Izdvajamo

Ovaj četvrtak počinjem iz Bahonjića ili bolje rečeno familije Besim Bahonjić. Juče lijep dan a ja odlučio da malo prođem kroz Bahonjiće pa do brke Besima. Obično kad dođem pred neku kuću mogu da primjetim koliko je u toj kući sloga ili obratno.Negdje svratim a ono svi ili gazda kuće nekako nerspoložen pomalo ljut ili tako nešto. Kod Besima je sve skoro savršeno, svi ukućani nasmijani i dobro raspoloženi, pa sam ja pomislio da je neko veselje kod njih. Rekoše mi da je ovo njihov običan dan kao i svaki dan i da im je svaki gost dobro došao. U jednoj kući živi ova familija; Besim i njegova supruga zatim njegovi sinovi Vehid i Adem sa svojim porodicama.

Besima i njegovog sina Vehida sam našao u dvorištu gdje su bili zauzeti poslom. Kad su vidjeli da je neko došao odmah ostavljaju posao da bi pozdravili posjetioca.

Besima poznajem još iz mladih dana ali poslije rata nikad ga nisam pitao čime se bavi i šta radi. Danas kad sam došao kod njega prvo me odveo da vidim njegovo blago. Kaže da ima 15 krava muzara i još 10 mladih junica i bikova.

Za krave i ostalo blago u štali su zadužene žene, a Besim ponekad pomogne kad treba dovesti hranu ili nešto teže. Priča mi kako obrađuje 350 duluma zemlje. Glavni izvor primanja je ipak građevina kojom se bave Besim i njegova tri sina. U zadnjih 15 godina izgradio je mnogo kuća u okolini Kozarca i još gradi. Za narednih par mjeseci ima već pogođene poslove.

Dok smo mi razgovarali i par fotki napravili, stigao je i treći sin Nedzad sa svojom porodicom, a ja odmah, dok oni nisu otišli za poslom, napravio još jednu fotku. Pitam i sinove kako ide, a oni kažu da su zadovoljni jer imaju dosta posla i kad ima posla ima se od čega živjeti. Uglavnom ne žale se.

Od Besima sam okrenuo prema familiji Memić sa namjerom da posjetim Zijada. Slušao sam od raje da on radi sa pilićima. Nažalost on nije bio raspoložen za razgovor i fotografisanje ali mi je dozvolio da fotografišem kuće.

Okrenuo sam na drugu stranu i svratio kod Saliha Kenjara. Salih mi se hvali sa svojim ovcama, ovaj put su bile malo dalje pa nisam fotografisao. Pitam ga za kurzane jer sam čuo da je on najbolji majstor za santrače za bunar i kurzane (kukurzane). Danas nema niti jednu da je završio pa da fotografišem ali me obećao zvati kad završi jednu koju je neki dan dogovorio da pravi.

Rekao mi je gdje mogu vidjeti santrač za bunar koji je on skoro napravio. Kako mi je bilo na putu kojim sam prolazio ja sam fotografisao santrač koji je Salih napravio.

Salihova kćerka, došla je da obiđe familiju.

Produžio sam dalje do Jaskića tražeći majku Đemilu Jaskić. Prošle godine kad sam bio ovdje nisam je našao kod kuće, a danas sam bio bolje sreće. Tržio sam Đemilu, čuo sam da je u ratu izgubila skoro svu porodicu. Pitao sam je šta je bilo. Priča majka Đemila kako su, u junu 1992 godine, srbi odveli njena tri sina i muža. Par stotina metara dalje od kuće ubli su njene sinove i muža. Od tada majka živi sa svojom kćerkom koja se u međuvremenu udala.  Zet, kćerka i dvoje unčadi a posla za kćerku ili zeta nema. Pitam majku imali neka primanja, a ona mi reće 150km mjesečno za tri sina i muža. Dali je ko dolazio da te pita, treba li ti šta neka pomoć ili tako nešto. Nije, kaže, u zadnjih 10 godina je došao jedan čovjek koji bude negdje vani i kupio mi fasunge velik paket i od tada niko. Evo, ti si sad došao, kaže majka. Jesi li tražila neku dodatnu pomoć. Ma neznam ti ja to sine dragi ništa se ja u to ne razumijem a oni koji nešto znaju ne znaju za mene i moju nesreću. To ti dodje kako neko reće; ko ima daj mu još ko nema i netreba mu.

Prošle subote sam prisustvovao seminaru u organizaciji udruženja pčelara Kozarac. Predavanje, na temu Varoa, je držao Abdulah Vejzović iz Kladnja. Bilo je predviđeno i predavanje Sulejmana Jakupovića ali je Vejzović na temo praktičnog pčelarstva osta duže od planiranog pa su odlučili da Sulejman drugi put odži predavanje na temu Pčelinji otrov.

