Izdvajamo

Prošla hefta će ostati upamćena po istorijskom nastupu fudbalske Reprezentacije BiH na svjetskom prvenstvu u Brazilu, a isto tako, prvi put, Rukometna reprezentacija BiH se plasirala na svjetsko prvenstvo koje će se održati iduće godine u Kataru. Ja i dalje zujim  uzduž i poprijeko  Kozaraca, a ponekad izletim i malo dalje u druge dijelove Grada Prijedora.

Zujeći okolo stigoh kod komšije Seada Mujanovića baš u vrijeme kad mu je stigla još jedna  pošiljka auta. Kao prošli put tako i sad, dovezli su 10 auta. Takođe za sva auta su papiri već regulisani, homologacija, porez, carine i sve ostalo što je potrebno.Da podsjetim, kod firme Agro San mogu se nabaviti skoro sve poljoprivredne mašine, a sad i automobili. Sead mi kaže: Ono što nemamo na parkingu to neznaći da nećemo imati, sve se može naručiti i u kratkom vremenu nabaviti. Sva roba dolazi iz Italije.

Dalje se vozam kroz Brđane, tražim lijepo uređena dvorišta i zaustavljam se na jednom radilištu. Radnici Saida Mujanovića rade prekovremeno. Ovaj put ne pričaju već viću sa krova. Prekrivaju kuću, a kiša samo što nije. Nema se vremena ni za fotografiju. Galame sa krova, slikaj ali nas ništa ne pitaj. Uspjeli su pokriti prije kiše. Vlasnik sretan i zadovoljan radom Saida Mujanovića.

Tražeći lijepa dvorišta, svratim u Kozarušu kod Blažević Nazifa kojeg zovu Nasko i njegove žene Subhe. Lijepo uređeno dvorište. Subha kaže da je rad u cvijetnjaku opušta.

Jedna lijepa fotografija iz mog komšiluka, Melisa i njen cvijetnjak.

Moja familija, Ðulba Huremović ne dozvoljava da je fotografišem. Ovo sam uradio kradom. Mnogi me pitaju za Ðulbu, ona sad bude na Poljskom putu, neznam jesu li to Zecovi ili Carakovo. Ðulba je sa zdravljem oslabila ali duhom ostaje ista, oštrog jezika. Kod nje je kao ona narodna, što na srcu to na jeziku.

Par fotografija koje sam pravio onako slucajno.

Repu ili Reufa Filovića neću predstavljati, samo za one koji su ga zaboravili, jedan od najboljih golmana koje je FK Bratstvo imalo. Naravno, Šiku nisam zaboravio.

U Terzićima sam našao Selimu Terzić dok je odmarala na balkonu. Nije me prepoznala ali kad sam rekao da sam Bejdin ona mi poče pričati kako su njen čovjek Šaban i moj otac Bejdo skupa radili u šumariji. Rado bih da sjedim i slušam njene priče o Šabanu i mom ocu ali valja stići i na drugi kraj Kozarca.

Mnogi se plaše kad im fotografišem kuću koja je svakom prolazniku pred očima. Neki ne žele da ih fotografišem na poslu, a ja se fotografišem i ne stidim se čak i hrane koju jedem. Ovaj put su bile pečurke koje sam brao ispod Kozaračkog kamena.

Juče odlučih da fotografišem u Gornjim Jakupovićima. Vozim polahko i zaustavljam kod Seifije Jakupovića. Vidim kroz cvijeće da neko sjedi.

Na terasi dva brata Seifija i Sabit odmaraju. Adila vidjela da je neko došao, izlazi da pozdravi i nudi mi sok i kahvu. Kao i uvijek odbijam sve  to, napravim fotografiju malo porazgovaram i idem dalje.

Nastavljam dalje i stižem kod Ibre Bahonjića. Sad se svi pitaju a gdje su fotografije od Seifije pa sve do Ibre. Oni koji su iz ovog djela Jakupovića znaju zašto moje fotografisanje nije poželjno, mada ne razumijem zašto toliki strah. Ibro me dočekuje sa širokim osmjehom i rado pristaje da mi pokaže sve svoje oko kuće

Ibrina žena mi pokazuje svoje cvijeće.

Ibro se hvali sa svojim jabukama, a sadnicu je donio iz Belgije. Zato ovu jabuku zove Belgijanka.

Okrećem kameru prema komšijskoj kući. Reće mi Ibro da vlasnik nije trenutmo kod kuće. Vidim više ulaznih vrata natpis  Vila Ajka, pa mi bi drago jer ime moje matere je Ajka.

