Izdvajamo

Poslije kiše koja je padala par hefti, skoro pa svaki dan, raja navalila u baštu. Par sunčanih dana i mi koji živimo u brdu možemo da obrađujemo baštu. Naravno trava je svuda i treba sve okopati. Kod mene su došli unučad i djeca u posjetu. Unučad mi prave društvo u bašti, a i dok radim ovaj članak.

Ove hefte, kao i svake zujim okolo. Išao sam kod Omera Bešića, naravno zbog pčelijeg meda i u povratku se zaustavim u jednom djelu Kozaruše gdje žive familije Čirkin. Onako kradom fotografišem ove drače (bagrem) i očekujem da će neko zagalamiti na mene.

Iz kuće od Saida Ćirkina Ćire mi dobacuju: slikaj ne preskači kuće. Kad sam ovo čuo ja raspalio da fotografišem sve redom.

Tako nađe i Ćirinog oca Huseina i bez pitanja fotografišem. Pričam mu poslije da neki ne dozvoljavaju da fotografišem, a on mi reče da nikad nije bio na socijali i mogu da ga fotografišem koliko hoću.

Huseina Talića sam našao na poslu, bio je zauzet kosidbom dvorišta.

Iz Kozaruše svratim u Brđane, sokak Karabašić.

Kod Jasmina Karabašića radnici svuda oko kuće.

Došao do Ćenine kuće.

Znam da bi me Šejla kritikovala da nisam došao do njene kuće.

U povratku skrenem u sokak gdje je kuća od mojih rođaka, Hamide i Himze Mahmuljin. Napravim jednu fotku i vraćam se nazad.

Onako zujeći i kružeći pogledom na sve strane zaustavim se kod Zijada i Dine Kusuran. Oni su bili zauzeti sađenjem cvijeća oko kuće. Zijad i Dina su zadnje dvije decenije živjeli u Švicarskoj i kako rekoše, dosadilo im tamo, a imaju mogućnost da žive u svom rodnom kraju. Prošle godine su napustili Švicarsku i došli da žive u Kozarcu. Dina, onako sva sretna, se hvali da se nisu pokajali, smo im je žao što nisu ranije došli.

Zijad mi priča da se nije vratio da bi ovdje ljenčario već da bi i ovdje radio. Ovdje radi puno ali sve što radi čini to iz velikog zadovoljstva bez neke žurbe. Ovaj posao naziva, rekreacija. Pokazuje mi svoju roštiljnicu i hladaru.
Ponosan je svojim radom u FK Bratstvo.

Pokazuje mi kuću od njegovog badže Emsuda Muheljića koji živi u Švedskoj. Zijad i Dina se brinu za ovu kuću kao da je njihova.

Danas na četvrtku, dok sam išao uz čaršiju, Smail Poljak i još par ljudi mi rekoše da idem u vrh čaršije. Kažu došao Jasko Softić i doveo ovna. Znatiželja me odvela do Jaske i ovna kakvog i kolikog ja u životu nisam vidio. Ovan je Pramenka rase (bar tako mi Jasko reće), a težak je 155 kg. Ovo koliko je težak nije procjena, Jasko ga je vagao na stočnoj vazi.

Da je ovaj ovan malo čudo u Kozarcu pokazuje i ova fotka. Mnogi su se zaustavljali, zagledali, divili, čudili i komentarisali. Većina ih tvrdi da je ovo najveći ovan, u našem kraju, kojeg su vidjeli. Jasko mi reče da je star 2 godine i da nije na prodaju.

Slijede fotografije koje sam danas pravio na četvrtku.

Na kraju kad sam htjeo kući, sretoh Ziju Kasumovića. Kahva sa starim jaranom i kratko sječanje na stara vremena. Zatim razgovor o njegovoj karijeri. Zijo mi priča da je zadovoljan sa dosadašnjom krijerom. Dosta se vrti na radio stanicama i nekim tv kućama. Ovih dana završava novi album i vjeruje da će se pojaviti u prodaji u julu ove godine.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:  Kad si se rodio, ti si plakao,
a drugi su se veselili.
Živi tako da se u trenutku smrti ti veseliš,
a drugi plaču.

 

.be

Ponekad mi se cini da kad mi duša zaplace, zaplace i moja Caršija.

Cini mi se da zaplace tiho i tužna dok ljepotu pruža onim što ljepotu samo uništiti znaju. Cini mi se da cujem uzdah ptice kad na kesten sleti kraj ruševina Asker džamije u Starom gradu koje tamo više nema

Uzdahnete li i Vi ponekad ????....