Izdvajamo

Februar, hladno, mokar snijeg i nemožemo da se sankamo a niti da skijamo. Moji jarani nemogu ni da rade pa su odlučili da ovo vrijeme iskoriste za rekreaciju. Hase i Izo dogovoriše da se ide na Golu planinu a mi ostali bez riječi prihvatismo.

Dogovoriše isto tako da idemo najkraćom ali i najtežom rutom i ne sluteći kako će to biti teško. Dole kod nas nije, skoro nikako, bilo snijega. Kako smo išli prema kamenolomu sve je više snijega bilo i već poteškoće. Niko se nije predavao i samo smo govorili; Napred Hase i Atife, jer njih dvojica su prtili napred a za njima je Dzevdo išao u korak. Mi ostali smo već počeli pomalo da zaostajemo i vičemo, trojki napred, da uspore tempo.

Prva mala pauza je bila tek negdje na pola kamenoloma. Penjali smo se tik uz Kamenolom Drenovača i to uz ovu lijevu stranu (ivica do Kozaraca). Možda bi mi još malo odmarali ali nas je stražar primjetio i galamio na nas, a mi požurili dalje.

Slijedeće odmaranje je bilo na vrh kamenoloma Drenovača. Moram priznati da nam je ovaj dio bio posebno težak. Fikret Alić je išao zadnji i rondao; ovo nije planinarenje ovo je alpinizam, vi niste normaini, a i  ja još više kad sam se dao nagovoriti na ovako nešto i još na ovakvom vremenu. Kad smo krenuli iz naših kuća počeo je snijeg da pada a kad smo došli na kamenolom snijeg je prestao a magla nas je poklopila.

Do Dugih njiva smo malo lutali u magli a dalje smo bili na putu i pratili tragove od traktora i grizlija (Sky bob).

Na Goloj planini smo došli do vidikovca 20 metara, a nismo mogli da vidimo, magla je bila tako gusta. Nisam mogao da pravim fotke sa vidikovca osim ove gore na vrhu u zatvorenom dijelu gdje smo odmarali.

Poslije nas je Hase odveo do jedne vikendica i tamo je založio vatru da se malo pojede i kahva popije. Dok se vatra polako rasplamsavala jedni su u vikedici odmarali, a  nas trojica smo se zabavljali na snijegu. Malo valjanja u snijeu, bez košulja, pa i masiranja snijegom. Hase je pravio zvijezde, stajao na rukama (gimnastika) i još poneku vježbu koje se sjetio u tom trenutku, na snijegu.Ovdje je snijeg bio prilično dubok.

Zatim pokret nazad i ovaj put je Hase bio vođa puta i išli smo u pravcu Krčevine. Kući smo stigli oko 7 sati uveče.

 

Slijedeći dan sam prisustvovao redovnoj izvještajnoj skupštini Islamske zajednice Kozarac. Ova skupština je održana u dzamiji Dera.

Na skupštini je podnešen izvještaj o radu i finansijski izvještaj za 2012. godinu. Dosta se toga uradilo prošle godine, a neke od nabrojenih su; otvoreno Šehidsko Turbe, otvorena Dzamija Hrnići, Šehidska dzenaza, Tribina o porušenim dzamijama... Uz kratku diskusiju ovaj izvještaj je  usvojen a zatim je i plan rada i finansijski plan  za 2013. godinu isto tako usvojen. Jedan od planova je početak sa organizacijom za izgradnju Gradske dzamija.

Na skupštini nas je bilo prilično dosta. Pored usvajanja izvještaja i plana rada diskutovalo se i o drugim stvarima koje su vezane za Islamsku zajednicu Kozarac. Bilo je priče o tužbi protiv Glavnog imama zbog rušenja nadgrobnog spomenika u Brđanima i ovdje je skupštine dala punu podršku našem Glavnom imamu. Zatim smo razgovarali o hajci koja se digla u zadnje vrijeme oko zastave na Šehidskom mezarju Kozarac.

Jedan član je postavio pitanje, kako mlade, kad završe vjersku obuku, zadržati u Dzamiji ili odgovoriti ih da piju alkohol i čine stvari koje nisu dobre za njih. Razgovaralo se i o tome kako privući žene u dzamiju osim kad je Tevhid ili Teravija. Amir ef je iznio jednu interesantnu ideju, a to je da se 24.05. klanja zajednička dzuma namaz. Postoji ideja da zadnja Dzuma namaz u julu bude zajednička i da to bude tradicija. Ostalo je da se razmisli o tome, a izvršni odbor će donijeti konačnu odluku.

