Izdvajamo

Hefta u kojoj sam očekivao početak radova na novoj trafo stanici u Kozarcu, zatim završetak radova na rekonstrukciji grijanja u OŠ"Kozarac" i početak druge polovine školske godine. Na žalost ništa od ovog nije se desilo.

U školi, prva faza rekonstrukcije grijanja je pri kraju i kako mi reče direktor OŠ "Kozarac" Mirzet Mujčić, trebalo bi da bude završeno do kraja hefte. Druga faza treba da počne, sa radovima, u ponedeljak. Kad će završiti druga faza radova nije poznato.

Dana 20.01.2015.godine održao se stručni seminar koji su organizovale kompanije "Arifagić investment d.o.o." i "Geno Balkan d.o.o.", Seminar se sastojao iz dva dijela: teorijskog koji se održao u sjedištu kompanije Arifagić investment d.o.o. i praktičnog dijela koji se održao u uzgojno-selekcijskom centru norveškog crvenog govečeta farme Arifagić.

Teme stručnog predavanja su:
•    “Poboljšanje zdravlja krava, smanjenje svih rizika kod stresnih situacija za grla (period teljenja, useljenje grla u novoizgrađene objekte, kupovina novih grla itd.), optimalizacija stajskih objekata i povećavanja proizvodnih rezultata”

O ovoj temi je govorila  Torunn Rogdo, dr vet. med. uposlenica kompanije Tine Melk (jedine norveške mliječne industrije), koja radi kao specijalni savjetnik norveških proizvodaća mlijeka.

•    “Reprodukcija u govedarstvu ”
O ovoj temi je govorio Per Gillund,  dr vet. med. uposlenik kompanije Geno, glavni veterinar u oblasti reprodukcije. Također, gospodin Gillund je vodio i praktični dio obuke.

Ovaj događaj je okupio 30-ak stručnjaka iz veterine i poljoprivrede iz BiH, Slovenije, Srbije i Hrvatske.

Moje zujanje, ovaj put, ide kroz zaseok Gutići. Ovaj zaseok je granica između MZ Kozarac i MZ Kamičani.

Prvo zaustavljanje je kod prve kuće u kojoj živi Zekija Bahonjić, mama od Rahmetli Emsuda Bahonjića koji je ubijen u logoru Keraterm. Sa Zekijom u istoj kući je i njena prija (Emsudova punica) Šaha Kamerić. Pričaju mi da im je ovako lakše, jer obe su same i na ovaj način prave društvo jedna drugoj i nisu same.

Nastavljam dalje do Hatemine Alihodžić (80 godina) koja živi sama. Imala je sestru u Austriji i koja je nju izdržavala. Na žalost sestra je umrla i Hatemina je ostala bez bilo kakve pomoći.
Na pitanje od čega živi kako preživljava pomaže li neko. Sa uzdahom mi priča da pomoć koju dobije od dobre raje je skoro pa ništa. zatim reče: "Teško onom ko čeka pomoć od drugih". Imam zemlje i puno radim. Pitaj moje komšije, ja pužem i radim. Dok razgovaram sa njom primjećujem da su njena stopala okrenuta jedno prema drugom. Sretao sam ovako nešto još dok sam bio dječak ali sad u ovo vrijeme nisam. Priča mi Hatemina da je to kod nje od rođenja i sad ima probleme od toga. Bole je leđa i sve teže se kreće. Nema zdravstveno osiguranje. Prije je plaćala i imala osiguranje ali više nema odakle plaćati i sad je bez osiguranja.

Nastavljam dalje sa fotografisanjem i svraćam kod Juse Alihodžića. On je zauzet čuvanjem svojih ovaca.

U nastavku svraćam kod Hanife zvane Mina Softić. Prije par godina sam svraćao kod nje. Sad kad sam svratio vidim da se nije puno promjenila. Malo slabije čuje pa sam i ja morao glasnije da pričam. Hvali se sa svojom kćerkom koja se brine o njoj.

Prođoh skoro sve Gutiće, a nisam fotografisao nijednog Gutića.
Ipak svratih kod Mehe i Fatime Gutić. Bili su kod kuće i sa širokim osmjehom izlaze vani da razgovaraju. Prije fotografisanja onako domaćinski nude da uđem u kuću na kahvu. Radije ostajem vani.

Meho mi priča da se bavi parketarstvom (postavljanje parketa) zatim laminat. Parket je njegova specijalnost ali ovo je vrijeme kad nema dovoljno posla.
Pokazuje mi svoje plastenike i to je jedno vrijeme bio izvor primanja ali u zadnje vrijeme i plastenici su postali manje isplativi.

Posjetu ovom zaseoku završavam fotografišući kuću od Ahmeta i Sabihe Gutić. Oni su mi sugerisali da svratim u ovaj zaseok.

