Stiglo proljeće evo već 20 dana, sve me obuzima neka radost. Behar, bjelina i miriše svuda oko nas. Ali, opet, sve mi se čini da ove godine sve nekako, zelenilo i behar, sporije raste. Kao da se predomišlja, kao da dvaput razmišlja jesmo li ga zaslužili. To i ne čudi, kakve su loše vibracije u našoj sredini, ne bih se iznenadio da lišće stane rasti baš sad. I da se onda povuće nazad i kaže – Ma, dosta mi vas je, odoh ja nazad!
Kozarac i cijeli grad Prijedor je ljepši kad ozeleni, kao što je i svaki grad ili selo, u ovoj našoj BiH, ljepši kad ozeleni.
Meni najljepši i najugodniji dani u godini. Nekih posebnih zbivanja, osim druženja žena u Kamičanima, nisam bilježio. Ja sam se družio sa mojom porodicom došli su mi sin, snaha i unučad.
Ovih dana moj voćnjak behara i ja svakog posjetioca fotografišem u mom voćnjaku. Ne objavljujem sve ali poneku fotku i objavim. Ovaj put porodica Dautović.
Da moje pisanje i fotografisanje nije uzaludno pokazuju i sljedeće fotografije. Jutros rano zujim u Kenjare da vidim jeli dovezen građevinski materijal, za porodicu Mraković, a koji je Dževad Kenjar uplatio prije dvije hefte. Malo sam se, pozitivno, iznenadio. Našao sam radnike koji su počeli sa zidanjem kuće. Dalmiru su došli otac i jarani da pomognu zidati kuću.
Dalmir mi pokazuje bunar koji su u međuvremenu iskopali. Bunar je dubok 8,5 metara, a donator je čovjek, koji nije rekao svoje ime, iz Kamičana. Vode skoro pa pun bunar.
Danas sa četvrtka zujim do kuće porodice Hodžić da zebilježim dokle su došli radovi. Lijepa vijest, ako vrijeme posluži kuća će biti pokrivena do nedelje. Baja mi priča da je unutarnja vrata već dogovorio da se prave. Ostala stolarija se dogovara, skupljaju se ponude od majstora. Baja mi je dao spisak donatora koji su uplatili donacije u zadnjih sedam dana.
Paratušić Edhem 100 KM
Hukić Elvir 50 e
Hukić Elvis 100 e
Hukić Hilmija 50 e
Baran Marian 100 Fr
Batić Said 100 e
Bešić (Eniz) Muharem 50 KM
Bešić (Eniz) Nijaz 100 KM
Bešić (Tale) Fikret 500 KM
Karabašić Senad i Nihad 300 KM
Mervan Emsada 50 e
Jusović Adil 100 KM
Jusović Nihad 100 KM
Jusović Muharem 100 KM
Arifagić Adem 100 KM
Često puta perem auto poslije zujanja našom okolinom. Ovaj put sam to radio prije zujanja, a Amir Deumić je napravi ovu fotografiju.
Zujanje me odvelo do Trnopolja pa prema Prijedoru. Prolazeći kroz Elezoviće sjetih se da ovdje dugo vremena nisam fotografisao. Dolazim do kuće od Safeta i Jasne Benić. Jasnu sam prekinuo u popodnevnom odmoru. Ovaj put sam zujao u nezgodno vrijeme, kad mnogi pokušavaju malo odspavati.
Kod Benića se okrećem nazad prema Trnopolju i zaustavljam kod Feride Elezović. Kod nje unučad, Muamer kosi dvorište, a Benjamin zabavlja nanu.
Sljedeće fotografisanje, Senija Elezović
Zatim svraćam kod Namke Elezović. Poljoprivrednik, za mnoge druge primjer. Živi sama, a 3 prostorije pune blaga (krava, junica, teoca...).
Pokazuje mi iza štala dosta udaljeno i uredno složeno stajsko đubrivo. Kaže da je prodala oko 40 prikolica stajskog djubriva, a ima ga vjeruje još toliko. Nezna šta će sa tolikim djubrom. Rado bi prodala ali danas je teško i đubar prodati.
Pitam je koliko grla ima u štalama. Namka se nasmija i reče: "Neznam, možda 17 ili 18, ma nemam ja vremena brojati krave u štali".
Uzima kosilicu i počinje kositi dvorište. Nastavlja pričati, ovaj put malo glasnije jer kosilica pravi buku. "Sama sam, a mnogo posla. Sve bi ovo drugačije bilo da mi je bar sin živ. Dosta je vremena prošlo, vidiš me ja se smijem ali sina ne mogu da prebolim. Teško mi je" kaže Namka. zatim pokušava da okrene razgovor u drugom pravcu ali ne baš uspješno. Takodje pokušavam da se našalim ali poslije njene priče svaka šala je neuspješna. Ostavljam Namku i nastavljam svoje zujanje.
Ponegdje me mole da ne fotografišem njih i njihove kuće. Naravno i ne pokušavam nešto što neko ne želi. Svraćam kod Hare Elezovića i njega sam prekinuo u popodnevnom odmoru (spavanju). Pričam mu da neki ne dozvoljavaju da ih fotografišem niti kuće ili sam put. Hare komentariše: Raja se boji, ja se ne bojim. Ništa ukro ili nezakonito dobio i što bi se bojao ili stidio. Pokazuje mi kuće prema Trnopolju i kaže da su sve prazne.
Nastavljam dalje prema Trnopolju, zaustavljam se u mjestu koje mještani zovu Redžići. Munira Bajrektarević me gleda nekako sumnjivo, ali dozvoljava da nju i kćerku fotografišem
Svraćam kod Idriza i Edina Redžića. Kod dida i oca od, sad već dosta popularnog fudbalera FK Borac Banja Luka, Ajdina Redžića. Dido i otac ponosni na unuka i sina i njegove uspjehe u Borcu. Njih sam prekinuo u poslu, uređivali su dvorište.
Pravim još par fotografija iz ovog sokaka i svraćam kod Bečić Hamdije. Ovdje me dočekuje njegov sin Mirsad. Pravim fotografije sa njima i kratki razgovor. Hamdija je invalid već od svoje 16. godine i o ovome smo već pisali.
Pitam Mirsada šta radi, čim se bavi. "Radim najviše na građevini ali i to kad me neko pozove". Teško je kad si mlad, a ne zaposlen i čekaš da se neko smiluje i pozove te da radiš dan ili par dana.
Lijepo vrijeme i poljoprivrednici užurbano rade na njivama. Pogodno vrijeme za sjetvu kukuruza i ostalih proljetnih radova.
Jutros na četvrtku prvog fotografišem Hadži Mahmuta Jakupovića i njegovu tetku Rasmu. Hadži Mahmut došao iz Amerike, već obavio kupovinu i žuri kući da radi u bašti.
Zatim moja familija Sosa i Sabina Huremović. Došli da vide kako napreduje aronija.
Na četvrtku lijepo vrijeme i dosta raje. Ipak ne kao prošli četvrtak kad sam u jednom trenutku pomislio da je juli mjesec. Slijede fotografije koje sam danas pravio
To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!
Nijaz - Caja Huremović
Još samo ovo: Postanite sami sebi najveći suparnik – svaki dan izazivajte sebe da budete bolji nego što ste bili juče.