Finansijski izvještaj za Šehidsko turbe i cijeli komlaks je isto tako pročitan.Da nebi morali pamtiti, komlletan izvještaj je  podjelit svim članovima skupštine na uvid. Isti je dostupan za svakog ko želi da vidi, a može se dobiti u prostorijama Medzlisa u Kozarcu. Ovaj izvještaj je usvojen i donešen je zaključak da nema potrebe dalje da postoji odbor za izgradnju komleksa Šehidsko Turbe.

Zatim je podnešen izvještaj za Fond solidarnosti koji je isto tako u cijelosti usvojen. Ovdje moramo da pohvalimo našu raju a i da ih zamolimo da još više pomažu ovaj fond a samim tim i našu raju kojoj je potrebna pomoć.

U zadnje vrijeme mi sugerišu da prođem malo kroz Deru i fotografišem ali obavezno Hodzu Abaza da fotografišem. Nisam zaboravio Deru i ići ću gore kad dođe red, a hodzu Abaza sam fotografisao na skupštini. Neznam koliko je poznato kad naše raje ali večeras sam čuo da je on prvi imam u Republici Srpskoj.

U posljenje vrijeme, Udruženje logoraža Kozarac i Merhamet iz Prijedora su uspostavili kontakt i odmah krenuli u akciju. Par dana prije Nurfeta me zvala i pita za socijalno ugrožene porodice. Kako ja puno lutam ovim našim krajevima, predložio sam par imena, a i ona je imala par imena i mogli smo u akciju. Juče smo ja, Nurfeta i Sutka aktivistkinja Merhameta obišli 10 socijalno ugroženih porodica.

Prvo smo otišli u Kevljane kod Esme Velić koja je već 9 godina slijepa a živi sa snahom i unukom, a uskoro još jedno unuče će imati i  bez primanja su. Do Esme sam ja prtio snijeg, nije bilo traga, nikakvog, do njihove kuće.

Odmah kraj Esmina kuće je i kuća, ako se to može nazvati kućom, od Velić Ibrahima. Ovdje smo ušli u kuću a kako je unutra nadam se da se dovoljno vidi na fotografiji. Priča nam Ibrahim kako je odrastao u Domu za nezbrinutu djecu Sarajevo. Kad sam ga upitao kako je napravio kuću on mi reče da mu je to Jasmin kolega napravio.

Braćni par Ćolić su isto tako bez primanja.

Pitao sam Sutku kako je finansirano ovih 10 paketa. Sutka mi priča da je ovo donirao jedan Prijedorčanin, a trenutno živi u Danskoj i  želi ostati anoniman. Isti donator ovo čini više puta u godini, a  porodice su mu neizmjerno zahvalne. Ovaj put se zahvaljuju i Udruženje logoraša Kozarac skupa sa Merhametom Prijedor. U paketima su bili prehrambeni i proizvodi za higijenu. Sve pohvale anonimnom Prijedorčaninu.

Još jedna porodica u Hadzićima. Klipić Zumra i kćerka Sebiha su isto tako bez primanja. Majka Zumra nam priča da ima 80 godina, jednog sina izgubila u ratu a drugi je umro prije par godina.

Bahonjić Hatemina i njena unuka Jasmina, a Ahmeta nismo našli kod kuće, iz Ćolića, isto tako porodica koja jako teško živi.

Bešić Rabija, lošeg zdravlja a i materijalno.

Fahita Hrustić živi sa svojim mužem Zijadom, nemaju djece, čovjek invalid, nemaju primanja.

Nane Asija Forić ili kako je zovu Aza.  Nije mogla da sakrije suze, toliko nas je blagosivala, a i donatora još više.

U kozaruši smo svratili kod familije Medić. Senad je potpuno nepokretan već par godina a inače je invalid od rođenja. Živi sa mamom i dvije sestre. Raja iz Kozaruše, dobro poznaje ovu porodicu. Porodica se zahvaljuje svima za pomoć koju su im do sad pružili.

Eh, majka Fatima Mujkanovic, živi sama i baš bez ikakvih primanja. Priča nam kako je u ratu dva sina izgubila. Pitam je jeli tražila neku pomoć od države ipak dva sina izgubila i mislim da bi trebala nešto dobiti. Ona mi se žali i priča da je bila sve papire iskupila i predala u socijalno kod Huse ali je on to nekako izgubio, a ona jadna nema svijedoka da je to njemu dala i kako reče pojo vuk magarca.

