Izdvajamo

Često puta neznam kako da počnem sa pričom mog zujanja od četvrtka do četvrtka, koju fotografiju da postavim... Danas sa oduševljenjem počinjem sa fotografijom od Enesa Kahrimanovića, a uz to ide vijest koja je obradovala sve kozarčane i prijedorčane.

NAJMENADŽER JUGOISTOČNE I SREDNJE EVROPE, ENES KAHRIMANOVIĆ Prokurist AUSTRONET d.o.o. Kozarac, BiH
Najviše priznanje u izboru Nezavisne agencije, Evropskog udruženja manadgera i časopisa Euromanager-"NAJMENADŽER & NAJKOMPANIJA 2015". - za izvanredne menadžerske rezultate, uspješno vođenje, rast i razvoj kompanije u oblasti proizvodnje i prerade zaštitnih mreža u građevinarstvu i poljoprivredi, te izradi i konfekciji reklamnih banera.

Kozarački bajkeri su putovali u Hrvatsku, da se druže sa bajkerima iz Kutine.

Često puta dobijem pismo od raje iz drugih krajeva BiH i obraduje me informacija da se  naša stranica  čita i kod njih. Ove hefte između ostalih javile su mi se dvije gospođe koje traže prijateljice koje su upoznale za vrijeme prošlog rata. Nadam se da ću im, objavljivanjem njihovih pisama, pomoći:

Sanela Ahmic-Mujic iz Zenice:
Pozdrav....željela bih da pronađem prijateljicu iz rata koja je bila u izbjeglištvu u Zenici na Hamidi zove se Sabina (rođ.1975.), iz Kozarca je. Ukoliko bilo ko prepozna ili ima neku informaciju molila bi da mi se javi.
Znam samo da je imala brata koji je bio u vojsci i povremeno je dolazio da ih posjeti....nažalost to je sve čega se sjećam...


Vahida Hasić:
Molim Vas ukoliko mi možete pomoći oko jedne informacije
Nime ..za vrijeme rata upoznala sam jednu curu, ženu, zvala se Nisveta Memić iz Kozarca. Provele smo neko vrijeme zajedno u izbjeglištvu u Zagrebu. Ona je imala dvoje djece, sina i kćer, stara je sada negdje oko 50god. Tada je joj muž proglašen nestalim...i ona je sa majkom, i svojim dvoje djece otišla u Njemačku. Izgubile smo kontak a tako bi rado s njom se ponovno čula, vidjela.
Vahida Hasić.

Ahmet Bilal i Avdo Alić nisu nikad bili u mom voćnjaku. Doveo sam ih da se uvjere da je sve što pišem i fotografišem baš tako. Počastio sam ih zrelim šljivama.

Ove hefte sam prisustvovao na par iftara. Iftar kod Elizabete Josipović, kao i svake godine ugodno druženje. Kod Elizabete me oduševilo to što ona ne zaboravlja raju iz njenog rodnog mjesta Lišnje kod Prnjavora. I ovaj put je obezbjedila autobus za svoje komšije iz Lišnje i dovela ih kod sebe na iftar. Teravih namaz su klanjali u džamiji Hadžići.

Džematski iftar u džematu Mutnik, Kozarac. Takođe, kao i svake godine Jasmin ef Glamočanin i džematski odbor su se pobrinuli da dočekaju džematlije i goste, a tu je bio i Muftija Bihaćki Hasan ef. Makić. Druženje i iftar su  bili na zavidnom nivou.

Jasmin ef je imao tremu hoće li sve biti kako su on i odbor zamislili. Pored ekipe koju je predvodio Enes Kapetanović nema mjesta za brigu.  Došlo je oko 200 postaća, a ova ekipa je efikasno odradila svoj dio posla.

Sve pohvale Jasminu ef i džematskom odboru džemata Mutnik.

Iftar kod mojih rođaka Sabahudina i Ajše Huremović. Uvijek sam sretan sa svojom familijom.

Povodom tragedije stradanja nedužnih civila u Srebrenici, suosjećajući sa patnjom i bolom preživjelih Srebreničana,  sportaši i ljubitelji prirode su po 11. put organizovali masovni biciklistički maraton od Bihać do Srebrenice.
Na ovaj način odaju počast svim žrtvama genocida u BiH, sa naglaskom na Srebrenicu, noseći parolu tokom cijele trase ¨ DA SE NIKAD NE ZABORAVI I NE PONOVI ¨ gdje prolaze biciklima sa zapadne na istočnu stranu Bosne i Hercegovine. Sa ovim maratonom prelaze preko 500.km dugu rutu. Svojim prisustvom 11.07.2015.godine odat će počast stradalim žrtvama, klanjanjem dženaze, ili svako na svoj način shodno svojoj vjeroispovijesti.

