Već deset godina odlazim na razne skupove vladinih i nevladinih organizacija. Politički skupovi, predizborne kampanje, obilježavanje značajnih dana datume i na svakom skupu čujemo: Minut je do 12, ovo je zadnja šansa da nešto napravimo, Zadnji čas da nešto napravimo, Krajnje vrijeme da nešto uradimo, zadnja šansa da se izborimo za svoja prava, ovaj put nema šale, do sad je bilo ovako ili onako a od sad idem do kraja, nema više čekanja. Još uvijek slušam istu pjesmu. Dolaze izbori bit će još više ovakvih izjava. Stranačke aktiviste u zadnje dvije godine nisam sretao u našim sokacima. Naredna dva mjeseca bit će ih u svakom sokaku i opet do sljedećih izbora neće imati vremena za raju na selu. Pitam se kad će već 12 sati, toliko godina čekam da prođe taj minut. Ovo nije poziv na neglasanje već poziv da nam se ne pričaju uvijek iste lažne priče i lažna obećanja. Glasati treba i pozivam svu raju, koji treba da glasaju u odsustvu, da se registruju i glasaju. Za koga neka sami odluče, ako nam je dobro glasajmo za iste kao i do sad, a ako  nije... Mi odlučujemo, kao i do sad što smo odlučivali, ko će da nam kroji budučnost.

Poljoprivrednici koriste svaki trenutak sunčanog vremena za kosidbu, sušenje i skladištenje trave za blago.

Od moje kuće vidim plastenike, a sve nešto zaboravim otići da vidim iz bliza šta je to, čije je to, šta se radi tamo... Tek neki dan navratih i vidim tri velika plastenika i pored još velika plantaža. Nalazim tri radnice. One mi ispričaše da gazda nije tu i da bi bilo dobro da dođem kad je gazda tu. Rekoše mi da je sin od Mirzeta Jakupovića - Mešica, gazda i da njega mogu da pitam sve što me interesuje što se tiče plastenika.

Ipak ja fotografišem bez odobrenja u nadi da mi Mešici neće zamjeriti. Vidim da su posađene paprike. Radnice mi rekoše da je posađeno oko 70000 (sedamdeset hiljada) sadnica. Više informacija moram tražiti od gazde. Danas sam ga tražio ali nisam našao. Drugom prilikom nadam se više o ovim plastenicima.

Juče krećem prema Kozarcu, kroz Softiće i Brđane. Zaustavljam se kod Ajše Softić i njenog brata Ismala - Cice. Oni su zauzeti poslom, prekrivanje kuće i štale. Ovdje je izvodać radova, opet moj komšija Said Mujanović.

Nastavljam dalje prema Kozarcu. Fotografišem jedan posebno lijep sokak, a koji se zove Arifagići. Mujo Hukić je kod kuće. Dok razgovaram sa Mujom on mi se hvali da je njihov sokak najuredniji, a sve zahvaljujući njemu jer on se najviše trudi da tako bude. Na kraju mi reče da je ovaj sokak jedan od najljepših u okolini Kozarca. Ništa nisam rekao samo sam napravio par fotografija.

Idem dalje prema Trnopolju. Prvo zaustavljanje je kod Razije Sivac. Ona je zauzeta radovima u bašti.Ovako naslonita na motiku, priča mi da nije baš najbolje sa zdravljem i da koristi "hodu" (mislim da su to ona kolica koja se guraju ispred da bi lakše hodao) da bi nekud hodala. Ipak sama obrađuje baštu koja nije baš tako mala. Pitam je za godine i ima li djece. Priča mi Raza da ima 79 godina 6 djece, 9 unučadi, 5 praunučadi i na kraju napominje šesto praunuče na putu.

Nastavljam dalje i zaustavljam se kod kuće od porodice Travljanin Mesuda. Otac Denijal, a zovu ga Dale. Ovdje sam svratio da fotografišem lijepo uređen vrt oko kuće. Onako sa ulice  sam vidio da je lijepo uređeno dvorište oko kuće. Kad sam ušao u dvorište, malo razgovarao sa Dalom i uz njegovo odobrenje počeo da fotografišem.

Otkrivam da ovo nije lijepo uredeno dvorište, ovo je nešto više i ljepše od lijepog uredenog dvorište, ovo je fantastično. Ovo se nemože sa par fotografija pokazati. Bio sam u Evropi u više država ali nešto slično nisam imao prilike da vidim. Vlasnika, ove lijepe kuće i ovog fantastičnog vrta, Mesuda i njegovu ženu nisam upoznao. Komšije mi pričaju sve najbolje o ovoj porodici.

Onako zadivljen sa ovim trnopoljcima nastavljam dalje i svraćam kod Saliha i Tahire Ibrahimovic.

Kod njih sam došao baš u vrijeme dok su ispred kuće pili kahvu. Kažu da su njih dvoje ovdje, a djeca sva negdje vani. Sretni i zadovoljni su ovdje u svom Trnopolju.

Zumra Ćuskić živi sama, muž je umro. Zdravlja dosta slabog, kaže da je bole kosti. Zumra nema djece, a na pitanje od čega živi ima li kakvu penziju ili neku socijalnu pomoć. Ona mi reče da nema penzije i nikakve socijalne pomoći. pomažu joj od sestre kćerka i još familije zatim  komšije.

Nastavljam malo dalje kod Cuskic Saide. Ona mi se ne žali na zdravlje, čak mi reče da je dobrog zdravlja, ima 78 godina. Danas je počela rastirati trahanu ali naoblacilo se pa je prekinula. Ovo što je već završila, nada se da će se malo osušiti prije nego počne kiša. Dva sahata poslije pala je jaka kiša, nadam se da je Saida spasila svoju trahanu.

Svratih i kod Bahrije ili Bahre Dergić. Ona je bila zauzeta sa prebiranjem ljekovite trave za čaja. Dok ovo pišem sjetih se da sam nadimak Caja dobio pišuci sličnu rečenicu i ispustio onu kvačicu iznad slova c, pa je umjesto čaja ostalo Caja. Bahra je danas prebirala Kantarion, Kamilica i Divizma.

Nastavljam dalje prema Sivcima. Zaustavljam kod porodice Turkanović. Hoću da fotografišem nanu Vasviju. Pitam nanu kako zdravlje, a ona onako sretno i veselo  kaže da je dobro i da će sad ako treba da mi pravi pitu i baklavu. Gledam u nju sa nevjericom jer mi je rekla da ima 86 godina. Priča mi nane Vasvija kako je ona 35 godina bila maja. Spremala je ona za mevlude, svadbe... u cijeloj okolini Prijedora. Još uvijek spremi poneki svoj kuhani specijalitet, zatim pitu, baklavu, maslenicu...

U Sivcima vidim iskopanu veliku količinu zemlje.

Penjem sa na nasip i vidim veliko udubljenje. Mještani mi rekoše da će ovo biti ribnjak a vlasnik je Jakupović Ismet (nadam se da sam dobro zapamtio ime), Saljin brat.

Vahida i Huzeir, povratnici iz Amerike.

Danas na četvrtku dosta raje. Što se tiče fudbala, ipak smo skoro pa svi zadovoljni nastupom naše reprezebtacije na Svjetskom Prvenstvu u Brazilu. Pričalo se o nevremenu koje je bilo sinoć.

Slijede fotografije koje sam danas pravio na četvrtku.

Danas kad sam se vratio kući Samka je bila zauzeta sa rastiranjem trahane.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo: Tko ni za što na svijetu nije sposoban, taj uvijek ismijava druge.