Hefta koja će ostati zapamćena po poplavama u našem kraju. Čak su i najmanji potoci izlijevali i pravili štetu. Neka druga značajnija  zbivanja nisam zabilježio. Ipak ja zujim okolo i tražim infomacije koje bi bile interesantne za čitaoce.

Za vikend mi dođe prijatelj Nurija Kadić iz Bišcana. Već duže vrijeme mi priča da piše knjigu i ovaj put mi dolazi sa zavšenom knjigom. Knjiga se zove "I MRTVI ŽIVE". Naravno da sam se obradovao jer u knjizi opisuje stradanja naroda u Bišcanima. Drago mi da je sve ovo zapisano jer što nije zapisano ili fotografisano vremenom se zaboravlja.

Recezent i pisac predgovora je Suad ef Kazaferović.
Par rečenica iz predgovora
"Autor Kadić pomalo orwellovskim pristupom ulazi u ovo potresno svjedočenje, prije svega istinito, koristeći figuru jednog psa, želeći pokazati svu niskost-ljudske mržnje kroz hajvansko-pseću vertikalu. Naime, autor ta dešavanja, ubistva i silovanja kroz svoj narativni pristup želi predstaviti čitaocu kroz pseće oči. Te stvari ni pas nije sažvakao zbog njihovih brutalnosti, zbog toliko krvi, zbog načina na koji se ljudi, ubijajući jedni druge, bore da prevladaju jedni nad drugima. Na koncu, psu koji je bio nijemi svjedok ubistava s pravom nikako nije jasno da njega nakon ovog viđenog i dalje zovu psom, a čovjeka čovjekom.

Knjiga, pored svjedočenja zločina u Bišćanima, sadrži spisak i fotografije mučki ubijenih mještana sela Bišćani.
Knjiga je pisana na Bosanskom i Njemačkom jeziku i može se nabaviti kod pisca Kadića i u Medžlisu Prijedor. Kozarčani ovu knjigu mogu kupiti, kod mene, Nijaz-Caja Huremović. CIJENA KNJIGE JE 10 KM (deset km).

Već dugo vremena nisam pravio fotografije na farmi braće Paratušić. Obično svratim  u vrijeme kad krave miruju i nije dozvoljeno da ih uznemiravam. Ovaj put sam došao kad se može fotografisati.U poređenju kad sam zadnji put fotografisao, farma se dosta povećala. Saud mi reče da sad imaju 120 grla, a od toga su 80 muzne krave.

Imaju nešto junica i teoca. Zatim mi reče da je ova godina rodna za njih. Većina teoca su ženske i njih ostavlju, a muške teoce prodaju.

Ovdje spazim u dosta velikom traktoru dječaka po imenu Kenan. On ima 9 (devet) godina ali radi sve sa traktorom. Kaže da ide u školu i dok dođe iz škole ostavlja knjige, ulazi u traktor i radi sa ostalim radnicima na farmi.

Mama Ismeta mi priča kako su došli iz Sanskog Mosta sa 6 (šest) ovaca i evo dostigli da imaju 120 grla blaga, kupili su 70 duluma zemlje, dosta mašinerije. Zatim mi reče da će iduće godina da prave novi savremeni objekat za blago, a iste godine planiraju da grade novu porodičnu kuću.

Prošle hefta pita me prijatelj za porodicu Garibović, tačnije za šestoricu braće Garibović, a koji su ubijeni u Logoru Omarska.Malo sam istraživao po internetu jer nisam uspio razgovarati sa nekim ko je bio sa braćom Garibovic u logoru Omarska.

Ponavljam, što nije zapisano ili fotografisano vremenom se zaboravlja.

Nalazim jednu rečenicu od nepoznatog autora:
"Majka Hava Tatarevic je jedna od majki koja je izgubila 6 sinova a uz nju je i jos jedna majka po imenu Arifa Garibovic (rahmetli) koja je takodje izgubila 6 sinova koji su na mučki način ubijeni u logorima u okolini Prijedora..."(logor Omarska).
Majka Arifa nije dočekala da se njeni sinovi pronađu, umrla je 1999 godine u Sanskom Mostu.

Tražeći po internetu nešto više o ovoj porodici, nađoh ovaj kratki tekst, isto tako, od meni nepoznatog pisca:

"Za one kojima je ovo ime nepoznato ,da kažem da je rahmetli Arifa Garibović izgubila svih sest sinova u logoru Omarska, a Senad je spavao pored mene dok nije jednom "odveden"(taj izraz je nastao upravo u Omarskoj i odnosi se na sve koji su u neko doba dana ili noci odvedeni u nepoznato)
Medjutim veličina koju je rahmetli Arifa imala odnosi se na nešto sasvim drugo, naime dok je jos bila u životu, desetak nas je redovno slalo vitre Arifi, preko ovog ili onog zavisno ko je isao za Sanski Most. Te godine sam poslao pare do amidzića u Austriji a on ih je odnio do Arife, koja se zahvalila ovim riječima:" Hvala ,Miraleme , i tebi i onima koji su poslali ali ja sam već dobila mnoge vitre a vidiš onu kuću tamo ,,,, e,,,, ona žena je izgubila jedinca sina a niko joj ne šalje,,, podaj njoj ,,, i ona je sve izgubila bas kao i ja". Suze su joj potekle.."