U utorak 07. jula smo ispratili Sabita Džonlagića iz Kamičana zaseok Džonlagići, učesnika 11. Biciklističkog maratona Bihać – Srebrenica.
On je kao jedini kozarčanin krenuo na maraton i za njega će to biti oko 650 kilometara za 4 dana. On se juče pridružio grupi od oko 220 biciklista, učesnika maratona Bihać-Srebrenica.
Sabit se već duže vrijeme bavi biciklizmom i ove godine je pokušao organizirati grupu kozarčana koji bi učestvovali na ovom maratonu. Nije uspio ali nije ni odustao, krenuo je sam uz veliku podršku porodice. Naglašava da je žena Hasiba najveća podrška.

Na ovaj maraton su se priključili i  biciklisti iz svih krajeva BiH i iz 9 drugih zemalja.

U organizaciji Planinarskog društva Velika Kladuša, u utorak, 07. jula, u jutarnjim satima kombijima iz Velike Kladuše put Nezuka je krenulo 22 učesnika ovogodišnjeg „Marša mira Nezuk - Srebrenica“, koji se svake godine provodi u spomen na nekoliko hiljada Srebreničana koji su jula 1995. godine krenuli na put dug više od 100 kilometara da bi pronašli spas u Tuzli.

Na putu za Nezuk, PD Velika Kladuša su svratili u Kozarac da se poklonu i prouče El Fatihu kozaračkim žrtvama rata.

Šefik Sadiković, koordinator ove aktivnosti i član Planinarskog društva Velika Kladuša kaže: Po obićaju mi idemu u Nezuk, tu se priključujemo svim ostali učesnicima "Marša mira", gdje se očekuje 8000 do 10000 učesnika marša, a 11. jula, subota klanjat ćemo dženazu za 136 stradalih srebreničana u tragediji Srebreničkoj.

Ovo je šesti put da Planinarsko društvo organizira odlazak na ovaj marš od Nezuka do Potočara za svoje članove i ove godine pridružila su im se  tri kozarčanina, Nisa, Ićo i Ilko.

Velikokladuškim planinarima u Nezuku će se pridružiti još Amar Šakanović Kladuščanin koji je pješačio od Velike Kladuše, tako da će zajedno pješačiti zadnju etapu oko 120 km koja se pješači tri dana.

Zadnjih 7 dana mogu se vidjeti ove slike. Radnici rade na montaži plastenika.

Plastenike je dodijelila "Komisija za održivi povratak 2014 Prijedor, plastenici". Ovo je finansirao Grad Prijedor.

Plastenici su veličine od oko 100 m2

Sa područja Kozarca, plastenike su dobili:

Bešić Melita    Kozaruša
Majdanac Sejad     Brđani
Benić Jasna        Trnopolje
Elkazović Ekrem     Kamičani
Garibović Hilmija     Kevljani
Huskić Hamid          Kamičani
Kurtalija Kijad        Kozarac
Nakić Muhamed         Brđani

Danas je punih 23 godine od kada sam ja, sa rajom iz Muranovića i Duračaka, Matrića, Hodžića, Eleza...odveden (otjeran kao životinja) u logor Keraterm. Mnogi kažu da ne žele više da se sjećaju tih ružnih doživljaja, nemogu da spavaju kad se sjete šta je bilo, a ja nemogu da pobjegnem od toga. Mene nešto u meni tjera i ja tamo idem nekako nesvjesno. Kad dođem u Duračke neki trnci prolaze kroz mene, zatim neka drhtavica, nešto me zadržava ovdje nemoguće opisati taj osjećaj.

Odlazim u vrh Duračaka kod najstarijeg Duračka Vahida. On je 84 godine star i prvi skupa sa Abazom, Vehidom i Munibom, poslije rata došao u svoje selo. Pitam kako je, a Vahid mi reča: Ovdje se rodio i ovdje ću umrijeti. Zatim mi reče kako ih krasi jedinstvo i da su svi Duračci jedna familija, svi potiču od 4 brata. Dalje priča on kako je živio u braku 63 godine i prije dvije godine je umrla njegova žena.
Takođe on je jedan od pokretača za ponovnu izgradnju džamije u Duračcima.
Kod Vahida su njegova kćerka i zet.

Fudo Duračak i njegova žena pomažu u rastiranju trahane.
Nisam morao govoriti razlog što sam došao ovdje, znaju i nisu zaboravili. Ipak pokušavaju okrenuti razgvor na drugu strana ali ne uspjeva im. Ja i Fudo preprićavamo svaki korak do Trnopolja i dalje do Keraterma. Svaki čas ponavljamo "Nikom se ne ponovilo".

