Izdvajamo

Obično me pitaju gdje nađem sve novosti i dešavanja od četvrtka do četvrtka. Obično zujim okolo i tražim nešto što bi bilo zanimljivo mojim čitaocima. Teško dolazim do nekih informacija jer obično, oni koji bi mogli da me nazovu i kažu neke novosti ili u vrijeme nekih dešavanja da me pozovu da napravim koju fotku, zaborave ili se ne sjete da mi jave. Ipak još uspjevam da zabilježim ponešto u našem kraju.

Moji jarani, Hate i Ćile Mujkanović (Zijad)došli iz Čikaga. Ćile mi reče da su donijeli donaciju za Jasmina Fazlića i moli me da ih odvedem do ove, socijalno ugrožene, porodice. Pravim jednu fotku sa Ćilinom rajom. Zatim odlazimo na Suhi Brod.

Sa Hatom odlazimo do Jasmina Fazlića. Našli smo ga samog kod kuće. Hate mu je predala donaciju od "Udruženje Kozarčana" iz Čikaga, a to je 620$ (dolara). Jasmin se zahvaljuje na pomoći i reče nam kako mu je ovo dobro došlo za nastavak radova u kući.

Zujeći okolo sretoh jarana Vajtu Denića i njegovog oca Huseina. Gledam Huseina i sjetih se kako je prije par godina mogao da se kreće, a sad je dosta iznemogao. Da podsjetim Husein je jedan od najstarijih  kozarčana, ima 96 godina.

Prošli vikend sam pisao o akciji koju su pokrenuli Baja i Dina Hodžić za izgradnju kuće porodici Hameda Hodžića. Primjetio sam da su mnogi već reagovali i javili se Baji. Juče sam od Indire Kapetanović  doznao da su planinari, na dan održavanja skupštine, sakupili 1220 km (Hiljaduidvjestadvadeset km). Planinarima sve pohvale, jer oni su prvi koji su se odazvali ovoj akciji.

Već sam pisao o požaru koji se desio na trafo stanici u Kozarcu. Sad je sve dovedeno u neku normalu. Dok su momci iz Elektro distribucije Prijedor vršili radove na sanaciji štete, ja sam razgovarao sa njihovim šefom Krička Rankom. U razgovoru sa Rankom doznajem da se montira novi transformator i da je to privremeno rješenja. Na kraju mi reče da će do kraja sedmice početi radovi na izgradnji nove trafo stanice. Nadam se da ću sljedeći četvrtak imati nove fotografije, na kojim će se vidjeti radovi na novoj trafo stanici.

Ovih dana snijeg pao i ima ga svud okolo. Nije to veliki snijeg ali ga ima. Dok zujim kroz čaršiju, primjetim ispred svake prodanice je klizavo. Snijeg je očišćen samo ispred Mini Marketa Gulaš. Mali parking ali uredno očišćen od snijega. Dok ovo pišem dođe mi neka misao,  Mini Market (dvije prodavnice) je jedini u Kozarcu, a čiji je vlasnik kozarčanin. Sve ostale prodavnice, koje su držali kozarčani, su prestale sa radom.

Često puta srećem naše kozarčane koji žive negdje u drugim državama i sad su u penziji. Na pitanje imaju li želju da se vrate u svoj rodni kraj i da ovdje žive svoje penzionerske dane. Obicno mi odgovaraju sa: Rado bih se vratili ali ovdje nema doktora a mi slabi sa zdravljem i treba nam lječnička njega, zatim: Znaš djeca su mi gore i unučad moramo pomoći djeci  da čuvamo unučad, ma nema ovdje života, ili ja bih se vratio ali neće žena, ako se vratim smanjit će mi penziju, šta ću ovdje pa vidiš da nema naroda selo pusto...

Ove hefte moje zujanje počinjem u Kamičanima kod bračnog para Emka Jaskić Dreier i Herbert Ibrahim Dreier. Ovaj bračni par živi ovdje u Kamičanima.  Emka ponekad kad želi da ode sinu u posjetu u Njemačku njenom mužu, koji je rođeni Njemac, se ne ide gore. Ovdje je navikao i zadovoljan je. Kako reće ovdje ima pravi mir i baš mu je lijepo. Kad mu zatreba doktor ode ovdje našim doktorima i zadovoljan je. Emka mi priča da je bolnički smještaj katastrofalan i to je veliki minus za naše zdravstvo ali da su doktori dosta dobri.
Zatim mi ispriča da su se ona i Herbert vjenčali šerijetski ovdje u Kamičanima i da je on uzeo ime Ibrahim kao svoje drugo ime.
Gospodin Dreier je već poznat i dosta omiljen kod kozarčana. Pričaju mi o bašti koju on uzgaja uz manju Emkinu pomoć. Emka je uglavnom zauzeta sa kućnim poslovima, a često pravi hranu za brata Huseina koji živi sam.

