Izdvajamo

Ove hefte sam se sjetio mnoge naše raje koji su prije 23 godine ubijeni u Sivcima, Kararićima, Jaskićima, Menkovićima, Kilićima, Huskićima... Razgovarao sa rajom iz ovih sela i sokaka. Ponekad skrivao poglede od njih i pretvarao se da sam smiren i hladan. Moji sagovornici isto tako, trudili se da budu smireni u razgovoru. Dan poslije učenici OŠ Kozarac su me oduševili sa svojom predstavom  "Prijatelji iz velike šume". Zujeći okolo hefta prođe jako brzo.

Za kuću djece Hodžić ove hefte
Tađic Sefo donirao 100 KM

Često mi se javlja raja iz svih krajeva BiH, a isto tako iz drugih država. Obično uspijem odgovoriti na pitanja ili molbu da odem negdje i fotografišem nešto ili nekog.

Ove hefte dobio sam još jedno pismo, ovaj put iz Zenice. Nadam se da će osoba koja se traži pročitati ovo pismo od gospođe Semre Bogdan Kolić.

Tražim jednog momka, Nisam ga vidjela od 1993 godine. Ne znam kako se preziva ali ime mu je Nihad i iz Kozarca je bio. Bio je u logoru, tad je imao oko 16 godina. Zadnje sto znamo da je otišao u Njemačku. Prije nego što je došao kod nas bio je smješten u školi Vladimir Nazor. Znaci mogao bi bit 77 godište. Ja sam iz porodice Kolić i stanovali smo, u to vrijeme, ulica se zvala Đemala Drinića. Naselje Popova bašta.Ja sam tad imala 9-10 godina.  Želim da znam jel ziv, a  isto to vec godinama mući moju mamu. Gdje je kako je, sve me to nekako zanima. Jer u to vrijeme ja nisam poznavala toliko sta nas je zadesilo. Tako da Nihada poznajem kao jako interesantnu osobu, jer nije pričao, nije mogao da jede šljive, Pa svaku koju je ubrao dao je meni. Ja sam mislila da on ne voli šljive pa zato neće da ih jede, al ne on nije mogao da guta bolilo ga grlo. Tako bilo je tih neki događaja u kuci dok je on boravio pa ga se moja  mama često sjeti i spomene. Semra Bogdan - Kolić.
Nadam sa da će Nihad ovo pročitati i javiti se meni Nijaz ili Semri Bogdan na njen fb. Bit ću sretan ako se Nihad javi.

Dvije fotografije iz Menkovića

Mnogi su zaboravili, a ja ću da podsjetim i naročito ljubitelje fudbala i FK Bratstvo. Ovaj čovjek se zove Adil Balić u Kozarcu poznat sa nadimkom Vicko. U FK Bratstvo dugo igrao i bio desno krilo. Radio je u Bosnamontaži i dosta smo skupa bili na radilištima. Bio je vrstan varilac. Sad Vicko i njegova ljepša polovina Slavica žive u Americi, Florida. Kratak susret, a mogli bi da pričamo, satima i danima iz mladosti.

Ovo je nekad bio mlin u Kamičanima, a vlasnik je bio Mustafa Ćolić. O ovom mlinu je pisao Emsud Blažević. Ja nisam nikad bio u mlinu ali se sjećam velikih kolona traktota i zaprežnih kola sa žitom koji su strpljivo čekali da samelju žito. Ponekad kad prolazim kraj mlina primjetim ispred porodične kuće, koja je djelimično renovirana i osposobljena za život, primjetim nekog da se kreće. Nisam obraćao pažnju ko je, mislio sam da je neko iznajmio i živi tu.