Sinoć, 13.02.2013.g, je održana redovna izvještajna i izborna skupština UPP "Agrarija" Kozarac.Skupštini je prisustvovalo 36 članova skupštine ili  poljoprivrednih proizvođaća. Opravdano odsutnog, predsjednika skupštine Amira Deumića, je zamjenio mr. Mesud Trnjanin. Mesud je nakon usvajanja dnevnog reda podnio izvještaj o dosadašnjem radu i koji je jednoglasno prihvaćen.

Zatim se pristupilo izboru predsjednika skupštine. Predloga je bilo više, ipak na kraju je izabran stari a sad novi predsjednik skupštine Amir Deumić.

Slijedeća tačka je bila; izbor novog Upravnog odbora UPP "Agrarija". Pored više prijedloga, za predsjednika je izabran Melkić Islam - Kićo

Na kraju je imenovano 13 članova upravnog odbora, a ja sam iskoristio priliku da većinu fotografišem ovako zajedno.

Članovi upravnog odbora su;

Šahbaz Bajro

Kevac Senad

Bešić Edin

Menković Samir

Baltić Ljubiša

Sušić Armin

Hušić Smajo

Mujkanović Derviš

Memić Admir

Bahonjić Kemal

Sivac Mirsad

Zeljković Nedzad - Hazbi

Hrustić Almir

Svim izabranim, čestitke od Kozarac.eu i vjerujem da će ovo udruženje ubuduće još bolje i još više raditi.Da će tako biti vjerujem jer, sve aktivnosti  i radovi će biti potpomognute stručnim savjetima našeg,  magistra poljoprivrednih nauka Mesuda Trnjanina.

Par fotki koje sam napravio u zadnjoj hefti onako usput. Ziko Mujan sa svojim janjcima.

Ovaj put sam se fotografisao sa Huseinom Denićem koji ove godine navršava 94 godine.

Četvrtak, prilično hladno i dosta snijega na trotoarima ali to nas nije spriječilo da se u prilično velikom broju okupimo na četvrtku. Nismo se dugo zadržali vani mnogi su ranije otišli na kahvu.

Ovdje sam smio da fotografišem Švicarce, a ovaj lijevo je baš Švicarac, došao kod prijetelja Hodzića. Ovdje je i moj komšija Vahid Softić, a mi ga zovemo Vajkan. Priča mi Vajkan da će snaha Maida u subotu da slavi rođendan. Želi on i njegova žena Ismeta, putem ove stranice, da čestitaju snahi rođendan. Čestitkama se pridružuje i Esma. Ispriča mi ovo Vajkan i kaže da ode kući. Pitam ga; nije valjda da si samo za ovo došao u čaršiju, a on mi odgovara, da. Ovo me malo iznenadilo i dirnulo. Primjetio je to Vajkan pa mi reče; pa ona jest snaha ali za mene i Ismetu je naše djete i mati naših unučadi. Ostao sam gledajući za njim, a on se još jednom okrenuo i reče; nemoj zaboraviti pozdraviti mi i ostalu djecu i unučad. Pa kad je tako čestitke i od nas, Kozarac.eu

Danas sam sreo Hameda Hodzića, a on mi reće da mu je žena rodila. Dobio je kćerku, ovo mu je sad peto djete.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

Proljeće u mom kraju                 Šerif Velić Švedska


Proljeće rano prirodu budi
Drimovac bijeli kraj puta drijema
Zamućen potok žubori jače
A mene kod moje kuće nema

Kuća je moja tamo daleko
Nit ovdje srećem svoju raju
Uzdah duboki pritišće mi grudi
Jer ništa nije ko u mom kraju

I ovje proljetno sunce sija
A ptica svaka svoju pjesmu pjeva
Al nijedna ne pjeva tako
Kao što pjeva naša ševa

Kako da smirim nemir u duši
Ja ovdje nisam a tamo me nema
Lagahno kofer pakujem stari
Kući se svojoj spremam

Šerif Velić

 

Samo oni koji se plaše da zauzmu neki stav u životu, prihvataju na sebe ulogu dobre duše. Uvijek je neuporedivo lakše vjerovati u sopstvenu dobrotu, nego se sukobiti sa drugima i boriti se za svoja prava. Sigurno je lakše otrpjeti uvredu ne uzvrativši je, nego smoći hrabrost i upustiti se u borbu sa jačim od sebe; uvijek možemo reči da nas bačeni kamen nije pogodio, a onda tek noću, u samoći, oplakivati, svoj kukavičluk... Trgni se čovječe.