Izdvajamo

Sada Ibrahimpašić, djevojačko prezime Hušić. Već više od 40 godina živi u Šibeniku. Ovih dana je došla u svoje rodno mjesto, Kozarac, na odmor. Svaki dan šeta sokacima Kozarca. Juče sam je našao ispred ove ruševine. Ovdje je nakad bila zadruga (prodavnica) koju smo zvali Agina zadruga.

Ovdje je Sada radila par godina i danas se prisjeća tog vremena. Bila su to lijepa vremena, a za Sadu nezaboravna. Priča mi o svojim drugaricama koje su sa njom radile ovdje. Kako bi voljela sresti te drugarice ali već odavno nezna ništa o svojim drugaricama. Zatim se raspituje zašto ovaj objekat (zadruga) nije obnovljen ili bar očistita ruševina. Ovako između obnovljenih objekata izgleda jako ružno. Na ovo pitanje nisam mogao da odgovorim. Ipak Sadi je i ova ruševina draga i stojeći ovdje ona priča o svojoj mladosti.

U nedelju smo prisustvovali otkrivanju spomen ploče, mučki ubijenim, Hasanu i Zejni Alić, zatim Smailu Javoru.

Kemo Alić i njegove dvije sestre, Enisa i Dika su poželjeli da postave spomen ploču, roditeljima, a na mjestu gdje su pronađeni. Prije izvjesnog vremena su dogovorili da to urade i kako rečeno tako učinjeno. Kemo je sam osmislio ploču i tekst koji piše na ploći.

Na otkrivanje spomen ploče su došli familija i komšije. Na kraju članka slijedi kratki video od ovog događaja.

Hasan je davno prije rata kupio sebi nišan i taj nišan je Kemo poslije rata našao. Odlučio  je isti  postaviti kraj spomen ploče.

U nedelju je održana izvještajna skupština udruženja logoraša Kozarac. Skupštini je, kao i obično, prisustvovao mali broj članova udruženja.  Vjerujem da će nas iduće godine biti puno više, jer iduće godine će da bude izborna skupština.

Iduće godine ćemo morati da biramo novo rukovodstvo.

Ove hefte, poplave na sve strane. Ove dvije fotografije su iz Jaskića. Potok  Kulina je poplavila par kuća i zaustavila saobraćaj  par sati, na putu Kamičani - Gornji Jakupovići.

Kad sam došao da fotografišem, prisutni mi rekoše da sam zakasnio, a još uvijek je voda bila svuda okolo. Autom se još nije moglo proći, a kolika je bila prije nego sam ja došao isprićali su mi prisutni. Sve se desilo u par minuta, prolom oblaka i voda na cesti.

Ove hefte mi došao Refik Hodzić, sin od Idriza Hodzića. Priča mi o Idrizu i kako on redovno prati moj četvrtak. Reče mi da će kod Fate da odnese miloštu koju je poslao njegov otac. Poželio sam da idem sa njim i fotografišem nanu Fatu. Refik je rado pristao da mu pravim društvo. Tako je nastala ova fotografija. Fate nam priča da sve teže hoda.

Ziko Alić i Mirsada.  Sa Zikom sam odrastao i mnogi su nas, često mjenjali, pa su mene zvali Ziko, a njega Nisko. Došla druga vremena,  nestižemo da se ispričamo i sjetimo mladih dana.

Juče sam svratio u Džonlagiće, Etno selo. Ovdje sam našao svog školskog druga Rifeta Terzića sa njegovom porodicom. Kratak susret i svak na svoju strana, a meni sjećanja naviru.

Ulazim u Etno selo od familije Džonlagić i vidim da radovi napreduju. Svaki put kad svratim ovdje vidim nešto novo.

Nadam se da će ove fotke dovoljno dočarati kako je juče izgledalo, a dans je vjerujem još ljepše.

Čujem, od komšija, da dosta raje dolazi da bi vidjeli kako izgleda prvo etno selo u našem kraju. Kadir i Borka mi rekoše da će od danas početi sa prodajom pića. Posjetioci koji budu dolazili moći će da se osvježe sa pićem po tržišnoj cijeni.

Od 1.jula ove godine, ove dvije kuće će biti spremne za iznajmljivanje. Raja koja dolazi na godišnji odmor, a nema smještaj, moći će da iznajmi jednu od ove dvije kuće i uživa u prirodi ovog mjesta.

Danas 1.Maj, neradni dan ali kod nas je do podne bio radni. Bilo je dosta raje na četvrtku. Imao sam osjećaj da nije praznik. Raja iz Hadžića i Kevljana su me zafrkavali i pitaju me, hoću li danas doći kod njih da fotografišem asfalt. Vjerujte mi,  pisao sam samo ono što su mi drugi rekli. Jedni mi rekoše da pazim, u buduće, šta pišem.

Slijede fotografije koje sam danas pravio na četvrtku.

Moj jaran Halil. Nekad radni kolega iz Bosnamontaže, a sad se srećemo ovako, kratki pozdrav i svak na svoju stranu.

Razlog što mi kasni četvrtak. Ja sam kao i svi ostali slavio 1.Maj. Jedno lijepo druženje sa familijom i prijateljima.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo: S ciljem pred očima i najsporiji napreduju
brže nego oni najbrži bez cilja!

 

"Ovdje je bila nagrada smrt. Kroz šta su prolazili logoraši, porodice žrtava, nijedna knjiga, nijedan film ne može opisati.
Mi koji smo imali čast i privilegiju da preživimo torture, preživimo logore, nama je u amanet ostavljeno da svjedočimo, da pričamo, da pozivamo sve one koji su preživjeli torturu, patnje, mučenje, logore, torturu u kućama, u dvorištima, avlijama, da pričaju o tome. To je borba za istinu, to je sprečavanje ponavljanja. Ono što smo mi prošli nebi trebalo smjela i ne trebaju preživjeti naša djeca. Istina na zločine u Trnopolju i sve druge logore ne smije biti zaboravljena." Kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

26.05.2017. god.