August, vrućine, Bajram iza nas, u Matrićima otvoren obnovljen mejtaf. Raja koja živi u Kozarcu počela sa jesenjim radovima, vadi se luk, bere grah..., raja koja je došla na odmor trudi se da nešto uradi oko svoje kuće, obiđe familiju, naravno da se opusti u kozaračkim diskotekama i restoranima.
U okviru manifestacije "Dani Kozarca" Planinarsko društvo Mrakovica je organizovalo saveznu transverzalu, pod motom "Vratimo se prirodi". U subotu ujutro kad su trebali da krenu zakazanom maršutom, bilo je izuzetno loše vrijeme pa su promjenili plan i otišli na Debeli Brijeg. U međuvremenu, vrijeme se poboljšalo i odlučeno je da jedna grupa ide na Kozarački Kamen, a druga grupa prema Bukovcu. Mirso je poveo grupu na Kozarački Kamen, a na Bukovac nije bio potreban vođa.
Ovdje su se skupili planinari iz više mjesta Bosne i Hercegovine. Pored domaćina, kao gosti su bili planinari iz Živinica, Srbac, Laktaši, Tuzla, Banjaluka.
Poslije duge šetnje dočekao ih je gulaš koji su pripremili domaćini, a zatim je nastavljeno druženje uz pjesmu šalu i doskočice koje samo planinari znaju da ispričaju.
O otvoru Mejtafa u Matrićima sam već pisao ali ovu fotku nisam objavio. Čovjek u bijeloj majici, Jasmin Kešić mi se javio, nisam ga ranije poznavao. Bilo mi je drago upoznati ovog čovjeka i dok mi se predstavio udarilo me nešto u glavu da neznam opisati. Došla mi slika iz 92. kad sam boravio u Duračcima kao izbjeglica, a njega vojnici i oni što nisu bili vojnici, tražili. Slika kad su njegovu ženu (čini mi se da je bilo ime Kelima) koristili i tjerali da ga traži, pa su je tako vozali okolo a ona je putem megafona morala da doziva Jasmina. Tražili ga u Trnopolju i Duračcima, a on mi reče da je cijelo vrijeme bio u Kozari. Vidim onu sliku, a njegova žena je sve hrabro podnosila i što nam je naj teže bilo, svi smo gledali ali nismo mogli pomoći.
U nedelju je naš KUD Kozara organizovao veće folklora i sevdaha. Ovdje su naši mladi pokazali mnoge igre iz svog repertoara. Jolda je ponosan na svoju omladinu.
Ovo veče folklora i sevdaha nije puno najavljivano ili plakatirano, a bilo je puno raje koji su došli da vide naš KUD Kozara.
Ovo veče sam napravio dosta fotografija i ovaj put par fotki sa ove fešte.
U ponedeljak sam svratio na Suhi Brod, rekoše mi da bi trebalo da poćnu sa radovima, gradnjom srušenog Mejtafa. Došao sam tačno na vrijeme i zabilježio početak radova. U ponedeljak su kopali fundament i već slijedeći dan šalovanje i na kraju betoniranje fundamenta. Danas mi Vajta reče da će danas ili sutra početi i sa zidanjem. Dogovorio sam sa Vajtom da i ovo sutra zabilježimo sa par fotografija. Vajta mi reče da su đematlije njega izabrali da bude blagajnik. Ovim putem poziva sve đematlije Suhi Brod da se uključe u akciju, a oni koji nisu đematlije isto tako su dobro došli sa donacijom. Ko želi donirati za Mejtaf mogu da se jave Vajti Deniću.
Par fotografije koje nisu vezane za neko događanje. Najčešće sam fotografisao raju koja je dolazila kod mene i sve sam ih vodio u moj voćnjak da ih fotografišem.