Dok sam prošli četvrtak razgovarao sa čovjekom koji bude negdje u Americi, on je spomenuo porodicu Ćolić. Ja sam se sjetio Mustafe Ćolića i mlina. Taj dan sam doznao da je žena Šaha, od Mustafe Ćolića živa i da je u svojoj kući. Ove hefte svratih da  posjetim Šahu. Kod nje sam našao Mirzetu ili kako je svi zovemo Kika Nureski. Ona je tu svaki dan i pomaže nani Šahi. Pitam Nanu za zdravlje, a ona mi se smije i kaže, koliko godina imam, 86. dobro sam. Za Mustafu mi reče da je ubijen i još nije pronađen.

Ova hefta i zujanje kroz Bešiće. Ovo selo je puno ljepote i da bih sve fotografisao i zabilježio trebalo bi više četvrtaka.

Smail i Seka Bešić.

Za ovaj četvrtak sam se zadržao kod Ene Bešića i njegove supruge Azemine. Tri velike i lijepo uređene kuće od njega i sinova. Eno puno radi na uređivanju dvorišta, cvijetnjaka, bašte, a supruga je zauzeta poslovima u tri kuće.

Ovdje fotografija ljepše prića.

Enina pecara.

Kod Ene i Azemine hašlame još nisu prošle.  Eno mi priča o svojoj hašlami i kako je ptice pojedoše. Idemo iz kuće da vidim hašlamu, kad tamo nisu samo ptice već i radnici pošli na doručak i svratili da malo zaslade.

I ovdje je Eno dosta uradio ove godine.

Paintball, To je igra u kojoj se sudionici natječu u timu ili samostalno s ciljem izbacivanja jednog ili više protivnika, gađajući i označujući ih kuglicama koje sadrže boju iz paintball markera. Pobjednik je ona strana ili igrač koji prvi postigne cilj ili posljednji ostane u igri.
U zadnjih 20 godina paintball je postao jedan od najzanimljivijih ekstremni sportova koji se igraju u prirodnom okruženju.

Paintball u Bešićima je promjenio lokaciju i sad je obnovljen i vjerujem da će biti atraktivniji.  Paintball tereni su kod kuće od Vahida Huremovića jednostavno za naći, zadnja kuća u Bešićima. Ova zabava je svakim danom popularnija i u našem kraju.

Društveni dom u Brđanima. Kemal Mehmedagić je pokrenuo akciju da se uradi vanjska fasada i uz puno truda i donacije mještana fasada je tu. Kemo mi priča da za ove radove, Fasada, nisu imali pomoć od opštine ili bilo koje druge institucije. Sve rade sami i sad planiraju unutarnje radove da rade.

Ramazan je sveti mjesec čiji su dani ispunjeni postom i molitvom, dobrim djelima, tolerancijom te ukupnom duhovnom obnovom i preporodom.Svim pripadnicima islamske vjeroispovjesti čestitam početak mubarek mjeseca Ramazana.  Ramazan Šerif Mubarek Olsun!

Ramazan počeo danas, sinoć prva noć teravih namaza. Par fotki iz mog džemata, Alići-Sofitći.

Danas na četvrtku dosta hladno za ovo doba godine i ne baš puno raje. Razgovori su se vodili najčešće o ramazanu i teravih namazu. Ima li raje u džamiji ili mejtafu, na teraviji.  Prije ovih kiša koje su padale zadnjih par dana, jesmo li savijali travu (pokosili i pokupili travu). Primjetio sam da je u zadnja dva četvrtka, dosta raje došlo iz Amerike.

Slijede fotografije koje sam danas pravio na četvrtku.

Danas slučajno prepozna ovog čovjeka. Prije rata radio u Gradnji kao vodoinstalater. On je gluhonijem ali njegov vedri pogled i osmjeh govori puno. Ime sam zaboravio, ali znam da je Mahić i brat od nastavnika Namika i Bakira Mahića. Sjetih se da smo godinama skupa putovali na posao i sa posla. Shvatio sam da živi u Americi i čini mi se da je i on mene prepoznao.

Danas sam upoznao Kemala Pervanića. Siguran sam da ćemo u buduće, češće se sretati i surađivati.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović


Još samo ovo: Čovjek ne može nikad biti dovoljno oprezan kada piše za javnost.

 

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?