Odavno nisam fotografisao u Domu za brigu i njegu "ENEA". Ove hefte sam svratio da posjetim moju komšinicu Asiju Habibović. Prvo sam se obradovao jer su me, većina stanovnika ovog doma, prepoznali. Takođe i osoblje koji su uvjek ljubazni i nasmijani.  Stanovnici ovog doma su tražili da ih fotografišem, a sve u želji da ih njihovi najmiliji, koji žive tamo negdje daleko, vide. Obećao sam da cu drugom prilikom praviti više fotografija, a ovaj put sam fotografisao moju komšinicu Asiju Habibović, Sevliju Muretcehajić i Minu Ferizović. Malo sam razgovarao sa direktorom Forić  koji mi reče da je dom, trenutno popunjen. Stanovnici mi se hvale sa osobljem doma kao i sa hranom. Kažu da je Biha izuzetno dobra kuharica.
Sve pohvale za Dom ENEA

Fotografija iz čaršije, a pravio sam je u utorak 20.01.2015. u 11.00 sati prije podne. Ovako je to svake godine u januaru i fabruaru.

Dobio sam poruku od Baje Hodžića. On je pokrenuo akciju za izgradnju kuće Hamedu Hodžiću.U poruci je spisak raje koji su njemu direktno na ruke dali donaciju:

Mehmedagić Meho         1000 fr
Fako Raza                400 fr
Mehmedagić Hasan         400 fr
Karabašić Hase            50 e
Karabašić Suad            50 e
Karabašić Alma            20 e
Mehmedagić Huse          200 fr
Karabašić Amir            50 fr
Karabašić Dževad          50 fr
Kurtović Davor            50 fr
Kurtović Vildan           50 fr
Karabašić Senija         200 fr
Muratbašić Senija         40 fr
Arifagić Adem             30 fr
Arifagić Avdija           50 fr
Arifagić Abaz             20 fr
Karabašić Jasmin         100 fr
Sivac Mina                50 fr
Mujić Senad               20 fr
Avdagić Ferid             30 e
Bahonjić Mehmed          100 e
Bahonjić Huzeir           50 e
Dervišagić Ilfo          100 e
Hodžić Edin              400 fr
Gredelj Halid           5015 km
Tadžić Suljo             200 km
Tadžić Banjamin          100 km
Kusuran Sebina           100 fr
Murtčehajić Edhem        150 km
Terzić Edisa              50 fr
Mehmedagić Ramo          200 fr
Zulić Midhet             200 fr
Ajdinović Ismet          100 fr
Arifagić Mirsad- Mića     50 km
Mujić Vehid              100 km
Balić Eso                100 fr
Forić Hiba - djeca       400 e
Hodžić Bahrija           500 fr
Džihić sulejman          200 km

Ado - vodoinstalater- dobrovoljni rad

Nadam se uskoro još veći spisak.

Svake zime par puta, sa rajom, odlazimo u prirodu. Mi u stvarnosti živimo izvan urbanog podrucja ili bolje receno u prirodi. Vrh Kozare, Lisina i fantastican pogled okolo.

Mica Mahic i Hase Hodžic su me proveli oko ovog vrha i ispricali dosta prici iz njihovog djetinjstva i posjeta Lisini iz tog vremena. Oni pricaju o vremenu iz njihove mladosti kao da je to juce bilo i tacno znaju gdje je šta prije rata bilo.

Mi obicno odlazimo na Kozaru i najcešce  veci dio naše šetnje pravimo izvan obilježenih staza. Tako je i ove godine bilo. Od Lisine, najvišeg vrha planine Kozare, do Gole planine išli smo veci dio obilježenim planinarskim stazama.

Dalje su Hase i Atif odlucili da vode kolonu. Druženje kao i svaki put puno zafrkavanja, podmetanja, šale, pjesme... Kuci došli fizicki umorni ali sa druge strane dosta rastereceni i opušteni. Sljedeci izlet idemo na drugu stranu Kozare.

Ovaj četvrtak kao i prošli iznenađujuće dosta raje. Na baš kao ljeti ali znajući da u januaru, februaru kao i novembru bude najmanje raje, ovo je puno. Do podne izuzetno lijepo vrijeme, temperatura oko 8 stepeni.

Slijede fotografije koje sam danas pravio.

Ovdje prepisujem poruku koju mi je ovaj dječak, Amar, dao: "Selam za moje strike i sve koji me poznaju i za tetka poljubac"

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo:  "Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus."

.be


Al' mi moja mati nikad ne znade objasniti zašto ja sad nemam sadašnjosti a o buducnosti da i ne pricam. O prošlosti citam, ali je malo kasno, a da sam znao, da smo svi znali, da nam je receno, sad bi bezbeli kahvendisali kod Šide ili kod Saje cifuta il' pred Indeksom, Oazom ili u Trinestici, ko što su radili oni naši jarani, kojih više nema, prije dvadesetak godina. (Novembar 2011.)