Krećem, putem kojim sam na današnji dan  prije 23 godina, tjeran kao životinja prema Trnopolju. Kao i prije 23 godine neki strah u meni, izlazim iz auta i sve nekako očekujem da će me kundak udariti u leđa.
Kod Rifeta srećem i Abaza jedinog stalnog stanovnika u Duračcima

Gledam ove Duračke nove kuće  ali još uvijek su mi one stare slike pred očima.  Mene su pokupili kod mog dajdže Esada Dženanovića, gdje sam bio kao izbjeglica.  Desetak dana poslije našeg odlaska u logor, ovdje na ovom mjestu je ubijena porodica od mog dajdže Esada. Žena Hajra, kćerka Majda, snaha Nasiha i dva unuka Alen i Ajdin. Stojim ovdje i čujem Alena i Ajdina dok me zovu "to dajdžin, nedaj se dajdžin", tako me dajdža zvao u to vrijeme.

Komšije u Garevcima, svi znaju šta se desilo sa porodicom Dženanović i svi žale, priznaju da je to strašno što se desilo ali svi uporno šute i ne žele da kažu gdje su tjela ubijenih Hajre, Majde, Nasihe, Alena i Ajdina. Pitam, jeli to poznato srpsko junaštvo, šutjeti ili???

Danas 9. jula, pred kućom Redžic Hilmije, nema obilježavanja 23. godišnjica ubistva 43 nevino ubijenih ljudi u Trnopolju. Zašto, nemam informacija.

Nikad niko ne dočeko  što smo mi dočekali (doživjeli, proživjeli)

Slijede  43 imena ubijenih na današnji dan prije 23 godine, od Muranovića, Duračaka, Matrića, Hodžića, Eleza...do Trnopolja.

Da se ne zaborave:

-Bešić (Dede) Mehmed
-Ćustić (Rame) Siba
-Dedić (Rame) Refik
-Dedić (Refika) Vehbija
-Duračak (Rifeta) ?emal
-Duračak  (Rifeta) Faruk
-Duračak (Mehe) Ešef
-Duračak (Ešefa) Idriz
-Duračak (Osme) Salko
-Duračak (Muje) Suad
-Duračak (Muniba) Zijad
-Dženanović (Ešefa) Ajdin
-Dženanović (Ešefa) Alen
-Dženanović (Hasana) Hajra
-Dženanović (Esada) Majda
-Dženanović (Mahmuta) Nasiha
-Elezović (Edhema) Amir
-Elezovic (Šerifa) Edhem
-Elezović (Edhema) Halil
-Elezović (Rasima) Rifat
-Elezović (Hakije) Samir
-Gutić (Hasana) Esad
-Gutić (Ibrahima)  Nijaz
-Hodžić (Rame) Munib
-Hodžić (Mehe) Nijaz
-Hodžić (Mehe) Fikret
-Hodžić (Idriza) Ermin
-Husić (Smaje) Almaz
-Kešić (Ibre) Sefer
-Kešić (Sefera) Kemal
-Kešić (Sefera) Adem
-Matrić (Mehe) Dedo
-Mujagić (Sadika) Esad
-Mujagic (Adema) Teufik
-Poljak (Jusufa) Ilijaz
-Pjanić (Huseina) Mustafa
-Redžić (Hase) Senija
-Redžic (Hasana) Mevla
-Redžić (Idriza) Sadik
-Velić (Sadika) Meho
-Velic (Mehe) Sadik
-Zulić (Mustafe) Latif
-Žerić Omera) Muharem

 

Danas na četvrtku dosta raje, počele su ljetne gužve i ugodna druženja sa rajom koja živi u drugim državama ili dijelovima BiH. Danas se najviše razgovaralo: Hefta bila jako topla, danas malo osvježilo. Nakon vjetra od sinoć neki djelovi Kozarca nemaju struje, već par dana neki dijelovi nemaju vode... Hoće li ove godine doći raje kao prošlih godina. Već sutra se očekuje raja iz Skandinavskih zemalja i iz Švicarske gdje, kako kažu, počinju godišnji odmori.

Slijede fotografije koje sam danas pravio.

Djeca prose ne baš uspješno.  Harka,  iskusna u tom poslu,  pokaziva im kako se to radi i u par minuta uprosila svima za kiflu.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: Čak i mržnja prema zlu uništava čovjekov karakter.

 

Hoce li  ikada priznati.... ...... oni što pokušaše da unište našu buducnost.