Izdvajamo

Opet ja Nijaz - Caja i naš Četvrtak u Kozarcu. Nakon pauze koja je trajala 4 (četiri) četvrtka nastavljamo sa pisanjem i fotografisanjem događanja u Kozarcu i okolini. Pitali me zašto četvrtak, pa ovaj dan je pazarni dan u Kozarcu i mnogo raje iz okoline dolazi u čaršiju na pijacu. Zadnjih mjesec dana sam bio kod djece i unučadi u Hollandiji i Njemačkoj. Svo ovo vrijeme sam posvetio svojoj familiji.

Nisam mnogo obilazio prijatelje ali su oni mene našli i došli da me pozdrave. Lijepo je sresti raju sa kojom sam se družio 10 godina. Susret sa rajom iz Oldenzaala svaki put bude srdačan i meni nekako posebno drag.

Kad sam otišao iz Oldenzaala ova omladina su bili u većini slučajeva maloljetni ili skoro punoljetni, a sad su svi osnovali porodice. Uveče poslije posla se druže i zabavljaju svoju djecu. Lijepo je vidjeti mlade dok se druže, a nekako me najviše raduje to što razgovaraju na Bosanskom jeziku. Isto tako raduje me da svoju djecu, kažem za raju sa kojom se druže moja djeca, uče Bosanski jezik. Komuniciraju sa djecom na svom maternjem jeziku.

Mnogo nani i didi u Bosni se žali jer ne mogu da komuniciraju sa svojom unučadi. Ponekad bude smiješni scena, dok unučad razgovara sa starijim osobama i u sred rečenice stranog jezika ubace našu "jebiga". Muhamede ovo što pišem ispod tvoje fotografije ne važi za tebe.

Dok sam boravio u Holandiji, iskoristio sam priliku da obiđem nanu Hatidžu Hrnić. Za one koji neznaju ili su zaboravili, Hatidža je iz Hrnića a njen muž se zvao Avdija. Rodila je tri sina, rahmetli Hazim, zatim Enver živi u Njemačkoj i  Ismet u Holandiji. Kćerka Nerka živi u Njemačkoj. Nane je imala 3 moždana udara u kratkom periodu od 6 mjeseci. Kad sam došao u njenu sobu odmah me je prepoznala i sa velikom radošću uzviknula: Vidi ko mi je došao, Caja i Samka. Suze radosnice su zasjale u očima. Kad sam čuo za ove udare, očekivao sam da nane neće moći govoriti. Nane Hatidža pored toga što ima 87 godina i tri moždana još dobro priča, pamti, sjeća se i prepoznaje.

Priča mi nane kako još uvijek klanja svaki vakat. Nemogu ustati ali klanjam ovako u krevetu. Hvali djecu i blagosiva ih, a Ismeta i snahu Rifetu posebno. Hvali mi se da sad ima 11 unučad i 15 praunučadi. Pitam je ima li želju da ode u Bosnu, a ona se blago osmjehnu i kaže: Moj Caja, nisam imala neku želju da idem u Kozarac ali zadnje dvije godine imam veliku želju. Kako da idem ovakva, znam da ne mogu, a voljela bih da vidim svoje Hrniće i Blaževiće. Pored osmjeha na licu, tuga u očima se teško briše, a ja je hrabrim i pokušavam da se našalim ali mi nešto steže u grlu. Reče mi da ima sestru Hatu Toljaj u Sarajevu i brata Hasana Blaževića u Kozaruši. Voljela bi ih vidjeti, a kad sam rekao da sam bio kod njenog brata Hasana ali nije dozvolio da ga fotografišem, reče mi što ga nisi kradom usliko. Na rastanku mi reče: Caja, poselami mojim Hrnićima, Blaževićima, svim kozarčanima i molim te posebno mom bratu Hasanu Blaževiću i sestri Hati Toljaj.

Dok sam boravio kod djece, dvije hefte sam svako veče pržio kesten. Djeca, onako lukavo, kažu da ja najbolje znam pržiti kesten. Par fotki koje sam pravio dok sam bio na godišnjem odmoru.

Jedan dan sam sa Adnanom otišao u Enschede i u  strogom centru grada nađem našu mladu kozarčanku Amelu Mujčić. Ova djevojka je kćerka od Enesa koji je prije 16 godina ubijen u ovom gradu i mame Alme Mujčić. Amela je sa svojim momkom Reza prije dva mjeseca otvorila butik.

