Izdvajamo

Hefta sa dosta zbivanja, nisam uspio stići na sve strane. Trudio sam se da napravim dosta fotografija, isto tako informacija. Vikend mi je bio sa dosta posla, a djeca mi došla u posjetu. Tri dana nisam nigdje bio, ovo vrijeme sam posvetio svojoj porodici.

U petak uveče su mi se javili kozarački bajkeri. Emir mi priča da se spremaju na put u Makedoniju. Tačnije, krajnja destinacija im je Ohridsko jezero a u povratku će da svrate u Srebrenicu na motorijadu koja treba da se održi u subotu 01.06.2013. Na put je krenula grupa od 10 bajkera.

Dok su dogovarali i planirali putovanje, sakupili su novac koji su namjenili kao pomoć uhapšenim kozarčanima. Odmah sam pozvao Husniju da dođe kako bi preuzeo sakupite pare. Husnija je bez odugovlačenja u roku od pet minuta bio sa bajkerima i preuzeo pare. Naravno on se zahvalio ovim momcima za pomoć. Poželjeli smo, bajkerima, sretan put. Danas sam čuo da je sve ok sa njima i da se lijepo provode u Makedoniji. Momci sretno i vidimo se iduće hefte.

Naši poljoprivrednici ne miruju i ovaj vikend su se okupljali. Razlog za okupljanje je bio dolazak Džemala Mujanovića, predstavnika mesne industrije Mujanovići iz Sarajeva. Razgovaralo se o mogućnosti za saradnju sa ovom firmom. Mujanović je ispričao čim i šta oni rade, njihovi uslovi za saradnju i sve što je interesovalo naše poljoprivrednike. Nisu ništa definitivno dogovorili, već su ostavili sebi vremena za razmišljanje a u međuvremenu su pozvani da jedna delegacija posjeti ovu firmu u Sarajevu,  da vide na licu mjesta šta i kako rade oni u Sarajevu. Kićo mi reće da su upoznati o svemu i kad se vrate iz Sarajeva moći će nešto više da kaže.

U subotu sam bio u Maglaju i mjesnoj zajednici Kosova. Dobio sam poruku da u nedelju 26.05. neće biti organizovanog posjeta logoru Trnopolje.

Iako vlasti u Prijedoru nisu dale odobrenje za obilježavanje dvadeset prve godišnjice od otvaranja koncentracionog logora Trnopolje, preživjeli logoraši, porodice ubijenih, prijatelji i druga raja ipak su se, onako spontano, okupili ispred nekadašnjeg logora.

Pored toga što nismo imali odobrenje od policije, nije bilo obezbjeđenja, redara, razglasa i sve što je potrebo za ovakvo okupljanje, moram da naglasim da je sve prošlo mirno, dostojanstveno i bez najmanjeg problema. Svi smo mirno prišli u dvorište, proučili El Fatihu, neki minutom čutanja odali poštu ubijenim u ovom logoru. Sad mi još više žao što nas nije bilo mnogo više.

Fikret je još jednom stao ispred žice, gdje je prije 21 godinu stajao kad su ga fotografisali strani novinari. Ja sam preskočio ogradu i ušao u krug nekadašnje prodavnice građevinskog materijala i fotografisao mog supatnika (kažem supatnik jer smo skupa patili u Keratermu i Trnopolju), sa istog mjesta odakle su ga fotografisali novinari prije 21 godinu. Kao prvi put tako i sad, Fikret je sa vanjske strane ograde. Ovo me podsjeća na onu priču od tv Discovery gdje su oni pokušali dokazati da Fikret nije bio u logoru i da je fotografija loša montaža. Sav ovaj prostor iza Fikreta je bio logor, kao i prostor odakle sam ga fotografisao. Često vidimo Fikreta nasmijanog i "sretnog", a malo nas je koji znamo koliko on tableta uzima svaki dan.

Nismo se svi ni razišli, a stigla je jedna grupa žena u organizaciji Udruženja Žena Srcem do Mira. Srcem do Mira je na svojoj Sestoj Konferenciji koja je održana prvi put u Kozarcu 1999.god., organizirala i posjetu mjestu bivšem logoru Omrska, Keraterm i Trnopolje. Od tada pa sve do 2013. godine, svake godine 24.-26.maj je organizirala internacionalnu Konferenciju koja je bila posvećena sjećanju na dogadjaje 22.-26.maj 1992. godine.

Ove godine, Konferencija je započeta sa sjećanjem na 1280 ubijenih Kozarčana i posjetom i polaganjem cvijeća u SO u Krkićima i posjetom Šehidskom mezarju Kamicani. Na Konferenciji je bilo prisutno oko 100 učesnika iz više gradova Bosne i Hercegovine i okruzenja, SAD, Engleske, predstavnici Američke i Njemačke Ambasade i zamjenik Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini.

Konferencija je završila svoj rad sa posjetom 26.maja bivšim logorima smrti i stravičnog mučenja nesrpskog stanovništva od strane srpske vojske i policije u Omarskoj i Trnopolju

Par fotki koje je nazivam slučajne slike.

Već sam naglasio da su mi djeca u posjeti. Adnan mi sređiva kompjuter, daje upute za dalje, šta i kako da radim. Koje vrijeme, nekad je otac bio uvijek šef, a kod mene sin odlučuje šta mogu da radim na Kozarac.eu. Mogu da se pohvalim, dozvoljeno mi je da slobodno radim i bez cenzure.

