U subotu 5.jula,u čaršiji u glavnoj ulici  postavljene su 4 nove kante za smeće. Ove kante  je donirao "Savez Kozarčana Švicarske.Kao što se vidi one su označene sa MZ Kozarac i Savez Kozarčana Švicarska. Postavljanju ovih kanti su prisustvovali predstavnici Saveza, Alma Alic Karabašić i Šefik Kilić te ispred MZ Kozarac predsjednik savjeta MZ Ekrem Hadžić. Iste su postavljene ispred mjesne zajednica, pošte, osnone škole i kod autopraone.

Alma mi ukratko ispriča da se trude da pomognu svojim mještanima ali da nije baš lahko i onako kako su zamišljali. Broj članova nije zadovoljavajući. Na moju konstataciju da je puno kozarčana u Švicarskoj ona mi reče da ih je malo učlanjeno. Članarina košta 1 euro ili franak mjesečno po osobi. Sad se nada da će se više kozarčana javiti jer rad udruženja je u zadnje vrijeme vidljiv.Naglašava da su pomogli i KUD Kozara, prošle godine kad su odlazili u Tursku. Ovim putem poziva sve kozarčane koji žive u Švicarkoj da se učlane u Savez Kozarčana Švicarske i još dodaje da su dobro došli i drugi kao i kozarčani koji žive u drugim državama pa makar kao počasni članovi. Pohvale, kozarčanima, savezu iz Švicarske jer ovo je jedini savez kozarčana koji je aktivan. Za druge nemam informacija niti sam čuo nešto o njihovim aktivnostima

Zujim kroz čaršiju, zaustavljam kod Spomen Obilježje sa namjerom da svratim kod Arčija predsjednika Medžlisa Kozarac. Obično njega pitam za informacije kako ide sa pripremama za Šehidsku dženazu. Ispred restorana na terasi vidim grupu sa istim majicam a to je znak da je ovo neko udruženje. Prepoznajem Nisvetu Jakupovic, pitam šta je ovo, a ona mi uz osmjeh pokaza čovjeka koji će mi više reći o ovoj grupi. Čovjek čije ime nisam zapamtio isprica mi ukratko. Ovo je Planinarsko društvo "Velika Kladuša" i krenuli su u Nezuk da bi se pridružili "Maršu mira". Svratili su u Kozarac da odmore i poklonu se Kozarčkim Šehidima. Na trodnevni Marš mira – putem smrti do slobode od Nezuka do Potočara krenuli su s planinarima Planinarskog društva „Velika Kladuša“ i dvoje kozarčana Nisa Jakupovic Garibovic i njen muž Ićo Garibovic.

Ove hefte sam išao u Brđane da klanjam teravih namaz. Ovdje se uvijek ugodno osjećam. Napravio sam par fotografije sa đematlijama iz Brđana.

Moji rođaci Besim, poznatiji kao Ćupo i njegova žena Jaca su posebno merhametli raja. Juče su svratili kod mene da ih odvedem kod dvije familije kojima je potrebna pomoć. Otišli smo u Foriće i oni su darovali Mehmeda ili kako ga svi znaju Hemaša i njegovu porodicu lijepom  miloštom za ramazanske dane. Ćupo i Jaca nisu htjeli da se fotografišu ali na moju molbu pristali su. Ja fotografišem da bih podsjetio našu raju da među nama još ima socijalno ugroženih.

Zatim smo otišli kod Sabahudina Kenjara i njegove porodice. Budo je bio na poslu a žena kod kuće sa djecom. Sabahudin sad ima 6 (šestero) djece.Ćupo i Jaca su i ovu porodicu darovali sa fasungom za ramazanske dane. Ćupo i Jaca mi pričaju kako se lijepo osjećaju kad znaju da su nekom pomogli.

Idući prema Kozaruši zaustavljam se ispred kuće od Fikreta i Subhije Kusuran. Jako lijepo uređeno dvorište ispred i iza kuće. Bez komentara uživam gledajući ove fotografije.

Dvije fotografije koje sam pravio onako slučajno.

Juče je punih 22 godine od kada sam ja, sa rajom od Muranovića i Duračaka pa sve do Trnopolja, otjeran u logor Keraterm. Mnogi kažu da ne žele više da se sjećaju tih ružnih doživljaja, a ja nemogu da pobjegnem od toga. Mene nešto u meni vuče i ja tamo idem nekako nesvjesno. Kad dođem u Duračke neki trnci prolaze kroz mene, zatim neka drhtavica, nešto me zadržava ovdje nemoguće opisati taj osjećaj. U novosagradenoj dzamiji nalazim Fudu Duračka, prije rata bio poznati poštar.

Gledam ove slike, nove kuće  ali još uvijek su mi one stare slike pred očima. Otišao sam u Duračke i polahko krenuo putem kojim sam prošao 92. do Trnopolja, a poslije do Keraterma. Mene su pokupili kod mog dajdže Esada Dženanovica, gdje sam bio kao izbjeglica. Desetak dana poslije našeg odlaska u logor, ovdje na ovom mjestu je ubijena porodica od mog dajdže Esada. Žena Hajra, kćerka Majda, snaha Nasiha i dva unuka Alen i Ajdin. Stojim ovdje i čujem Alena i Ajdina dok me zovu "dajdžin", tako me dajdža zvao u to vrijeme.