Neki dan mi je došao Enes Hrustić koji živi u St. Louis, Amerika. Priča mi on da dolazi ispred kozarčana St. Louisa, koji su poslali određenu sumu para za socijalno ugrožene kozarčane. Priča mi Enes da raja u Americi vjeruje najviše meni i da nisu potrebne neke potvrde gdje sam predao pare ili kome sam dao. Zahvaljujem se svim kozarčanima na povjerenju ali ja sam Enesa uputio u medžlis i rekao da taj novac preda u Fond Solidarnosti. Mislim da je to najbolje a Fond Solidarnosti će taj novac dati onima kojima je to najpotrebnije. Ipak ja sam jedna osoba koja nema tolika ovlaštenja, pored tolikog vjerovanja u mene, da bi mogao da raspolaže i dijeli narodne pare. Još jednom hvala na povjerenju ali ipak je nebih da radim sa tuđim parama. Stojim svima na raspolaganju, negdje da odemo fotografišemo, fasungu odnesem, samo ne tuđe pare da dijelim.
Ovo je Europa u malom, njemci, holanđani i bosanci.
Jedno jutro me zove Ibro Bahonjić i hvali se da je sakupio veći dio porodice. Pravi ručak za sve. Svratio sam kod Ibre i napravio par fotki od njegove familije.
Ibro je bio toliko sretan da se nije mogao kontrolisati. Želio je da svima bude lijepo.
U posjetu mi je dolazilo puno naše raje, a ovaj put mi je bila Hajra Huremović za one koji je ne poznaju, mama od Haće, Sose, Nećke Huremović. Znam da ima mnogo raje koji je poznaju, a nisu je vidjeli zadnjih 20 godina.
Porodica Kilić, vidim ih jednom godišnje i neki put uspije fotografisati, ponekad mi se prokradu da ih ne fotografišem.
U Matrićima sam sreo i Havu Ćolić rođena Bešić. Hava sa svojom porodicom živi u Americi. Ona je redovni posjetilac naše stranice i kako reče, zna odakle sam. Zna ona da sam ja iz Huremovića i da sam komšija Ekelje Alića pa me molila da dam njegov broj telefona. Priča mi da traži brata Ismeta Bešića i nada se da Ekelja zna nešto više o njemu. Pričao sam sa Ekeljom i on mi reče da već više godina nema kontakt sa Ismetom. Za raju iz Kamičana koja nezna koji Ismet, mi smo ga zvali Ismet Hatin ili Ismet Kasima Alića Brat. Poslije rata se par puta čula sa bratom Ismetom i poslije je on promjenuo adresu i broj telefona. Izgubila je svaki trag od brata. Sve što zna, to je da je živio u Izoli i moli sve one koji poznaju Ismeta da nam jave putem ove stranice, broj telefona, adresu ili bilo šta. Sestra želi da se čuje i vidi sa svojim bratom. Kako Hava rače: Krv nije voda.
Hava je u Bosnu došla na godišnji odmor sa kćerkama Jasnom i Anitom.
Slušam meni posebno dragu osobu, kaže: Dobila sam pismo gdje me obavještavaju iz opštine, da će uskoro njihovu ulicu presvući novim asfaltom. Mole se stanovnici ulice da imaju malo strpljenja zbog buke koja će biti prilikom radova. Slušam je i mislim, Bože dragi hoćemo li mi u Kozarcu ikad dobiti pismo sličnog sadržaja. Vozim se kroz Sivce i vidim ovu sliku, betonski stubovi stoje a žice su i dalje na drvenim stubovima (banderama). Prošli izbori i obećanja, sad čekamo nove izbore i opet obećanja, zatim iste stranke isti ljudi i kako moj komšo Izo reče: E sad su sigurno obećali sad će uraditi, zatim izo glasa, a poslije kaže, e jesu nas zajebali neću više glasati za njih i tako od izbora do izbora.