Nije mi bilo teško, otišao sam u Garibe sa ciljem da nešto više saznam o ovoj porodici. Nalazim samo jednu kuću od ove porodice i ženu od Dževada Garibovica, Refika. Žena je jako ljubazna ali u isto vrijeme zbunjena, prihvata da pričamo o svemu samo da ne fotografišemo. Traži fotografije koje ima i uspjeva naći od majke Arife.
Kazuje mi Refika imena šest bracće Garibović: Džemal, Dževad, Suad, Senad, Hilmija i Sabit. Svih šest su ubijeni u logoru Omarska.

Od ovih šest braće ostali su Džemalov sin koji je bolestan i nalazi se u domu Čirkin Polje. Zatim Dževadovih troje djece, dva sina, kćerka i Žena Refika. Priča mi Refika da je to sve od šest braće. Imaju oni dvije sestre, jedna je u Zagrebu i jedna je na Kosovu.
Priča mi Refika kako je tražila muža i djeverove i zahvalna je osoblju iz Šejkovače jer su uvijek bili tu da pomognu.
Svi su sahranjeni na Šehidskim Mezarlucima Kamičani.
Od fotografija sam kod Refike našao samo od majke Arife, a ostale sam tražio u knjizi "NI KRIVI NI DUŽNI".Nekom drugom prilikom više o majci Arifi i njenih šest sinova.

Zujeći okolo ja svoje auto, ne uprljam već ukaljam i moram često bar da ga saperem. Ovdje sam našao i jarana Sakiba Ćolića dok je čistio svoje auto.

U subotu 20.09.2014.godine, džematlije IZ Kozarac,koji su nanijetili da idu, kreću na hadž. Malo sam se raspitivao ko ide. Tako sam čuo da iz Gornjih Jakupovića idu dva čovjeka. Aziz Jakupović i Dedo Jakupović. Otišao sam kod Aziza jer njega bolje poznajem. Za one koji su zaboravili, Aziz je prije rata bio autoprevoznik. Sad više vremena provodi u Norveškoj ali ne zaboravlja svoju rodnu grudu.

Kod njega sam našao Azizovu familiju Saliha Remana i njegovu ženu Rasmu. Kažu došli su da se oproste od Aziza i da mu požele sretan put na hadž.
Tu je i Nisveta Begić sestra od Azizove žene Ramize. Priča mi Aziz da svaki dan dolaze prijatelji i familija da mu požele sretan put na hadž.
Pita me Ramiza hoću li ove fotografije postaviti na ovaj četvrtak. Kad sam rekao da hoću ona se osmjehnu i kaže kako će se ovome obradovati njena svekrva ili Azizova mama koja ima više od 88 godina. Rekao sam Ramizi da poselami svekrvi od mene,  takođe  putem naše stranice šaljemo puno selama Azizovoj mami.

Komšija Perviz Jakupović odmara od svakodnevnog posla.

U povratku svratim kod Dede Jakupovića. On je isto kao i Aziz nanijetio da ide na hadž. Kaže da je sve već spremno, a i on je spreman za puta. Baš kad sam htjeo da ga fotografišem stigla je unuka Alejna iz škole. Rado je pristala da je fotografišem sa njenim didom.

Vraćam se iz Jakupovića i zaustavljam kod jednog radilišta. Said Mujanović sa svojim radnicima radi. O njemu i njegovom radu, sve je već rečeno, kvalitet i poštivanje dogovorenih rokova..

Svraćam u sokak Forići, a kako kod nas ima više sokaka koji se zovu Forići, ovo je sokak gdje je rođen General Sakib Foric čovjek sa kojim se ponosi svaki kozarčanin. Prvo zaustavljanje kod Taiba i njegove žene Zejne. Nisam se puno zadržavao, oni su odmarali uz kahvu.

Pravim par fotki u ovom lijepom sokaku i svraćam kod Fatime Forić, mama od Generala Sakiba Forića. Dobro rapoložena ispitiva me, a zatim mi se hvali kako je lijepo u njenim Forićima.

U povratku svratim kod Bejde i Harke ali nema nikog kod kuće. Ipak tu je Asima Foric.

Zujeći stižem u etno selo Familije Džonlagić. Radovi teku punom parom. Gazda Kadir mi pokazuje gdje će biti ugostiteljski objekat. Ovo etno selo je ove godine bilo hit. Puno mladenaca je dolazilo ovdje da pravi fotografije na dan vjenčanja.

Tu je Meho Džonlagić Kadirov stric, kaže da je svaki dan po nekoliko puta ovdje.

Etno selo familije Džonlagić, sve građevinske radove izvodi Mirso Džonlagić. O Mirsi i njegovim radnicima se zna da su među najboljim izvodjacima gradjevinskih radova u Kozarcu. Raja kojima je Mirso radio, svi su zadovoljni i hvale njega i njegove radnike. Mirso je poznat po kvalitetu i poštivanju dogovorenih rokova.

Danas na četvrtku dosta raje. Prošli četvrtak bila kiša i svima nam je dobro došlo današnje lijepo vrijeme, da malo dođemo u čaršiju. Slijede fotografije koje sam danas pravio.

Moj nastavnik Zijad Bašic, ispred zgrade u kojoj je stanovao prije rata.

Raza Blažević ne propušta četvrtak. Redovno dolazi na plac, više da bi vidjela svoje raje nego. Živi u Holandiji i uskoro se vraća u svoju Kozarušu.

Dedo se hvali sa novim autom, a još je u staroj crvenoj majici.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo: “Čitanje bez razmišljanja stvara nesrećan duh, a razmišljanje bez čitanja stvara čovjeka neuravnoteženim.”