Izdvajamo

Nedelja 25.Novembar 2018. Dan Državnosti BiH, prođe tako tiho kao da nije ni bio. Zvao sam raju tražeći informaciju o nekom dešavanju povodom ovog dana, zujio kroz čaršiju i okolo, a sve u nadi da ću negdje zabilježiti bilo kakvo obilježje ili obilježavanje ovog dana. Ništa čuo, ništa vidio, ništa mi nije jasno.
Da podsjetim, prošli četvrtka su učenici OŠ Kozarac priredili priredbu povodom Dana državnosti BiH i potpisivanje Dejtonskog sporazuma i to su sva dešavanja.
Do koga je, ako je do mene oprostite.

Ko se sjeća Naila Džihića, za mnoge jedan od najboljih domino igrača u Kozarcu. Neko se sjetio Naila i ove igre, a Nijaz Laguna, Huse Gulaš i neizbježni Salkan su organizovali Domino prvenstvo u Kozarcu. Cijelu godinu se održavalo takmičenje, u restoranu Laguna, u klubovima, a ponekad i u privatnim kućama.

Prvenstvo je bilo uzbudljivo, a sve je pratio veliki broj publike. Sinoć je igrano finale, a finalisti su bili Salja Jakupović i Kemo Bahonjić. Finale je trajalo do kasno u noć, a pobjedio je Salja Jakupović, rezultatom 5:2. Dakle ovogodišnji Kozarački Domino šampion je Salja Jakupović.

Nagrada za pobjednika Salju je 1200 KM i nagrada će biti isplaćena, ali niko ne zna kad i hoće li. Druga nagrada je drobeni burek. Ipak jutros je Nijaz nagradio Salju sa 10 kuhanih jaja, a ostalo ili ili.

Da podsjetimo, finale su pratili dva sudije i jedan posmatrač. Sudije su bili Salkan i Ahmo Mujić 10/12, a posmatrać je bio Lav. Posmatrać Lav je dao loše ocjene sudijama, jer su bili pristrasni u korist Salje. Elvira je predvodila Saljine navijaće koji su bili najglasniji i koliko sam shvatio svi su se urotili protiv Keme.

Kemo je sportski podnio poraz i čestitao pobjedniku Salji. Svoju nagradu je podjelio sa svojim navijačima, a častio je i šampiona.

Dodjeli nagrade 10 kuhanih jaja posmatrali su i tri Nijaza. Mi smo gledali ali nismo jeli.

Ove hefte zujim kroz Kamičane.
Već duže vrijeme, u Kamičanima  kod Šehidskog mezarja, izlaz na magistralni put je otežan jer je mostić (ćuprija) propao, i dosta uzak.

U subotu su Said Mujanović i njegovi radnici uklonuli stari mostić i izgradili novi dosta širi od predhonog, mislim da je sad oko 11 metara širok. Sve je urađeno za jedan dan i pohvale vozaćima na strpljenju.

Ovu izgradnju ćuprije je finansirao džemat Kamičani, a najveći donatori su Zanatska radnja Karabašić i Hadži Sejdo Jakupović.
U razgovoru sa Amirom ef. doznajem da planiraju proširenje ove dionice od magistralnog puta do stare ceste, jer je ova sadašnja dosta uska i propala. Naravno ovdje će trebati financijska pomoć.  Za put je uvijek hajr i sevap dati.

Iz Kamičana produžavam u Trnopolje u jedan mali sokak Zenkići.

Mali sokak posebno lijep i tih. Pravim kratki video i par slika. Rifet Zenkić mi priča da mu je ovdje najljepše, živi sam i često ode, tu blizu u Trnopolju, kod svoje bliže rodice na kahvu, pa i na ručak, jer ona tako lijepo kuha.

Kratko zaustavljanje u povratku iz Zenkića, u Trnopolju.

Iz Trnopolja vozim prema Kozarcu.Iz auta vidim Kozaru da se bijeli. Odlučih da zujim do Brđana. Dok prolazim kroz Kozarac onako u prolazu pravim par slika.