Pitam njenog momka Rezu, kako ide posao. Reče mi da su za početak zadovoljni i da se nadaju da će uspjeti. Mi smo im poželjeli uspjeh i nadam se  slijedeći put kad budem u Holandiji da ću ih na istom mjestu fotografisati.

U Njamačkoj sam upoznao komšinicu Merimu Softić. Kako gorko ovo zvuči, upoznajemo se tamo negdje u tuđini, a ne ovdje gdje smo rođeni. Merima je rođena u Softićima i kćerka je Mahmuta Softića i mame Razije. Priča mi da je mlada otišla u Banja Luku i zasnovala porodicu. Do rata je bila u B.Luci a zatim izbjegla u Njamčku gdje i danas živi. Da bih lakše shvatio ona mi reče da je sestra od Bese Softića i Saliha i Ibrahima Kajdića. Sestra Hašima iz srednjih Jakupovića. Dođe u Bosnu i redovno odlazi kod snahe Urfete i bratića Hasana (Esada), nekako najbolje se osjeća kod njih. Priča mi o svom životu i djetinjstvu koje je provela u Kamičanima i Softićima i sa velikim uzdahom i nekako sa puno gorčine kaže kako je željna svog jezika. Želja mi je da se vratim u Bosnu i da pričam našim jezikom. Da se ispričam našom rajom.

Sa familijom mi je svaki susret pun radosti i sreće. Kako ono Merima reče, eh da se bar malo češće viđamo.

Na kraju let za Bosnu, ovaj put sa autobusom. Dok putujem, razmišljam i kažem sam sebi: svaka čast našoj raji koja ovako putuje par puta u godini. Ja jednom u dvije godine i puno mi.

Kad sam došao kući, a ono ugrijalo. Moj komšo Emir Huremović i jaran Hase Hodžić založili dan prije i baš me obradovali.

Ovaj četvrtak nisam puno zujao okolo osim što sam u utorak pratio zbivanja na dan ljudskih prava i maraton iz Bihaća do Tomašice. O ovome smo već pisali i fotografije objavili. Slijedi jedna mala ispravka  od zadnjeg članka "Okončan Prvi trkački maraton Bihać - Tomašica" Mala dopuna tekstu: " Večeru za goste su pripremili Udruženje logoraša "Kozarac", Udruženje logoraša "Prijedor92" i Udruženje prijedorčanki "Izvor" "Islamska Zajednica Kozarac" dok je Udruženje žena "Srcem do mira" ustupilo samo svoje prostorije."

Prisustvovao sam proširenom sastanku udruženja poljoprivrednika "Agrarija". Tema je bila dosadašnji rad udruženja šta i kako dalje.

Već dan poslije, poljoprivrednici su nastavili sa aktivnostima i uzorali su jednu njivu za socijalno ugroženu familiju. Ja uživam fotografisati ovu raju, kako ih je lijepo vidjeti zajedno na njivi i rade, super dobro uigrana ekipa.

Fikreta rođena Balić došla je iz Amerike da sahrani svoju mamu. Nisam je vidio poslije rata nikako pa sam i ime njeno zaboravio. Nije se čudila, kaže razlika u generacijama. Ispriča mi da je u nedelju prošla kroz naše selo i stala kraj svake kuće. Sjeća se dok je išla u školu i svraćala pred naše kuće da se napije vode.

Danas na četvrtku, sunčano ali jako hladno. Kako naš narod kaže "Zubato sunce". Ja nakon 4 četvrtka nastavljam sa fotografisanjem. Nadam se da su one usijane glave, koje su mi prijetile, ohladile. Četvrtak ide dalje, trudit ću se da trajemo što je moguće dalje. Nije uvijek do mene.

Danas sam vidio i fotografisao Emina Softića. Bio je bolestan i mnogi su se već bili oprostili od njega. Kao što se vidi, Emin je sad dobro, a koliko je dobro vidi se na fotografiji. Dok je došao na četvrtak, na ovakvoj hladnoći, dobro je.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo: Ovaj put sam napravio jedan mali video sa današnjeg četvrtka i želja mi je da svakog četvrtka objavim jedan kratki video iz našeg mjesta.

.be

Hoce li  ikada priznati.... ...... oni što pokušaše da unište našu buducnost.