Izdvajamo

Hefta sa puno događanja, da bi ih nabrajao trebalo bi mi puno prostora, a da bi sve fotografijom zabilježio trebalo bi mi prostora za više četvrtaka. Ipak ja sam zujao i fotografisao, a na čitaocima je da zaključe jesam li uspio nešto da zabilježim. Loše vrijeme je često ometalo moj rad, ipak ja sam bio uporan i trudio sam se da stignem na cilj. Neke sam vjerovatno zaboravio, za neke nisam imao vremena, negdje nisam stigao jer stvarno je puno dešavanja i još u isto vrijeme.

Dženaza Muharemu-Hari Baliću, puno raje. U javnosti se kaže da je Hare ubijen i da je on koleteralna štete, a taj naziv "koleteralna šteta" mi para uho. Čovjek nevino ubijen i javnost to nazove koleteralna šteta. Malo sam pretraživao značenje te riječi i pored toga što znam značenje nekako mi para uši ta riječ. "Koleteralna šteta definirana kao ''usputna''  ili nenamjerna šteta, često nam je servirana kao objašnjenje ili opravdanje za nevine žrtve, srušene đamije, crkve, škole – kada je riječ o ratu". i još druga definicija "Kolateralna šteta je uzgredna šteta. Posledice nastale sticajem okolnosti, a ne kao glavni cilj. Izraz je nastao u Američkoj vojsci i često se koristi u objašnjavanju neke štete nastale vojnom akcijom, ali je vremenom stekao i širu upotrebu". Sve mi je jasno ali čovjek je ubijen a ne srušita kuća, kuća se ponovo može napraviti.

Ovih dana, trotoari u Kozarcu su zatrpani dobrim autima. Mnogi parkiraju na trotoaru, a ja predpostavljam da oni žele da pokažu kako imaju dobra i skupa auta. Pa kad je tako da ih i ja malo reklamiram. Možda pane neka hedija za reklamu.

O kulturi ponašanja naše raje gore na zapadi i istih ovdje u Kozarcu možda drugom prilikom.

U petak 01.08. su se vjenčali Sejla Forić sad Musawi i Wahid Musawi. Čestitke mladencima i da nam što češće dolaze u njihovo i naše malo misto.

Moja familija, rijetko se sastajemo ali kad se sastanemo lijepo se ispričamo. Poslije  kad sve prođe ja osjetim neku radost, sreću ili neznam kako bih to nazvao. Od moje familije imam veliku podršku za sve ovo što radim, a to mi je veliki razlog da nastavim sa radom. Moja familija su prava raja.

Po drugi put nakon rata održane su hatme u džematu Alići-Softici. Ove godine hatme su vodile 2 polaznice mektebske nastave iz džemata Alici-Softići i to: Mujanović Medina kćerka od Zijada i Jasmine-Seke Mujanović i Javor Amina kćerka od Atifa i Medihe Javor.

Na ovogodišnjim hatmama je bio veći broj džematlija koji su došli da uveličaju porodičnu i džematsku radost.Medini, Amini, njihovim roditeljima, imamu Zehrudinu Beganoviću  i njegovoj hanumi čestitke za ovaj lijepi uspjeh.

Ovih dana zujim puno okolo i fotografišem više raju a kuće i sokake nikako. Pravim dosta fotografija onako slučajnih susreta. Neke nisam objavio zbog ograničenja prostora.

Sinoc dok zujim čaršijom sretoh par djevojaka nekako posebno raspoložene. Fotografišem, a onda pitam. Rekoše mi da imaju djevojačko veče i da se djevojka sa cvijećem u ruci u subotu udaje. Obećao sam da ću doći u subotu da je fotografišem u vjenčanici i sa mladoženjom.