Zujim dalje kroz Jakupoviće i stižem kod Hasana i Zejnebe Jakupović. Ovaj par je uredio dvorište, neću reći kako, neka fotografija kaže sve.

Okrećem prema kuci Latifa Jakupovića spazih Esada Jakupovića, kosi travu. Kaže ova krivina pa kad je trava pokosita bolje se vidi.

Latif nije kod kuće ali je njegov sin Asmir tu. Odlazim za Asmirom u njihov golubarnik. Nisam poznavalac golubova ali kad sam ušao unutra neka milina vidjeti ove divne ptice. Rekoše mi da su ovo Dobošari, Gušani, Lepezaneri i Indijski lepezaneri. Pitam Asmira šta rade sa ovim pticama, jesu li članovi nekog udruženja golubara, idu li na neka takmičenja, a on mi reče da nisu članovi nijednog udruženja niti se takmiče. Ovo je prosto hoby i ništa više. Pitam dali prodaju golubove. Kaže prodamo nekom ko voli golubove i ponekad se mjenjamo za druge golubove.

Nastavljam dalje i zaustavim se kod Ðemala Jakupovica, njega zovu Kemo. Čuo sam da je ovdje Hasan pa sam namjeravao da fotografišem najstarijeg mujezina. Kemo mi reče: Možeš fotografisati ali prvo da mi fotografišeš električne stubove. Kod nas struje nestaje po 20 puta u danu i jako je slaba. Pokazuje mi stubove koji su, kako reče Kemo, još iz 1973. godine. Ovdje žice drže stub da ne padne a ponegdje su žice skoro do zemlje. Obraćao se Elektro Prijedoru, ništa, obraćao sa Gradu Prijedoru i predali su sve tražene papire. Naši politicari obećali da će sve srediti. Do danas ništa. Zvao Elektro Krajinu, gosp. Drljaču ali ga oni ponovo upućuju na Elektro Prijedor i Grad Prijedor. Dok razgovaram sa Kemom on dva puta pokušava dobiti Draška iz Elektro Prijedor ali dobiva odgovor, prvi da je dotični na sastanku, drugi poziv, Draško izašao negdje vani.

Zatim mi strogo podvlači  da obavezno napišem da su ih naši političari dobro izigrali i da mu neidu na oči. Sad će opet tražiti glasove i opet obećavati i opet lagati i opet varati. Imenovao je političare i one koji su sa dotičnim političarom obećavali sve ovo. Rekao sam da neću pisati imena, Kemo se prvo dobro naljuti ali na kraju reće, znaju oni koji su. Ja pokušah reći da će sve biti kao i na prošlim izborima, a Kemo ljutito reče da neće, dosta je laganja i obećavanja. Na kraju mi ispriča da je ovdje prije 10 godina došao šleper sa betonskim stubovima i tri su postavita, a za ostale nema traga gdje su. Priča o najstarijem mujezinu, nekom drugom prilikom.

Dvije fotografije iz Hrustića i Jaskića.

Četvrtak i lijepo vrijeme i više raje u čaršiji. Mene je već na početku posjetio poznati bajker Kenedi. Ovaj zaljubljenik motora živi u Njemačkoj negdje oko Kölna i dolazi u Prijedor motorom. Kenedi je iz Bišćana ali redovno prati moj Četvrtak i došao je danas u Kozarac maksuz da mene pozdravi. Prošle godine sam ga fotografisao kad je sa našim bajkerima krećao za Albaniju. Priča mi Kenedi kako voli svoje Bišćane i cijelo brdo ali i Kozarac.  Kozarčani su mu u srcu skoro kao  Bišćani i brdo.

Dosta raje na četvrtku, a najčešće se priča o kosidbi trave, žetvi koja je već počela za neke žitarice. Naravno fudbal je isto tako jedna od glavnih tema u razgovorima. Slijede fotografije koje sam danas pravio na četvrtku.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:    Čuvaj se žurbe, jer ona uvijek dovodi do kajanja:
onaj koji žuri govori prije nego što sazna,
odgovara prije negoli nešto shvati,
odluči prije negoli provjeri,
kudi prije nego što se u nešto uvjeri.

 

 

 

Ne! Nećemo više biti kao bolesnici koji će u tišini i lažnoj finoći popustiti svima i dati Bogu dušu."

"Radikalan sam! Opasan sam!
- Radikalan sam protiv svih radikalnih planova za uništenje mog naroda, moje vjere i moje kulture.
- Opasan sam za sve zavjere i sve subjekte koji rade o glavi meni i mom narodu, mojoj vjeri i mojoj kulturi."

Muftija Muamer ef. Zukorlić