Izdvajamo

Zadnja hefte počela sa samoubistvom Seada Bešića Beje.  Udruženje poljoprivrednika je, u srijedu uveče,  dogovorilo da se skupe u četvrtak uveče i da sakupe nešto para za pomoć porodici Bešić. Ovaj dogovor su potencirali Kićo i Ćebulja. Vać sutra ujutro sam čuo da su Ćebulja i Hirkić uhapšeni i odvedeni u Banja Luku. Ostalo je već poznato po pitanju ove dvojice naših komšija, određen im je pritvor na mjesec dana.

Ipak udruženje poljoprivrednika se sastalo u četvrtak uveće, ovaj put bez Ćebulje i Hirkića. Raspoloženje nije bilo baš onako kako sam ih navikao gledati i slušati. Svi su začuđeni i nikom ništa nije jasno, šta se to događa oko nas?  Svi su spremni da pomognu dvojici svojih članova, finansijski putem  FONDA SOLIDARNOSTI i naravno obradom zemljišta (kosidba trave koja je dospjela i ostali poslovi koje ove porodice ne mogu sami da rade).

Svi su  onako spontano  počeli da prilaze stolu kod Kiće i ostavljali određenu sumu para za porodicu od Beje.  Sakupili su  1270,00km i u petak ujutro je, predsjednik udruženja poljoprivrednika, Kićo predao novac majci od Rahmetli Seada Bešića. Majka se zahvljuje udruženju za pomoć.

Odlazio sam u Prijedor, a kad sam već tu svratio da vidim kako sad izgleda Jereza. Da se nebi mučio opisivanjem kako sad izgleda Jereza, ja sam napravio par fotki.

Često puta kad prolazim kraj Jereze i parka iza, sjetim se mojih školskih dana. U moje vrijeme nije bilo puno kafića, a isto tako mi nismo bili baš u mogućnosti da sebi priuštimo sok ili kafu u nekoj kafani. Obično se sve svodilo na četvrt kruha, lepina ili vekna. Ponekad kad bi dobili par dinara više išli smu u Ljubijski restoran na solo grah ili solo makarone. Ipak  bilo nam je lijepo u ovom parku i ovdje smo se skupljali kad nemamo časa ili smo svi skupa pobjegli sa časa. Naravno kad smo imalu puno do autobusa. Glavni zabavljač nam je bio Jolda koji je mogao po par sati da priča viceve bez da jedan  ponovi. Dok je pričao viceve, Jolda je izvodio skečeve. Oko naše klupe, gdje smo sjedili, uvijek se skupljao veći broj učenika i iz drugih razreda. Najčešće mi metalci i krojačice smo činili jednu grupu. Ponekad se pitam, gdje li je ona raja sada. Ponekad svratim kod Jolde u cvjećaru da se svađamo jer sa njim se mogu dobro posvađati, a da se ne naljutimo.

Par fotki koje sam pravio u toku hefte a svrstavam ih u slučajne fotke. Moja rodica Hate, nesam je vidio više od 20 godina i da mi Kićo nije rekao ko je ne bih je poznao. Malo vremena, a imamo puno šta za pričati, pa nam se sve završi sa pitanjem za zdravlje i obećanjem da ćemo drugi put malo više sjesti da se ispričamo. Koliko puta sam neko ovo obečao nekom rođaku, prijatelju ili poznaniku i svaki put slažem. Pitam sam sebe, zašto uvijek žurim.

Ove hefte sam bio u Benkovačkoj, tako mi rekoše stanovnici ovog sokaka (ulice). Neznam gdje ovo pripada, Mutniku ili Deri. Vjerujem da je ovo Mutnik.

Mirsu sam našao dok je pregledao svoje kosilice  pa, kako reče, na posao. Mirso je dobro zaposlen, održava veći broj dvorišta od  naše reje koji žive u drugim državama.

Mirsin komšija došao da mu poželi sretan rad.

Iz Mutnika sam okrenuo malo u Deru.

Skrenuo sam sa glavne ceste, koja vodi za Mrakovicu, do Eniza Mujkanovića. Eniz mi reče da je  Idriz, njegov komšija, vlasnik lijepo uređenog dvorišta.

Svratio sam kod Idriza Avdagića sa ciljem da fotografišem njegov mali vrt.

Mali vrt ali jako lijepo uređen, a mene je oduševila ova minijaturna vodenica.

Zatim par fotki na glavnoj cesti.

Prošle hefte sam pisao o porodici Huseinović kojima je Hdžija Jakupović kupio jurt. Pitao sam Sejdu jeli se počelo sa nekim radovima. On mi ispriča da su očistili ruševinu koja je tu bila. Otišao sam u Sivce i našao porodicu na poslu. Svi rade punom parom. Rekoše mi da je Nećko Dergić sa svojim bagerom ovo očistio, a Sejdo mu je platio samo za gorivo 500,00km. Fundament je dobar i može se početi sa zidanjem. Sejdo traži donatore za grđevinski materijal. Moli raju koji žele parama pomoći da to čine putem Fonda Solidarnosti i sa naznakom za koga je donacija.

Sinoć sam sa svojim komšijama bio u Prijedoru, gdje su maturanti srednjih škola imali matursko veće.

Prijedorćaršija je bila prepuna raje koji su čestitali maturantima završetak škole. Moje komšije su mi obećali da će nastaviti školovanje, a ostalo je do njihovih roditelja.

