Izdvajamo

Ovih dana loše vrijeme, mjenja se nekoliko puta u jednom danu. Ipak ovako loše vrijeme nesmeta radnicima od Saida Mujanovića. Oni svoj posao obavlju vrijedno, kvalitetni i uvijek na vrijeme. Veliko je zadovoljstvo imati, Saida za  izvođaća građevinskih radova.

Proljeće sa dosta padavina, tako da vodenica kod Šefika Kenjara jos radi. Meni je samlio dosta brašna, za kuruzu (kukuruzu) ili puru.

Ovih dana sam sreo dosta raje koji prate moj rad na našoj stranici. Lijepo je kad mi se neko javi i kaže da mu se sviđa moj rad. Hasan Menkovic, o njemu sam pisao tačno prije dvije godine, i njegova porodica žive u Belgiji. Došli svojoj kući, na kraći odmor.

Sreo sam Bejdu Dautovića, njegovu kćerku Besimu i Srna - Softic Sebinu. Oni zive u Munster, Njemacka. Idući vekend će na svadbu u Sanski Most. Priča mi Besima da se njen rođak Adis Trnjanin ženi.

Ova gospođa je iz Brđana, Safeta Bilal, a njen suprug Terry je iz Engleske.Priča mi da ona prati našu stranicu i njen suprug isto tako. On je poželio da dođe u Kozarac i kad je došao, toliko mu je lijepo da je odlučio da ostane u Brđanima.

Dvije sestre, Erzumana ili kako je mi zovemo Mana i Azema. Za stariju generaciju, one su kćerke od Sulejmana Habibovića, nekad poznatog kovača iz Kamičana i Safe koja je bila poznata kao Safa Kovačevka "žena koja saliva želdac i strahu". Mana je u svoje vrijeme bila izuzetno lijepa djevojka i imala je dosta momaka. Ja se sjećam nekih. Bio sam dijete, a momci su svraćali kod nas i pitali u kojoj sobi Mana spava. Obično su mene ili moju sestru podmićivali bonbonima. A mi smo govorili na koji prozor trebaju pokucati. Momcima koji nas nisu podmitili bonbonima, mi smo lagali pa su oni kucali na pogrešnu stranu, prozor sobe u kojoj je Sulejman spavao.  Poslije je nastajala trka niz put ili preko zivica jer Sulejman je izlazio vani da vidi ko to hoda oko kuće. Starijima je poznato kako su, u to vrijeme, očevi izlazili vani kad bi čuli da se neko šunja oko kuće. Poslije smo ja i sestra bili kritikovani od Mane i njenih momaka. Pričam danas ovu priču Mani, a ona se smije i prisjeća svoje mladosti. Ispričala mi je kako su prosci dolazili i kako ih je ona sve redom odbijala.

Juce su Zlatni Ljiljani, iz Unsko Sanskog Kantona, posjetili masovnu gronicu u Tomašici, a zatim Kozarac. U Kozarcu su ih dočekali kozarački borci. Svi skupa su polozili cvijeće u Spomen Obiljezju Kozarac i proučili El Fatihu pred duše svih ubijenih kozarčana.
Zatim su prošetali čaršijom, svratili na kahvu u kozaračke restorane i kafiće.

Mene je Fadila Porčić posebo oduševila. Crna Fadila, kako  je zovu njeni saborci, je jedina, živa, žena Zlatni Ljiljan u  5.korpusu Armije BiH. Priča mi Fadila kako je 5 (pet)puta ranjavana. Pitam je kakvog je zdravlja sada. Reče mi da nije dobro ali još se kreće,  ima i noge i ruke. Zatim mi je pričala par njenih doživljaja iz rata. O njenim doživljajima trebao bih puno više prostora, jer ova žena je puno toga preživjela u ratu. Dovoljno je kad se kaže da je nosilac Zlatnog Ljiljana. Mozda ona sama napiše neku svoju ratnu priču. Rado ću objaviti svaku ratnu priču.

Ove hefte sam otišao na drugi kraj Kozarca, u poređenju na prošli četvrtak. Išao sam u Garibe.

Vec na početku svratim pred kuću od Safete Garibović. Kod nje su bili komšije, Huse i Muharema Kararić. Rakoše mi da je kahva na stolu i pozvaše me da uđem u kuću. Nisam mogao da uđem u kuću ali sam na ulazu napravio zajedničku fotografiju. Njih sam ostavio da se druže uz kahvu a ja sam nastavio dalje da zujim kroz ovo lijepo selo.

Dolazim do kuće od Hamdije Garibovića. Kod njega su došli u posjetu, sin Ismet, praunuk Emin i rodjak. Rekoše mi da Hamdija živi sam, a oni ga obilaze skoro svaki dan.

