Subota 10. maj 2014., ja sam organizovao jednodnevnu ekskurziju u Sarajevo. Ekskurzija dosta naporna ali za moju raju nije bilo ništa teško. Ostat će nam u lijepom sjećanju posjeta Hotelu Braće Mujić. Po unaprijed dogovorenom planu ovdje smo došli malo poslije 2 sata, a osoblje hotela su nas dočekali posebno lijepo. Koristim priliku da se zahvalim, ispred svih putnika, braći Mujić, za izuzetno lijep prijem i ručak koji je za sve nas bio besplatan.

Kod Mujića smo dobili ručak (Švedski sto) koji ćemo još dugo pamtiti i prepričavati, naravno sve pozitivno.

Po samom dolasku smo svi sjedili onako zbunjeno i iznenađeno sa ovako lijepim dočekom. Stvarno i ja, koji sam dogovarao ovaj ručak, nisam očekivao ovako nešto. Kozarčani koji odu u Sarajevo, svratite kod Braće Mujić i nećete se pokajati.

Prije dolaska u Hotel Braća Mujić mi smo posjetili Vrelo Bosne i popili prvu jutarnju kahvu. Naravno zajedničkih fotografija sam pravio puno.

Zatim smo posjetili Avaz toranj koji je nešto više od 100 metara. Pogled na Sarajevo izuzetno lijep. Pored toga što se po neko od raje boji visine, svi su izašli na vrh Avaz tornja.

Zatim posjeta Baš čaršiji.

U povratku smo svratili u Travnik na par sati, da nadoknadimo propušteno od prošle ekskurzije. Posjetili Stari grad, Plave vode i Šehidsko mezarje.

U Travniku sam zabilježio defile maturanata Travničke  medrese.

Lijepo vrijeme sam koristio zabavljajući se sa svojom unučadi. Hašlame su  počele da zriju.

Besim Kenjar i njegova hanuma su došli, na kratko, u svoj džemat. Vjerujem da sad već čekaju četvrtak u Švedskoj i ovu fotografiju. Lijepo je sresti svoju raju,  bar na par minuta.

Već duže vrijeme nisam bio na Suhom Brodu. Juče sam iskoristio vrijeme, dok je kiša na kratko umanjila i otišao u ovaj džemat. Ovdje sam našao Braću Denić, dok su slagali građu koja je stigla, a namjenjena je za krovnu konstrukciju od verande uz mesdžid (mejtaf).

Vajta mi, sa velikom radošću, pokazuje mihrab koji je završen. Dok ovo fotografišem pitam ga kako ide sa donacijama. On mi reče da su najveći donatori u ovoj godini oni koji su i prošle godine to bili. Reče mi da odbor za izgradnju mesdžida na Suhom Brodu poziva svoje džematlije, koji do sad nisu ništa donirali, da se odazovu na ovu akciju. Posebno pozivaju džematlije koji žive u Americi, a ne odazivaju se ovoj akciji, da se probude jer ovo je njihov džemat. Mole ih kao i ostale džematlije koji žive negdje vani, da pomognu svojim donacijama.

Ova, ulazna, vrata mi zapeše za oko, a Vajta mi se hvali sa svojim komšijom Almirom Denićem zvanim Micko. Kaže da je Almir donirao kompletnu stolariju za mesdžid, a samo ova vrata su koštala oko 6000 (šest hiljada) km. Almir je obećao da će sam finansirati spomen obilježje u ovom džematu.

Poslije Suhog Broda, nastavljam da zujim okolo sa ciljem da pravim fotografije. Od Kozarca prema Kozaruši, Omladinska ulica, zaustavim se kod kuće rahmetli Hasana Mandžukića. Pitam za dozvolu da fotografišem, niko se ne protivi.

Na balkonu su Refija i njen sin  Ervin Mandžukić, kažu da su izašli malo na čist vazduh.

Ispred druge kuće još jedna porodica Mandžukić. Kažu došli na jednu heftu, na dženazu Rahmetli Hasanu.

U kući Hasanovoj skoro cijela porodica. Ja ih molim da izađu vani da napravim zajedničku fotografiju.

Okrećem se na kontra stranu i pitam kako se zove ova ulica, a neko mi dobaci, ovo je Omladinska ulica ali je mnogi zovu Saljin Sokak.

Ulazio sam u ovaj sokak više puta ali sam samo jednom, prije par godina, napravio par fotografija. Odlučujem da sve fotografišem.

Već na početku svraćam kod Salje Jakupovića.

Salja, njegova žena i djeca rado pristaju da ih fotografišem. Salja je poznat u Kozarcu sa svojim voćem i povrćem. On je čitav život živio od trgovine voćem i povrćem. Pričam mu da su mi rekli da je ovo Saljin sokak, a on se smješka. Već duže vrijeme se nevidi u čaršiji sa štandom, na kom se moglo naći dosta voća i povrća. Uzdiše i kaže da je oslabio sa zdravljem i više nemože da radi ono što je čitav život radio.

Nastavljam dalje sa fotografisanjem Saljinog sokaka.

Orhanka Mahmuljin, na kratko izašla vani. Muž je prije pola sata došao sa dijalize i odmara.

Dok sam prolazio prema Saljinoj kući Osman Mujkanović je bio negdje u Kozari i u međuvremenu je stigao kući. Pravim fotografiju i već razmišljam na koju stranu da okrenem.

Čujem da je Hađo Sivac, iz Amerike, došao svojoj kući u Sivce. Odlučum da svoje zujanje završim u Sivcima kod Hađe.

Kod Hađe i njegove mame Emse nalazim dosta komšija koji su došli da ga posjete i požele dobrodošlicu. Hađo se mučio sa internet konekcijom nešto nije išlo. Vjerujem da je do sad sve popravito. Emsa i njen sin sretni sa svojim komšijama. Pravim fotografiju sa Hađom, mamom Emsom, komšinicom Hedijom i jaranom Mehom Marošlićem zvanim Kljukuša.

Zatim strinom Bejzom. Kad sam htjeo da ih fotografišem, strina Bejza mi reče: može ali molim te samo malo sačekaj da se nagledam svog Hađe. Naravno sačekao sam i poslije par minuta napravio fotografiju.

Danas četvrtak, cijeli dan kiša. Jutros kad sam pošao u Kozarac stavljam u auto vreću sa plastičnim flašama sa namjerom da ih odvezem kod škole u Kozarac. Razmišljam, ko li će danas da mi se smije. Zadnji put, prije dvije hefte, dok sam iznosio vreću iz auta i bacao u ovo odlagalište za plastiku, dvije osobe su mi se smijale uz komentar: ko to još radi. Već duže vrijeme učenici O.Š.Kozarac skupljaju plastične flaše. Ja i moja žena, sve plastične flaše odlažem posebno i kad sakupimo određenu količinu odlažemo ih ovdje iza škole. Danas me niko nije vidio niti mi se smijao. Ipak kad ovdje ubacim par plastičnih flaša osjećam se ugodno i mislim da sam nešto dobro uradio.

Danas na četvrtku samo uporni četvrtkovci i ja sa njima. Kiša, kiša i kiša. Cijela regija u vodi, poplave svuda okolo. Ipak sam napravio dosta fotografija.

Slijede fotografije koje sam danas radio.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:  Na kraju ne pamtimo riječi svojih neprijatelja,
već tišinu svojih prijatelja.