Pola sahata kasnije sam bio u gradskom pozorištu na promociji knjige "Deseta vrata pakla" od Rezaka Hukanovića. Nisam baš vješt da komentarišem knjiženost, mada sam čitao prvo izdanje. Zato prenosim dva mišljena od osoba koje su dale svoje mišljenje o ovoj knjizi.

- S jedne strane knjiga govori o običnim ljudima, istrgnutim iz svojih porodica, zarobljenicima u logoru, a s druge  o bogovima, koji ne žive na nebu, već među nama na zemlji, neumoljivi, poput hobotnice čija je glava negdje u Beogradu, a pipci koji sišu krv u Bosni - kazao je pjesnik Muhidin Šarić.

Nobelovac Eli Wiesel  je napisao predgovor ovoj knjizi  u kome kaže :”Dante nije bio u pravu.Pakao  ne sadrži devet nego deset krugova.Rezak Hukanović  nas vodi do poslijednjeg ,najsmjelijeg i srceparajuceg.  Ovo djelo je prepuno emocijai i nevjerovatnih događaja, pisano od strane autora koji je bio svjedok tragedije raspada bivse Jugoslavije. Imperativ je čitati i potruditi se da se knjiga pročita.”

Hukanović je rekao da je ponosan što niko nije prepoznao ovu knjigu kao knjigu mržnje, već knjigu istine.

Danas na centralnom gradskom trgu u Prijedoru obilježen je “Dana bijelih traka”, u znak sjećanja na 256 ubijenih prijedorskih žena i djevojčica tokom proteklog rata
U organizaciji NVO Izvor na centralnom gradskom trgu postavljene je instalacija 256 bijelih vreća sa imenima ubijenih žena i djevojčica.

Na ovaj način još jednom poslana je poruka lokalnim vlastima Prijedora,  da prestanu s politikom poricanja zločina koji su na području opštine Prijedor počinili pripadnici vojske i policije Republike Srpske.

Posjeta ovom skupu je bila jako mala, čini mi se da je bilo više policije kao obezbjeđenje, nego nas.

U zadnje vrijeme mnogi mi se javljaju sa pitanjem, koji je broj bankovnog računa od FONDA SOLIDARNOSTI sa željom da pomognu našoj raji. Ovo je devizni žiro račun od FONDA SOLIDARNOSTI.  Husnija mi reče da zamolim donatore da naznače u koju svrhu treba da ide njihova donacija. Naprimjer, donacija za uhapšene, za stipendiju, za neku porodicu, ime porodice. Na taj način će vaša donacija doću tamo gdje je namjenjena.

Danas u ćaršiji kiša i prilično hladno. Raje ne baš kao prošli četvrtak.

Emsa nam je bila par mjeseci odsutna iz Kozarca. Bila je u Australiji u posjeti familiji i vratila se prije par dana.

Ovdje sam pokušao da fotografišem ovu grupu dok su svi skupa jeli burek. Primjetili su da sam se okrenuo prema njima pa su Ahmo i još neki okrenuli leđa, a Nijaz je svoj burek sakrio.

Raja sa Suhog Broda, isto tako  iz Engleske.

Braća Hodžić, Nijaza nisam vidio 20 godina, ipak sam ga odmah prepoznao. Odmah sam se sjetio njegovih bubnjeva, zatim vremena dok je radio u Bosnamontaži.

Sutra je obilježavanje 24.maja i vjerujem da ćemo svi biti tamo. Uveče u 20 sati održat će se TRIBINA koja je posvećena danu sjećanja na 24. maj 1992.godine. Uvodničar je Fadila Memiševic, Tribina ce se održat 24.maja  u sali MZ Kozarac (20 sati). U nedelju 26.maja je posjeta logoru Trnopolje, nadam se da će nas ove godine biti više nego predhodnih godina kad nas je bilo jako malo.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

Jedna lijepa pjesma od naše kozarčanke, Semire Jakupović.

MAJ 92.             SEMIRA JAKUPOVIĆ

Bio je mjesec maj
Vrijeme kada se beru trešnje
I krišom kradu od komšije
Jer im se odoljeti ne može.

Bilo je to u mjesecu ruža
Miris baruta
nadjacavao je
Opojni miris purpora
Crvene latice cvjetova
Miješale su se s mlade krvi kapima.

U
cudu se pitasmo:
“Šta se to zbiva,
Zar neko novu historiju želi da piše,
Jer dugo se jedni drugima
Zaklinjasmo na vjernost
I govorismo:
“Nikada, nikada više!”

Bio je mjesec maj
Mjesec kada se
covjek pretvorio u đavola,
A ljudska ruka sve
Sve nemilosrdno uništavala.

Ljudi skinuše dugogodišnje maske
I pretvoriše se u nemani
Kao iz filmova strave i užasa.

Gradovi i sela se pretvoriše u pepeo,
Pa cak i jadne životinje bijedno završiše
Iako nemaše

politicka  opredjeljenja.

Bio je to maj,
Najgori od svih majeva koje zapamtih
I rekoh,
“Ne ponovilo se!”

cudu se  i dalje pitasmo:
“Šta  nam to rade?”
Pitanje je samo lebdilo u zraku
I nijema nada,
“Ne mogu više  ratove da vode”.

"U ovoj novoj godini želim da moji pravi prijatelji ostanu kakvi jesu, te da ih steknem još puno više, to je nešto što teško nađeš a lako možeš da izgubiš. Prijatelji u kojima možemo potražiti najveću podršku. Znamo da će ostati uz nas nevažno kamo nas vodio naš lični put. Naravno i njima želim sve najbolje kao i sebi u ovoj novoj godini." Šerif Jaskić - Hifo