Nastavljam dalje i srećem Kasima Garibovića, kaže izašao malo na vazduh. Ovo vrijeme čas kiša čas sunce grije, ne dozvoljava da se ostane dugo vani.

Svraćam kod Refika i Šefike Garibović, pozivaju me na kahvu i slatko. Zahvaljujem i produžavam dalje dok kiša nije osvojila.

Zaustavljam se kod Safije Forić. Ova žena živi sama, nema djece. Živi od penzije koja je oko 200km. Priča mi o nezgodi koju je imala prije desetak dana. Ima 77 godina i u bolnici je jednom bila zbog visokog tlaka. Za ovu nezgodu nije išla doktoru, a boli je. Hoda pomoću štake. Zatim mi priča da njen Brat Osman Karabašić dođe često kod nje i najviše pomaže radom oko kuće, a isto tako finansijski kad je potrebno. Ona mi zahvaljuje što sam svratio kod nje i kaže mi da sam jedini koji dođe u ovo selo da ih pita kako su. Nastavljam dalje a u glavi mi odzvanja blagoslov  od Safije.

Nastavljam dalje ali počinje jaka kiša. Uspjevam onako ispod kišobrana, da ne skvasim fotoaparat, napraviti još par fotki. Na kratko svratim kod Sefera Garibovića. Sefera sam prekinuo u popodnevnom spavanju. Obično kad nekog probudiš, bude ljut. Sefer nije bio ljut, još me pozvao u kuću na kahvu.

Vraćam se kroz Sivce i sretoh Hađiju Sejdu, pitak odmah kako ide sa kućom od familije Huseinović. Priča mi Sejdo da su postavili prozore  i zaustavili radove. U zadnjih par mjeseci nije bilo nekih donacija. Dobio je od Mehmedagić Raifa 100 švicarskih franaka i to je sve što je dobio u zadnjih par mjeseci. Priča mi da je dužan za radove oko 2000km. Posla oko kuće ima jos dosta. Sejdo se zahvaljuje svim donatorima koji su do sad pomogli u izgradnji kuće za ovu familiju. Sejdo poziva raju, ko želi, da mu pomognu da završi ovu kuću.

Vraćam se kući, vidim žuto auto. Znam da je to Hasino auto. Svratim da pozdravim. Za one koji neznaju Hasu Hodzića. On je monter centralnog grijanja i vodointalater. Hase je izuzetno dobar majstor i naša raja koji traže dobrog majstora za grijanje i vodu, neće  se pokajati ako pozovu ovog majsora.

Jutoros i danas cijeli dan kiša i hladno. Odlazim u čaršiju sa ciljem da napravim par fotki. U putu pokupim jedan par, kažu imaju termin kod doktora. Meni nevjeruju da ja idem na četvrtak da bih napravio par fotki. Kažu, u glas "Ko je dans normalan da ide slikati, na ovom vremenu, da bi tamo neko gledao te slike". Ja se nedam zbuniti odvezem ih pred ambulantu, a oni mi opet kažu da bi bilo bolje da odem kod doktora jer nešto nije uredu kod mene. U čaršiji vidim Safetu i Terry sa autom prekrivenim snijegom.

Palim auto i vozim  pravac Krčevine, da fotografišem snijeg koji je sinoć i danas 17. aprila, napadao. Vraćam se nazad u Kozarac i razmišljam, šta bi rekli moji saputnici, od jutros, da ćuju da sam zbog ove dvije fotografije išao na Krčevine.

Na četvrtku kiša, kiša, kiša i kiša. Poneko izleti iz auta kupi na brzaka samo ono što mora i bježi kući ili u neki restoran na kahvu.

Na četvrtku kiša, kiša, kiša i kiša. Poneko izleti iz auta kupi na brzaka samo ono što mora i bježi kući ili u neki restoran na kahvu. Senada i Hajra uporne, čekaju mušterije ali danas slabo ide. Samo su njihove tezge bile pune. Ostalo sve prazno. Ovo je jedan od najpraznijih četvrtaka u zadnje 4 godine.

Čaršija puna automobila ali malo ih je koji izlaze iz auta.

Danas sam fotografisao najupornije četvrtkovce.

OVIM PISANJEM POZIVAM SVE Kamičance i ostale da dođu 19 Aprila 2014 godine u Kamičane kod doma da se družimo. Radimo na sadržaju i programu bićete obavješteni
jedna od ideja da uđe u program je da taj dan poklonimo neke stvari koje nam netrebaju ili ih više nekoristimo a nekome će dobro doći .Dođite biće nam dobro to bi bilo nešto poput nekadašnjega okupljanja za Bajram ili fudbalskog Turnira svi se sjećamo da nam je tada bilo dobro zašto nebi i sada tako . Pajdo

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo: Da bi skrenuo pažnju na sebe, čovek nekad mora da stigne poslednji na cilj.

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?