Dok razgovaram sa Emkom pogled mi odluta do jedne fotografije na zidu. Ona mi priča da je to fotografija od njenog sina Rahmetli Elvisa koji je umro prije 14 mjeseci u Njemačkoj. Priča mi Emka, suznih očiju i nekim bolom koji se osjeti u njenom pogledu, o svom sinu i bolesti od koje je umro. Takođe o prijateljima koji su je posjetili i izrazili saučešće ovdje u Kamičanima. Kaže, kad bi bila u Njemackoj ne bi joj nikad ovoliko raje došlo na žalost.

Emka ima još jednog sina Ervina. On je oženjen i ima dvoje djece.

Odlazim od ovih divnih ljudi Emke i Ibrahima i već na izlazu vidim Huseina, Emkinog brata, izišao vani da vidi ko je to svratio u njihovo dvorište. Pravim jednu fotku i nastavljam dalje.

Odmah preko puta, Medo Okić izišao malo vani na svjež vazduh. Zimski period i manje posla.

Vraćam se nazad preko magistralnog puta, zatim stare ceste i nastavljam prema zaseocima Poljaci i Turkanovići.

U Poljacima nalazim Jasmina Poljaka, kaže da je pošao u komšiluk na kahvu.

Nastavljam u Turkanoviće do Seada Turkanovića. Sead ima prebivalište u Španiji ali je došao ovdje na neki period da pomogne sinu koji se vratio za stalno iz Španije.

Said Turkanović sin Seadov, živio u Španiji. Skoro se vratio u svoje rodno selo, sa namjerom da ovdje pokuša novi život. Dok ga slušam kako priča sa puno optimizma i vjere da se može ovdje živjeti. Mnogi mladi sanjaju da odu u Španiju, a ovaj mladi čovjek se vraća iz Španije i planira svoju budučnost u Turkanovićima.

U nastavku zaustavljam i fotografišem Dževada Bajraktarevića.

Zatim svraćam do kuće od Rasme Jaskić. Ovdje nalazim Rasmu svekrvu i Rasmu snahu. Rasma svekrva ne želi da je fotografišem, kaže  njena djeca nju gledaju svaki dan. Unuke Edina, Selmina i snaha Rasma pristaju da se fotografišu.

Danas na četvrtku, nekako neobično za ovo doba godine, puno raje. Naviknut da u januaru i februaru bude jako malo raje u čaršiji, pa sam ponekad zalazio u kafiće kako bih napravio koju fotku za moj četvrtak. Lijepo vrijeme je uzrok što je puno raje na četvrtku.

Još jedan povratnik u svoje rodno mjesto. Naš poznati estradni umjetnik Emir Blažević se vratio svojoj kući u Kozarušu. Siguran sam da ćemo se sad češće družiti.

Nane Mejra Bešić, došla sa svojim komšijom Enom u ćaršiju na četvrtak.

Eh, ovaj brko je moj komšija Mahmut Jakupović. Skupa smo odrastali i do rata se puno družili. Rat je svoje učinio, Mahmut je sa porodicom otišao u Njemaču, a poslije u Kanadu. Zadnjih 23 godine ovo nam je drugi susret. Dok posmatram ovu fotografiju, sjećanja na djetinjstvo naviru. Kao dječaci, bili smo jako mršavi ali izuzetno vješti u mnogim stvarima. Obično smo bili jedini koji su se mogli popeti na neko visoko drvo do ptičijeg gnijezda. Sjećam se takmičenja između nas dvojice. Obično odemo u vrh šume i takmičimo se ko će brže stići do donjeg djela šume. Nije to bilo trčanje već sa stabla na stablo i nije bilo dodirivanja zemlje. Ostala djeca su bili sudije, oni su pratili da neće neki od nas dodirnuti tlo. Pobjede su se smjenjivale, nekad on pobjedi, a nekad ja. Bili smo tu negdje skoro isti. Zatim mi naviru sjaćanja na prijeratna posila, masirače, krompir, kartanje, kapanje... Uh sad bi mogao puno da pišem.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: "U svijetu u kojem razum nema utočište,
ludost ima siguran krov.


"Ovdje je bila nagrada smrt. Kroz šta su prolazili logoraši, porodice žrtava, nijedna knjiga, nijedan film ne može opisati.
Mi koji smo imali čast i privilegiju da preživimo torture, preživimo logore, nama je u amanet ostavljeno da svjedočimo, da pričamo, da pozivamo sve one koji su preživjeli torturu, patnje, mučenje, logore, torturu u kućama, u dvorištima, avlijama, da pričaju o tome. To je borba za istinu, to je sprečavanje ponavljanja. Ono što smo mi prošli nebi trebalo smjela i ne trebaju preživjeti naša djeca. Istina na zločine u Trnopolju i sve druge logore ne smije biti zaboravljena." Kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

26.05.2017. god.