Juče u logoru Omarska sretoh komšiju u jarana Nihu Ademija. Susret srdačan i priča iz mladosti, vremena duge kose i rock en rolla. Nemamo više onu kosu ali nam je rock en roll još uvijek u duši. Ovako kad sretnem staru raju sjećanja mi naviru pa i ovaj put. Sjetih se zajedničkih slušanja ploča i biranja pjesama za disko u Kamičanima. Ja sam imao veliku kolekciju LP ploča i raja je često dolazila kod mene da snima (u to vrijeme na kasetofon) muziku za razne fešte koje su bile u to vrijeme. Niho sad živi i radi u Kanadi.

U nedelju održan 3. Memorijalni dječiji fudbalski turnir "Asim Mahmuljin" Kozarac. Dosta lijepih utakmica. Mladih talenata isto tako.

Na turniru je bila i jedna djevojčica, Irma Kurtagic, kćerka od Almira i Medine Kurtagić. Živi u Švicarskoj, a fudbal zavoljela uz oca Almira. Irma je bila među najboljim na turniru.

Zatim Izudin Mahmuljin, istakao se dobrim golovima. Kad mi je rekao da živi u Danskoj sjetih se da smo o njemu već pisali. Izudin već igra, veoma uspješno, za NFC-Nykqbing.f u Danskoj.

Ove godine voće slabo rodilo, a šljive kod mene nikako. Kod mog komšije Šefika Kilića voće bolje od prošlogodišnjeg roda. Šljive su rodile i grane se polomile od roda. Opet isti belaj kao i prošle godine, kuda sa šljivama kome prodati, šta raditi sa tolikim voćem.
Kruške isto tako rodile pa i prerodile.

Kruške isto tako rodile pa i prerodile.

Prošle hefte srećem jarana Ismala Poljaka, a on mi reče da je zauzet sa pripremama za turnir. Predpostavio sam o kakvom turniru se radi ali ipak upitah. Turnir u  "Belli",kartanju. Reče da će to biti utorak uveče. Nisam morao da žurim imam cijelu noć pred sobom pa kad stignem. Otišao sam tačno u ponoć i zatekao veću grupu igrača. Ismal mi reče da su neki igrači iz opravdanih razloga otišli kući, a neki isto tako iz opravdanih razloga nisu željeli da se fotografišu.

Ismal Poljak mi priča o igranju Belle i kako je ovo već tradicionalni turnir, a koji se održava vec 10 godina u Ismalovoj garaži. Nisam čekao kraj turnira, a juce sam čuo da je turnir trajao do jutra. Ko je pobjedio saznao sam danas. Ovu majicu su ponijeli braća Jasim i Suad Poljak. Za ostale ovaj turnir pored takmičenja je i lijepo druženje. Onih sahat vremena sa njima sam se dobro ismijao, njihovim šalama i doskočicama.

Jutros srećem Jasmira Jakupovića kratki razgovor i doznajem za lijepu akciju za Vatrogasno društvo Kozarac. Jasmir Tadžić i Jasminka Jakupović su dobili od FEUERWEHR ALBSTADT (Vatrogasno društvo Albstadt) Njemačka, opremu za vatrogasce Kozarca. U meni neki crv i želja da ovo zabilježim. Dogovaram sa Jasmirom da se nađemo u garaži koju koriste vatrogasci.

Prikupljenu pomoć za svoju ćaršiju organizovali Jasmir Tadžić i njegova sestra Jasminka Jakupović. Tadžić iz tehničkih razloga nije mogao da dođe pa je Jasminka sa svojim suprugom Jasmirom Jakupović organizovala i prevezla sve te stvari do našeg vatrogasnog društva u Kozarac.Tako su, bračni par Jakupović, svu proceduru, carinske troškove preuzeli na sebe i platili. Rekoše da je sve ovo za naš kozarac i kozarčane. Još jednom naglašavam, pomoć  šalje FEUERWEHR ALBSTADT iz Njemačke. Komandir Vatrogasnog Društva Kozarac Mustafa Fazlić mi reče da se radi o ličnoj i skupnoj vatrogasnoj opremi. Sa ovom opremom smo jači u operativnom i tehničkom smislu. Veliko hvala donatorima i nadamo se da ćemo i dalje sarađivati.