Juče 9. jula, pred kućom Redžic Hilmije, obilježena je 22. godišnjica ubistva 43 nevino ubijenih ljudi u Trnopolju. Koliko nas je bilo vidi se na fotografijama. Od političara ili nekih drugih organizacija, osim Sabahudina Garibovića i predstavnice udruženja Prijedorčanki "Izvor", nisam nikog vidio.

Dvije mlade djevojke su pročitale 43 imena ubijenih na današnji dan prije 22 godine.

-Bešić (Dede) Mehmed
-Ćustić (Rame) Siba
-Dedić (Rame) Refik
-Dedić (Refika) Vehbija
-Duračak (Rifeta) Ðemal
-Duračak  (Rifeta) Faruk
-Duračak (Mehe) Ešef
-Duračak (Ešefa) Idriz
-Duračak (Osme) Salko
-Duračak (Muje) Suad
-Duračak (Muniba) Zijad
-Dženanović (Ešefa) Ajdin
-Dženanović (Ešefa) Alen
-Dženanović (Hasana) Hajra
-Dženanović (Esada) Majda
-Dženanović (Mahmuta) Nasiha
-Elezović (Edhema) Amir
-Elezovic (Šerifa) Edhem
-Elezović (Edhema) Halil
-Elezović (Rasima) Rifat
-Elezović (Hakije) Samir
-Gutić (Hasana) Esad
-Gutić (Ibrahima)  Nijaz
-Hodžić (Rame) Munib
-Hodžić (Mehe) Nijaz
-Hodžić (Mehe) Fikret
-Hodžić (Idriza) Ermin
-Husić (Smaje) Almaz
-Kešić (Ibre) Sefer
-Kešić (Sefera) Kemal
-Kešić (Sefera) Adem
-Matrić (Mehe) Dedo
-Mujagić (Sadika) Esad
-Mujagic (Adema) Teufik
-Poljak (Jusufa) Ilijaz
-Pjanić (Huseina) Mustafa
-Redžić (Hase) Senija
-Redžic (Hasana) Mevla
-Redžić (Idriza) Sadik
-Velić (Sadika) Meho
-Velic (Mehe) Sadik
-Zulić (Mustafe) Latif
-Žerić Omera) Muharem

Gospodin Hodžic je podsjetio prisutne na zbivanja prije 22 godine. Na kraju rekao dabogda  nikad niko ne doceko  što smo mi docekali (doživjeli, proživjeli)

Zatim je Sabahudin Garibovic predsjednik Regionalnog Saveza Logoraša Banja Luka u svom obracanju prisutnima uputio poziv na svjedocenje svim onima koji nešto znaju o onome šta se dešavalo 1992.godine, i što je vezano sa današnjim danom jer samo na taj nacin se pocinioci zlodjela mogu dovesti pred lice pravde. Isto tako je naglasio da nesmijemo zaboraviti datume koji su vezani za ove dogadaje, a ima ih puno.

Iza ove kuće, od familije Redžić, ubijeno je 11 osoba.

Četvrtak u Kozarcu, kod Nihe su šljive rodile, a kod mene ništa.

Dopisujem se, putem facebook, sa rajom koji žive u Americi, Kanadi, Australija, Evropa. Razgovori počinju sa: Šta ima, kako ste, kako familija...zatim spontano pitanje; Kad ćete na godišnji, a samo to pitanje znači kad ćete u Bosnu. Sa nekima se već više godina nisam vidio. Često puta dobivam odgovor: Mi smo već bili na godišnjem ali nismo dolazili u Bosnu. Oni iz Amerike, Kanade ili Australije su bili kod familije u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji ili nekoj drugoj evropskoj zemlji. Oni iz Evrope su već bili u Turskoj, Španiji ili nekoj drugoj državi. Na moje čuđenje zašto neće dolaziti u Bosnu najčešći odgovori su:  Vidjeli smo familiju u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji... Nema potrebe da dolazimo u Bosnu. Šta ću tamo, djeca nevole da idu tamo, teško im pričati bosanski, nemaju društva tamo...

Ovi iz Evrope su već bili u Turskoj, Španiji. Šta ću u Bosni, jeftinije mi je otići u Tursku. Tamo na plaži dignem ruku ide piva, a kod nas u Bosni nema toga. Pitam se šta je pravi razlog da dosta naše raje nema više želju da dođe u svoj rodni kraj. Jeli to do nas koji živimo ovdje ili je do naše raje koji žive u drugim državama. Mislim da je ovo,  dobra tema, za razmisljanje.

Dedu Karabašića fotografišem skoro pa svaki četvrtak i uvijek u istoj crvenoj košulji. Jednom sam ga zapitao ima li on drugu košulju? Danas ide Dedo i zove mene da mi pokaže da ima još jednu košulju. Ova košulja nije crvena pa ga nisam odmah prepoznao. Ovo sam morao zabilježiti mojim fotoaparatom.

Danas na četvrtku dosta raje ali do pola jedanaest, a onda je počela kiša i raja se razišla. Slijede fotografije koje sam danas pravio na četvrtku.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:
Kada dobar čovjek pogriješi
okrivi sebe.
Kada loš čovjek pogriješi
okrivi drugoga.