz, Rahima i njihov sin Zizi, nekako zbunjeni, neznaju dali da se smiju ili da plaču od radosti. Na krovu su radnici firme Saleš - Alić koji su bili pri kraju sa pokrivanjem kuće. Na pitanje kako i ko je pomagao u izgradnji kuće, Zizi i roditelji mi odgovaraju da su zahvalni dobroj raji i da nebi da izdvajaju nikog jer ih je strah da će nekog zaboraviti, a spisak je prilično velik. Ipak su onako u priči najviše spominjali i  izdvojili Bajru zlatara i K.U.D. Kozara na čelu sa Joldom i njegovom ženom Mirom. Eh kako reče Aziz, još samo da nam osposobe bar ovo dole da možemo  useliti u svoju kuću. Kad sam pošao nazad, Zizi mi reče da ostanem još malo ali ja sam morao kući, treba četvrtak raditi. Poslije podne očekuje da im dođu dragi gosti Bajro, Jolda i još par dobre raje. Još jednom, veliko hvala svoj dobroj raji od familije Spahović za veliku pomoć. Ovo izgovaraju sa suzama u očima.

Danas lijepo i toplo vrijeme  pa nas je bilo dosta na četvrtku.Glavno i jedino dešavanje danas na četvrtku  bilo je,  potpisivanje peticije "Podrška donošenju zakona o pravima žrtava torture u BiH". Ovo potpisivanje ide do kraja decembra ove godine. Čini mi se da smo danas bili bolje volje pa se sakupilo više potpisa nego prošli četvrtak.

Kesten je pri kraju, bilo ga je jako malo danas ali zato su jabuke  glavna ponuda. Kako je godina bila sušna, jabuke su dobre kvalitete.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja


Još samo ovo:

Najsretniji je onaj čovjek koji je učinio sretnima najviše drugih ljudi.

 

 

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.