Udruženje pčelara je kao i udruženje poljoprivrednika za primjer drugim udruženjima, koriste svaku priliku za edukaciju.

Jedno malo obavještenje za pčelare: u subotu 16.03. u 11.00 sati u sali MZ Kozarac će se odžati skupština udruženja pčelara Kozarac.

Vejzović je donio i svoje proizvode kao što su, eko sapun,matična mliječ....

Kao i svaki četvrtak jedna fotka sa posila. Ovaj put mi je u posjeti bio moj rođak Mustafa, njegov sin Mujaga i njihove žene.

Firma Karabašić je ponovo aktivna, kako reče Enes, prošao godišnji odmor idemo dalje.

Majka Fate provela zimu kod unuka, i neki dan se vratila svojoj kući.

Lijepo vrijeme, ja koristio za kalemljenje voća. Nadam se da ovaj snijeg koji danas pada neće puno oštetiti kalemove.

Kalemio sam voće ali ne samo sebi već i mojim komšijama. Tako sam kružio po selima okolo tražeći kaleme (fidim), koristio priliku i fotografisao okolo. Kuća od mog jarana Šeste se ponovila pa sam to morao zabilježiti. Kako neko reče; ako nije zapisano ili uslikano kao da nije ni bilo.

Otišao sam u Karabašiće da kalemim, a odozgo pogled puca na sve strane. Šahbazi i Hrustići

Zatim Dzaferovići i Terzići

Forića brda i jedan dio Jakupovića

Još jedan dio Jakupovića

Zatim Forići rodno mjesto Generala Forića.

Sad se okrećem u desno prem školi u Kamičanima i još jednom gledam igralište iza škole. Igralište kojeg više nema a hoće li ga ikad više i biti?

Idem dalje u desno i fotografišem kuće od Hadzije Sejde i komšije Halima Alića, a tamo dalje su Filovoći

Ovdje netreba da kažem, šta je ovo.

Eh ovo je kuća od mog komšije Bahrije Alića iz neobičnog ugla.

Kad sam zavšio sa kalemljenjem svratim ko Zulfe Balića. Izlaze on i njegova hanuma i započinjem priču sa njima. Pričajući o svemu i svaćemu u jednom momentu mi raće Emka Zulfina žena da su oni jako dugo u braku. Hvale se kako su prošle jeseni 28. oktobra napunili 60 godina u braku (šezdeset). Imaju troje djece četvero unučadii jedno praunuče. Čitav život živjeli kao i sad u slozi. Zulfo mi priča da je njegove porodice bilo njih 8 braće i 2 sestre. Od braće ostali on i Safet. Sad Zulfo i njegova hanuma Emka žive u svojoj kući u Kamičanima, a djeca su u inostranstvu. Zadovoljni su, kako Zulfo reće najvažnije je da su djeca dobro i da dobro žive.

Jutro je osvanulo sa vjetrom i snijegom. Čaršiju, četvrtkom, nisam vidio ovako malo raje zadnjih 8 godina.

Pijaca prazna, pa smo se šalili sa trgovcima, kako će danas više potrošiti za placarinu nego što će zaraditi za robu.

Sreo sam i Kiku, a on mi se hvali da se uskoro vraća u Kozarac svojoj kući. Kaže, dolazim da proživim u svojoj kući jer zašto sam je pravio ako neću u njoj živjeti.

Eno Bešić i Šefik Kilić. Eno je došao iz Norveške i priča mi kako raja gore čeka moj četvrtak i sa velikom radošću pregleda sve što sam fotografisao i pisao. Šefik mi isto priča za Švicarsku. Ja naravno sav sretan. Većeras kasnim sa četvrtkom, opravdano, nestaje mi struje neznam koliko puta već.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

“Za svakoga dođe trenutak kad se mora potruditi i na vrh liste prioriteta staviti sebe.”



...počinje priču o Kozarcu Ibro Kahrimanović: "Kozarac živi zahvaljujući dijaspori, odnosno Kozarčanima koji su se nakon progona zaustavili u evropskim zemljama, u Americi. Ali, iz ljubavi, iz nekakvog svog kozaračkog inata ponovo su izgradili ovo mjesto, čime je Kozarac postao simbol povratka u BiH. Istina, najveći broj njih dolazi za novogodišnje praznike i tokom ljeta, ali ono što su izgradili ovdje – kuće, drugi objekti – garancija su da će se vratiti zastalno i nastaviti živjeti ovdje."