Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

Žrtve genocida, preživjeli žive kao žrtve diskriminacije u svim oblicima, a sad su ponovo žrtve nasilja za koje još nisam smisla pravo ime, ali znam da ih nad njima sprovode ovi što pričaju o boljem sutra, koje je već nastupilo u Republici Šumskoj (samo mene niko nije obavjestio), jer u prošlosti se ne živi. Tačno, ne živi, u prošlosti se svirepo ubijalo...
Moji sugrađani, Prijedorčani, nesrpske nacionalnosti...
Početak i kraj znam, sad mi treba sredina...
Naime, Zahtjev za sticanja statusa civilne žrtve rata i ostvarivanje prava u skladu sa Zakonomo zaštiti civilnih žrtava rata se predaje u Odeljenju za boračko – invalidsku zaštitu grada Prijedora. Preda se Zahtjev i dobije odbijenica uz obrazloženje da su prošli svi zakonski rokovi. A u Zakonu piše: ,,Zahtjev za priznavanje prava po osnovu nestanka lica može se podnijeti u roku od 5 godina od dana nestanka, odnosno od dana prestanka okolnosti pod kojim je lice nestalo ili u roku od JEDNE GODINE OD DANA EKSHUMACIJE I IDENTIFIKACIJE POSMRTNIH OSTATAKA NESTALOG.,,
Obratiti pažnju na zadnju rečenicu koju sam napisala velikim slovima, a koja u zakonu nije tako napisana, mada je trebala biti s obzirom na dalji slijed događaja.
Referent u navedenom Odeljenju je ne vidi, nego samo prvi dio Zakona, pa ,,pljušte,, odbijenice. Da li dotičnu osobu, jer očito NE VIDI treba poslati oftalmologu ili na ocjenu radne sposobnosti ili u neku drugu instituciju čija imena počinju raznim skraćenicama...
Na ovakvu reakciju lokalne zajednice, odnosno grada Prijedora, upućuju se žalbe Ministarstvu rada ili boračko - invalidske zaštite u Banja Luci, svjetioniku pravde, dobrote, istine, ma, šta da vam pričam...
Žalbe su usvojene (malo iznenađujuće, ali samo do kraja ove rečenice) i vraćene na ponovni postupak u Prijedor u kome se traže svjedoci da su poginuli civili.
Traže se svjedoci u Prijedoru koji je grad sa najvećim brojem osumnjičenih, optuženih i presuđenih ratnih zločinaca, grad sa najvećim brojem logora i najvećim brojem logoraša. U gradu u kojem su članovi kriznog štaba ali i neki drugi za koje postoji osnovana sumnja da su počinili ratni zločin, danas su ugledni građani u lokalnoj zajednici, neki su čak direktori javnih preduzeća ili zaposleni u raznim javnim institucijama, biznismeni, profesori i tako dalje…
U gradu u kojem je kroz Omarsku prošlo nešto preko 5000 logoraša od kojih je oko 700 ubijeno u Omarskoj ili odvedeno iz Omarske i streljano na nekoj drugoj lokaciji, kroz Keraterm je prošlo oko 3000 logoraša od kojih je oko 300 logoraša završilo kao žrtve ovoga logora, a kroz logor Trnopolje je prošlo preko 20 000 prijedorskih nesrba. U gradu u kojem je svirepo ubijeno 3176 njegovih građana nesrpske nacionalnosti.
Svjedoci, pa gdje ste!?!
Čekaj, čitam peti ili ko zna koji put. Uh, j....(grizem se za jezik, da ne opsujem onako zdravo seljački) samo zbog poštovanja prema nesreći i zlu koja je zadesila ove ljude, čovjeka...
Ovo mi je kao u frazi ,,da li ti vjeruješ svojim očima ili onom što ti ja kažem,,.
Da li sam ja sanjala ili su ubijeni Prijedorčani, pronađeni i identifikovani baš u ovom periodu kako to Zakon previđa?
Da li to znači da su ranije podnosili tužbe, dok su se ,,vodili,, pod nestali, odgovor bio da ne može još, čekajte možda su živi ?!? Ne bi me začudilo, jer je maloumnost mjerna jedinica za vremena u kojima živimo i beskonačna je...
Ali zaista, priznajem, nemam snage za puno riječi, osim jedne koja personifikuje mnoge druge, mnoga druga mjesta, ups, jame. Tomašica.
Sutra, kada Fikret Bačić iz Zecova identifikuje svoju kćerku, koja je tada imala 6 godina i sina od 12 godina moraće da dokazuju da mu je sin bio civil, ne borac, a i kćerka...
Dovoljno stravično, da bih bilo šta dodala.
Ili majka Hava Tatarević ?!?
Tako je to Republici Srpskoj, pa kako je zvati nego Republika Šumska. Ustvari, bolje je da se ne zove nikako. Naravno, za sve one koji nisu ,,nebeski narod,,. Neka, hvala. I kad me pitaju šta je tebi za tim. Ama, sve mi je.
Da li se OVO zove ,,sipanje soli na ranu,, ???
Namjerno ili nenamjerno (čitaj legitimno i legalno).
A šta mislite kako bi bilo da VAMA neko uzvrati sa sipanjem recimo solne kiseline na mjesta, gde čak nema rana...
Kako to boli, kakve rane tek tu nastaju !!! I ne zarastaju, zauvijek ostaje ožiljak, vrlo gadan, koji podsjeća...svake sekunde...
Hoćete li se pitati što i zašto nam to uradi ???
Prije nego se upitate, odgovorite na moje pitanje zašto sipate još i ,,so na ranu,, koja postoji, nije zarasla i nikad neće?
Prva sam pitala.

PS: Da li treba možda da prevedem da se u ovom mogu pronaći i sve civilne žrtve ovog rata, pa i srpske koje ne negiram?
Naravno pod uslovom da shvate da i bez slikanja sa tri prsta, ispred crkava, sa ocilima i zastavama, bez četničke ikonografije, mogu biti pristojni građanin svoje zemlje Bosne i Hercegovine i izboriti pravdu (koju toliko traže, bar ,,patriotskom – vatrenom,, retorikom) za svoje nevine, ubijene, za civilne žrtve rata. Ne, mislim, da ću morati prevoditi...
Neću, ne znam ,,nebeski,, jezik. Govorim samo bosanski.

I moram još jedno PS (naknadna pamet): Normalno bi bilo da ovo Odjeljenje grada Prijedora nakon prvog vraćenog predmeta nazad iz Ministarstva prestane pisati odbijenice, ali NE, ma, mi smo ,,nebeski,,. Rade hajvani dalje isto. Koji doktor za to treba??? Živimo u ludnici otvorenog tipa...

Ima i zaključak: OVO JE BILA POSLEDNJA ŠANSA DA POKAŽEMO MRVICU, TRUN U BOLU OVIH LJUDI. SAD JE I TA ŠANSA PROKOCKANA.

 


Ponekad mi se cini da kad mi duša zaplace, zaplace i moja Caršija.

Cini mi se da zaplace tiho i tužna dok ljepotu pruža onim što ljepotu samo uništiti znaju. Cini mi se da cujem uzdah ptice kad na kesten sleti kraj ruševina Asker džamije u Starom gradu koje tamo više nema

Uzdahnete li i Vi ponekad ????....