Izdvajamo

 

Piše: Anto od Bosne Tomić

Avgust,  92'

Kažu, ljudski mozak je najsavršenija stvar, savršenija i bolja i od najmodernijih kompjutera. Možda, ali za moj to ne važi. Zaboravljam.
Zaboravljam protekle mjesece, hapšenje, torture, Keraterm, Omarsku, Trnopolje, zaboravljam glad , strah, očaj, mučenje, zaboravljam stotine ubijenih, maltretiranih, osakaćenih, nestalih.
Zaboravljam Fuštare, Došene, Mrđe, Žige, Duće, Mejakiće, Krkane, Kvočke i ostalu bratiju iz vražijeg legla. Zaboravljam i prethodnu noć i okus ulja i metala pištoljske cijevi u ustima.
Ništa više nije važno. Danas napuštam logor Trnopolje, odlazim kući! Nisam toliko naivan da mislim da idem na slobodu, ali ipak kući. Na listi sam Međunarodnog crvenog križa za konvoj i put na slobodu, ali moja je odluka, ipak, bila: još jedanput kuća, moja 4 zida, moj krevet. Nakon toga, šta bude. A i prvi konvoj kreće tek za 3-4 dana. Toliko čekati ne mogu. Što prije, što dalje iz ovog pakla.

Jutro. Iščekivanje. Nervoza. Čekam na Staroga i prevoz. Vrtim se u krug, pozdravljam se i opraštam od svakog koga sretnem. Znanih i neznanih.  "Idem kući!" Jedni se raduju, drugi me gledajuj sa tugom i sjetom u očima : "Imao sam je i ja ...nekad..."
I moji Ljubijci su se već prorijedili - Kaurini, Dimači, Majstor - otišli su kućama. Ja sam slijedeći ! Opraštam se od kuma Bijelog i Cepe. I Karanfil je još tu, čeka na prvi konvoj (žena i dijete su mu, takođe, pristigli u logor, obitelj je kompletirana).
Ispred komande "sabirnog centra" gužva. Prave se spiskovi za odlazak, za konvoj, put u sigurnost, slobodu. Izdaju se potvrde za  "dobrovoljno" iseljenje.

Na prozoru Crvenog krsta televizor. Pokušavam gledati prijenos Olimpijskih igara iz Barcelone. Slike prolaze pored mene, gledam ali ne vidim ništa. Normalan život.  Zar tako nešto još postoji ?
Vrijeme prolazi, čekam, vrpoljim se, ne znam šta bih sa sobom. Dijelim i posljednje sitnice koje posjedujem ovima što ostaju. Nema se puno, ali njima će valjati. Sebi ostavljam samo ovo što je na meni. I moj kamenčić koji nosam sa sobom još iz Keraterma. Moj kamen sreće. Od stalnog držanja u ruci i trljanja, već se istanjio i prepolovio. Čuvam ga, meni je donio sreću, preživio sam.

Oči su mi pobijelile od gledanja na cestu u pravcu Kozarca. Stari, gdje si ? I konačno. U logor stiže bijeli golf. Moj Stari i vozač u uniformi. Dobro je, uz  "uniformu" imam bolje šanse za bezbijedan odlazak kući. Posljednje potvrde u komandi logora i krećemo na put.
7 kilometara do Prijedora i još više punktova, barikada, kontrola. Moj  "zahtjev za iseljenje" se ispostavlja kao dobra propusnica a i vozač-uniforma (bivši radni kolega moga oca) je garant (?) da ću stići kući. Vozač razgovara sa mojim ocem, na mene se ne obazire, ignoriše me. Nema veze, i ne poznajemo se. " Ali, dobar je čovjek," zaključujem, "nisu svi isti."

Sjedim pozadi, okrećem se, bacam pogled na Trnopolje. Moj posljednji logor. Nadam se. Prolazimo kroz Prijedor. Još 13 kilometara do Ljubije, do kuće. Dal' je moguće ?
Prolazimo još nekoliko kontrolnih punktova. Bez problema. Hambarine. Ili ono što je nekad bilo. Ostale su samo spaljene ruševine . Bez ljudi.
Vozimo se dalje. Prolazimo pored kuće Jovana Radočaja, mog sudruga iz Keraterma. Srbin, ubijen od  "svojih", jer je drugačije razmišljao.

Konačno Ljubija. Nešto me u grlu steže, oči se rose. Napetost popušta. Ne mogu više, ridam. Stari se okreće prema meni i prvi put u životu vidim suzu u ćaćinom oku.
Stigli smo. Uniforma se parkira pred zgradom, ulazimo u haustor. Tata vadi novčanik i odbrojava. 300 maraka mijenja vlasnika. Preračunavam u glavi: "Jebote, pa ovaj je bolje plaćen po kilometru nego Ayrton Senna." I teza o ljudskoj dobroti pada u vodu.
Stari odmahuje rukom, kao :" Nema veze, važno je da si došao kući, na slobodu." Kod kuće sam, slobodan, ponovo rođen.

A kolika je ta moja sloboda, pokazat će slijedeći dani......

 

Doticni Ramo Besic je reko istinu. Barem ja uvijek zeljno ocekujem cetvrtak, bas iz ovog razloga. Da bi vidio ove lijepe slike iz naseg prekrasnog Kozarca, i da procitam koji haber. Moze to biti i sitnica, mozda slika ukalamljene vocke, da meni vec bude toplo oko srca. Hvala puno za ovaj trud, na slikama i haberu i samo dalje tako.

Četvrtak