Zadnjih mjesec dana napušteni psi su, skoro u svim medijima, privukli pažnju humanista, a i onih drugih. Djeca vole pse, a ima i onih koji se plaše.

Kraj novembra i branje jabuka, priznat ćete da su ovakve slike prava rijetkost.

Malo više džamije zaustavljam da zabilježim istovaranje peleta za grijanje. Zima je uveliko počela, a pojedini proizvođaći dosta kasne sa isporukom već naručenog peleta.

Produžavam dalje do zadnje kuće na Krčevinama, Safeta Blaževića. Ovdje je snijeg baš pokrio zemlju, a ja u cipelama. Dole u Trnopolju moram gaziti po rosnoj travi ukvasi cipele, a ovdje mi snijeg upada u cipele.

Ovdje nalazim Ermina i njegovog sina Benjamina. Tek su došli iz škole. Rekoše mi da je Safet otišao negdje za ovcama.

Vraćam se polahko do kuće od Nedžada Hodžića i njegovog oca Mehe. Već na početku nalazim Nedžadovu suprugu Minku u štali, čisti muzilicu. Ona mi se hvali da je skoro došla iz Norveške, a tamo je bila kod kćerke Emine. Minka mi sva sretna priča da je Emina rodila sina Darisa, tako da je ona sad nane. Pa se smije i kaže meni koji imam petero unučadi, "Caja da ti je znati kako se unuče voli". Emini i njenom mužu čestitke za dobitak sina Darisa.

Nastavljam slikati okolo, a iz kuće izlazi Minkina svekrva Sada, kaže čula nekog da galami. Takođe sretna jer ona je sad pranane. Mehu nismo uznemiravali on je imao popodnevni odmor, spavao.

Dalje nastavljam do Sejde Hodžića. On je istjerao ovce u njivu pa krenuo sa unucima u šetnju. Vratio sam ih na kratko, da napravimo par slika i malo videa, a zatim sam ja otišao svojim putem a oni sa svojim didom.

Prošle hefte, Firdesa i Zineta, su nastavile sa svojim aktivnostima, pomoć socijalno ugroženim porodicami i licima. Ovaj put su obišle Nisveta Poturovića. Njemu su zadnji put obećale kolica nabaviti i to su učinile. Kolica je poklonio Samir Sofić.

Zatim Zineti Hadzić 100 KM, paket fasunge od Kilic Kurtovic Refike i 100 KM od Kozarčana

Zatim Mehmedu Beganović, paket Fsunge i 100 KM od Kozarčana i posebno od Jakupović Elvisa 50 KM

U ovoj akciji su pomogli svojim donacijama:
Refika Kilic Kurtovic 200 KM
Tima Hrustic 10 KM
Abaz Hrustic 40 KM
Menkovic Adisa 5 KM
Tidza Menkovic u namirnicama
Hrustic Bahrija 10 KM
Foric Elvir 30 KM
Edin Dzaferovic 10 KM
Javor Rahim 5 KM
Malik Hrnic 5 KM
Hrustic Tima 30 KM
Jakpovic Elvis 50 KM

Jutros hladno, u 9.00 sati temperarura -2 i to je razlog što je bilo dosta manje raje u poređenju sa prošlim četvrtkom. Danas se razgovaralo o Danu državnosti BiH, gdje su se skoro svi pitali zašto nije bilo ništa organizovano.

Danas kao i uvijek, četvrtak, do podne, je dan kad su svi kozarčani najsretniji, najveseliji, nasmijani, vrijeme kad se zaborave svi problemi..., a već poslije 12.00 sati se vraćaju u stvarnost.

Slijede slike koje sam danas pravio na četvrtku.

To je to za ovaj četvrtak, a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: Ljudi osjećaju potrebu da uvijek nekoga okrivljuju zbog svoje nesreće ili štete.

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.