Dido Asim Jakupović, ponosan na svoju djecu, nisu zaboravili svoje rodno mjesto.

Savez Kozarčana Švicarske, izvještajna skupština. Broj prisutnih na skupštini, skoro pa ništa. Ipak Nurko Turkanović je optimista i vjeruje u svoje kozarčane. Pitao se hoće li udruženje preživjeti i zaključuje: Živimo ne baš najbolje ali bolje od kozarčana iz drugih država. Prošle godine 108 člana i vjeruje da će ove godine biti više. Prijedlog da se sljedeća skupština održi u vrijeme novogodišnjih praznika ali uz jedno lijepo zabavno veče.

Pajdo, naglašava da je svaki početak težak i vjeruje da će preživjeti. Optimista je i poziva sve kozarčane da se učlane, a i oni koji žive u nekoj drugoj državi, gdje nema saveza kozarčana, da se pridruže savezu u Švicarskoj. Pajdo naglašava da članarina od 1fch mjesečno po članu nije neki iznos da naši nemogu izdvojiti. Jolda se zahvaljuje, ispred KUD-a, za pomoć pri odlasku u Tursku.

Savez Kozarčana Švicarske je donirao 4 kante za smeće i one su sad pune. Nadam se da neće morati tražiti ko će istresati smeće iz ovih kanti. Vjerujem da možemo, bar kantu istresti, bez pomoći Saveza.

Srećam Muhameda Kulašića koji živi i radi u Čikagu, Amerika. Odlazim sa njim u Medžlis IZ Kozarac gdje je on, ispred Udruženja Kozaračana Čikago, predao 3000 dolara u Fond solidarnosti, a u svrhu pomoći ugroženim od poplava i klizišta. Priča mi Muhamed da ovo nije prva akcija u ovu svrhu, oni su i prije slali pomoć ugroženima. Reče mi da su poslali ugroženima 4500 dolara. Naravno ovo nije kraj akcije, nastavljaju dalje sa skupljanjem pomoći.

Danas na četvrtku, baš puno raje. Vjerujem da je danas najviše raje bilo na jednom četvrtku, ove godine. Opet puno fotografija a Adnan me kritikuje što pravim previše fotki. Kaže da ću postati dosadan sa ovolikim brojem fotografija. Ja sa rapucao pa neznam reči da nema fiše mjesta za fotografisanje. Slijede fotografije koje sam danas radio. Više sam ih brisao nego objavio ali šta mogu tako to ide u ovom poslu.

Mladi na ovoj fotki su Anes i Amira Jakupović. Amira je najmlađa kćerka Ese Alića bivšeg policajca iz Kamičana. Eso je ubijen u logoru Omarska.

Danas sam sreo momka u kolicima. Neznam prezima ali kad mi reče kako mu je ime i zašto su mu roditelji dali to ime suze su mi same krenule. Ime mu je Salko, a ime je dobio po Rahmetli Salki Ikeljiću njegovom tetku. Borci se dobro sjećaju Salke Ikeljića koji je poginuo u Travniku kao Borac Armije BiH. Salko je školski drug od Jolde, Keme Bešlagića i moj. Iz Gomjenice je ali je mladost provodio sa nama u Kozarcu i oženio se iz Kozarca. Sretan sam što sam upoznao Salku i vjerujem da ćemo se češće sretati.

Eh, moj komšija i jaran Said Mujanovic na pauzi. Ovo sam morao da zabilježim jer njega mogu naći samo na gradilištu ili negdje na cesti u kamionu.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo: Čuvaj se žurbe, jer ona uvijek dovodi do kajanja:
onaj koji žuri govori prije nego što sazna,
odgovara prije negoli nešto shvati,
odluči prije negoli provjeri,
kudi prije nego što se u nešto uvjeri.

 

.be

 

 

 

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.