U Sivcima svratim do porodice Huseinović, Sejdo me zvao, da vidim dokle se došlo sa radovima. Ovdje sam zatekao grupu radnika koji su sjekli lepenku i bilježili gdje će biti koja soba, a zatim počeli sa zidanjem. Ja sam zabilježio polaganje prvog bloka na novoj kući porodici Huseinović. Da podsjetim, Hadžija Sejdo je, ovoj porodici, kupio jurt za kuću i vodi akciju za gradnju kuće. Kako reče Sejdo, napreduje se polahko ali ide. Dao mi je spisak donatora.
Trnjanin Refik 200km
Trnjanin Hamdija 100km
Hrustić Nihad 100km
Džonlagić Osme i Nazifa 100km
Jaskić Enver i Mevlida 100km
Hušić Sakib i Majda 200km
Kilić Fadil 100km
Vućelj Spaho 220km
Mujanović S. 100km
Blažević Muamer i Azra 430km
Saima Turkanović- Đonladić 200km
Filović Ahmet i Namka 100eura
Tadić E i S 100km
Kenjar Besim 100km
Ros. Samir Mino 100km
Islamović Amel i Anita 100euro
Jaskić Draguna i Edin 100km
Filović Senad 100km
Donacija iz Australija 300km
Mahić Asim 100km
Jaskić Edhem 100km
U utorak je odigrana, u sklopu manifestacije "Dani Kozaraca" revijalna utakmica između FK Bratstvo i Dijaspore. Utekmica je zamišljena kao druženje, tako je i bilo. Fudbaleri Bratstva su izašli sa trenerkama koje je donirao Elvir Elo Grozdanić. Rukovodstvo kluba FK Bratstvo se zahvaljuje Eli za ovako vrijednu donaciju.
Donaciju u opremi je donio u Emsud Šahbaz iz Siona. Za ovu vrijednu donaciju isto tako, rukovodstvo FK Bratstva se zahvaljuje i nada da će ova saradnja sa Emsudom da se nastavi i u buduće.
O igri i rezultatu da pišem, pa zar je to važno. Nije bilo povrijeđenih, žutih ili crvenih kartona, bilo je super druženje prije, na i poslije utakmice.
Kako je bilo na četvrtku, lijepo vrijeme, nije bilo velike vrućine. Dosta raje, kao i običnu u zadnja dva mjeseca.
Eh danas sam sreo mog starog jarana Ćobu Nasića iz Čejreka ili Prijedora. Ćobo sad živi u Americi i ima svoju radionu. Nije se puno promjenuo ni facom niti se uozbiljio. Uvjak onaj galamdžije, nije važno gdje je u Prijedoru galami pa i u Kozarcu. Mnogi se sjećaju Ćobe sa pijace u Kozarcu kao i Prijedoru.
Na kraju baš kad sam krenuo kući sudari se sa ovom dvojicom jarana. Onako na brzinu razmjnenjujem po neku priču iz starih vremena. Ćani Bahrija Ičić i Niho Ademi oba majstori fotografisanja. Ćani je i prije rata radio fotografije, a svi ga znamo dok je vodio kino u Kozarcu. Mnogi neznaju da je Ćani bio dobar bubnjar i da je svirao sa par kozaračkih grupa. Ja sam sa njim radio i družio se na terenu. Ni ovaj put nisam uspio da ga pitam za dnevnik koji je on pisao u mladosti. Niho Ademi, prava raja, bavi se fotografijom ali ne kao je on je ipak umjetnik. Danas sam ga posjetio na diskaće u Kamičanima, koji su bili posjećeniji od onih u ćaršiji. Obično, kad su pripremali muziku za disko, dolazili su kod mene i mi smo sa mojih ploča presnimavali na kasetofonske trake. Kad ovako sretnem staru raju, dođem kući sav sretan, a opet me udari neka nostalgija za onim vremenom i onom rajom.
To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!
Nijaz - Caja
Još samo ovo:
S ciljem pred očima i najsporiji napreduju
brže nego oni najbrži bez cilja!
