Hefta u kojoj smo se opraštali sa rajom koji su morali nazad u zemlje prebivališta. Ove godine raja koji žive u Skandinavskim državama su ostali najduže, u poređenju sa ostalim dijelovima svijeta. Nadam se da će iduće godine ostati još duže.

Ja nastavljam zujanje, ove hefte kroz Brđane. Prvo zaustavljam kod Subhe Mehmedagić. Ona izlazi na balkon, nasmijana i raspoložena.

Priča mi da ima 90 godina, dosta dobro se kreće, a ona dodaje, "dok se hoda dobro je". Imala je problem sa rukom, a sad je bolje. Rodila osmero djece, petero umrlo. Ima unučadi šestero i praunučadi devetero.

U nastavku stižem u zaseok Hodžići, kod Mehmeda Mehmedagića zvanog Zulfić. Ima 85 godina dosta dobro se drži. Kaže, prije rata živio od poljoprivrede, imao svoje konje, poslije traktor. Strastveni lovac od rane mladosti, a poslije rata član planinarskog društva "Mrakovica" Kozarac.

Sad živi sam u kući od sina Ese. Žena umrla prije 10 godina. On je poznat u ovom kraju po unučadi, praunučadi, čukununučadi (maunčadi). Priča mi da ima petero djece, a kad sam ga upitao za unučadi on se nasmija i kaže "Imam unučadi, praunučadi, maunčadi sviju 82 i još dvoje na putu". Nisu uspjeli nikad svi skupa da se sastanu. Za imane ne pitaj. Njegov sin Hasan je ovih dana kod svoje kuće i redovno obilazi Mehmeda, a ponekad se omrsi babinim specijalitetima. Mehmed sam sebi sprema jesti.

Sa Hasanom silazim u Malu Brusnicu do novopostavljene Spomen ploče Muharemu-Hari Paratušiću. Hare je ovdje na ovom mjestu ubijen 1992. godine. Ovo je zemlja od Mehmeda, a Muharemova djeca su izrazili želju da ovdje postave spomen ploču. Pitali su Mehmeda i on je dozvolio da djeca postave spomen ploču. Hare ima četvero djece.

Još jedna slika iz Male Brusnice. Ovdje mještani popravljaju put prema Paratušićima. U Paratušiće se niko nije vratio. Svi su se naselili u druge dijelove Kozarca, ali često navrate na stara kućišća, bar na roštilj, a ponekad se i jagnje okrene.

Ovu sliku sam napravio u Prijedoru ispred jedne banke.  Žalosno, da ne upotrebim neku drugu riječ.

Zaustavljam se na autobuskoj stanici u Kozarcu, slika kaže sve. Zizi možeš čistiti koliko hoćeš ali ne možeš koliko mi možemo unerediti.

Tri slike pored magistralnog puta.

Dok krpim, razočaran, asfalt u dvorišu, sam sebe kritikujem, zašto slušam svoje i preporuke, "Zovi svoje da ti rade". Još žalosnije kad reklamiraš, a on kaže, "Nije do nas". O garancijama, koje obećavaju prije izvođenja radova, ne sjećaju se da je bilo razgovora o garancijama.

Zujanje nastavljam kroz Kamičane, slikam kuće braće Čolić

Ovdje se zaustavljam na radilištu, gdje radove rade radnici Saida Mujanovića. Said mi priča da ima posla kao nikad do sad.

U nastavku još par slika iz Kamičana i kratko zaustavljanje kod Hadži Mevle Alić. Kod Mevle sam našao i njenu sestru Harku.

Spisak novih donatora za lijekove oboljenom Nedzadu Begovicu iz Kozaruse:

Poljak Ismal 50.ooKM,

Kameric Meho 50.ooKM,

Alic Senad 200.ooKM.

Hvala svim donatorima za pomoc pri kupovini lijekova.

Tri Nijaza

Danas na četvrtku dosta raje, lijepo vrijeme, osmjesi na licima. Posebnih razgovora nije bilo, ali zato je Jolda bio raspoložen za pričanje viceva.

U nastavku slijede slike koje sam danas pravio.

To je to za ovaj četvrtak, a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: Nemate pojma koliko su vam ljudi kroz šalu rekli istine.