Hašlame dospjele, ove naše domaće sorte, pa nikako da se zaustavimo. Ja ipak ujutro idem prvo jagode da beram a zatim hašlame.

Brat, Jasim Dželatić, mi je bio u posjeti. Kad sam rekao da mi je brat u posjeti, jedan kolega se začudio jer nije znao da ja imam brata.

Ove hefte sam nastavio sa traženjem i fotografisanjem lijepo uređenih dvorišta, balkona...

Ove hefte sam svratio kod Halime Jaskić poznatije kao Eća. Ona mi je pokazivala svoj vrt, a ja fotografisao. Teško je ovo dočarati sa par fotografija. Ja sam pokušao i nadam se da sam bar malo dočarao ovu ljepotu koju Eća sama uređuje.

Prilično velik vrt, a ona mi reče da i grabe okolo kuće održava urednim. Nisam fotografisao ali sam se uvjerio da je i to kod nje izuzetno uredno.

Reće mi Eća da navratim kod njene kćerke i zeta Muharema i Dine Hamidović. Ovo dvorište i kuću isto tako uređuje Eća.

Zatim sam otišao u Trnopolje kod Mustafe i Besime Mujkanović. Dok sam bio u posjeti logoru zapazio sam ovo lijepo uređeno dvorište. Besima mi reče da su zadnju heftu imali njima dragu raju u gostima, pa nisu stigli sve urediti.

Kako rekoše neuredno, a ja se pitam, gledajući ovu ljepotu, kako izgleda kad je uredno.

U povratku kući svratih kod Zejne Kahrimanović i njeno dvorište nisam mogao da ne fotografišem. Zejnu nisam našao kod kuće ali se nadam da neće biti ljuta na mene zbog ove fotke.

Kamičani, mekteb i kuća u kojoj živi glavni imam Amir ef. Mahić.  Amir i njegova hanuma su nam, na ovaj način pokazali kako treba da budemo uredni, čisti i vrijedni.

Danas na četvrtku jaka kiša je mnoge natjerala da ostanu kod kuće ali ipak ne sve. Kad sam pošao u Kozarac u Kamičanima me pitaju kuda ću na ovakvom vremenu. Četvrtak je, kako da ostanem kod kuće, šta većeres staviti na stranicu a znam da puno naše raje čeka da vidi šta sam fotografisao.

Ipak, danas sam napravio dosta fotki. Danas je praznik u zemljama zapada, pa su naši koji žive u Austriji došli na produženi vikend.

Kemo Bahonjić je bio jako bolestan, a evo ga sad došao na četvrtak. Mnogi su me pitali da li ga viđam i kako je. Kao što se vidi Kemo je dobro i van životne opasnosti je.

Tadija, moj školski. Sad kad gledam ovu fotografiju sjetim se naših školskih dana i fudbala. On je bio jedan od najboljih i uvijek kad dvojica biraju ekipu, Tadija je mene uzimao u svoju ekipu.

Husein Softić i njegova hanuma mi se hvale sa svojom djecom. Rekoše mi da njihova unuka Medina u Americi, danas slavi rođenda pa žele putem ove stranice da joj požele sve najbolje za rođendan. Željama se pridružuje i Kozarac.eu. Rekli su mi da poselamim i ostalu unučad, djecu i zetove.

Na kraju susret sa mojom familijom. Sa njima, koliko god da smo skupa, nikako da se ispričamo. Od Eldina, njegovog brata Emsuda i njihovih žena sam dobio vrijednu donaciju za koju se još jednom zahvaljujem.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

Jedna lijepa pjesma od naše kozarčanke, Semire Jakupović.

 

PONOVO TRAVA NIČE                             SEMIRA JAKUPOVIĆ

Čuje se oštri zamah
I pjesma kosaca u jutra rana
Padaju vlati trave
I žutih maslačaka glave.

I cvrkut ptica se čuje
Dok mirisi pokošenog bilja se širi
I nadolazi sjećanje na maj
Kad vjerovasmo u neuništivost slobode
O, mi, naivni pioniri.

Ponovo proljeće stiže
I priroda svuda buja
žalosnu tugovanku mitraljeza slušam
I užasom se puni moja duša.

Ne padaju više vlati trave
Nego nedužne ljudske glave
Iz srca uzdah izlijeće,
“O, zar se može,
Ubijati i u proljeće?”

Dočeka rodna gruda
Proljeće bez krvavih ratova
Jos rane sa opeklih duša  pušu.

Al’ neće zemljaci moji
Proljeću da ubiju dušu.
Tamo gdje padoše glave
Trava ponovo niče
I jutro novo sviće
prepuno nadanja.

I zivot se ponovo rađa
Daleko od razmirica, ratova i svađa
I neka nova djeca na livadi igraju i plešu
Puštaju golubove mira
I dozivaju u goste sreću.

Al' mi moja mati nikad ne znade objasniti zašto ja sad nemam sadašnjosti a o buducnosti da i ne pricam. O prošlosti citam, ali je malo kasno, a da sam znao, da smo svi znali, da nam je receno, sad bi bezbeli kahvendisali kod Šide ili kod Saje cifuta il' pred Indeksom, Oazom ili u Trinestici, ko što su radili oni naši jarani, kojih više nema, prije dvadesetak godina. (Novembar 2011.)