Izdvajamo

Je li nerješivi problem školske djece znak da je Ured visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini politički umro? Šta će uslijediti nakon smrti OHR-a? Kakvi će biti odgovori na otvorena bošnjačko-srpska pitanja? Imaju li odgovore na ova pitanja predstavnici trenutne, takozvane probosanske i bošnjačke političke elite u Bosni i Hercegovini?

 

Piše: Sudbin Musić

Naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4. oktobra 1907. godine ukinut je bosanski jezik. Suvislo je govoriti o kontinuitetu njegovog postojanja do tada. Historija je rekla svoje. Zanimljivo je da se u nekim dokumentima jezik dubrovačkih trgovaca, čiji je niz naraštaja živio u Bugarskoj, naziva “bosanskim”, kako to stoji primjerice u jednom vizitatorskom pismu ninskog biskupa iz 1581. godine. No, Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti to ne znači ništa.

Odbor za standardizaciju srpskog jezika pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU) zaključio je da bošnjački, a posebno bosanski, jezik lingvistički ne postoji. Tako su potpisom predsjednika Odbora za standardizaciju srpskog jezika pri SANU-u, akademika Ivana Klajna, poništeni i jezik, ali i rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine, na kojem se 96 posto Bošnjaka nedvojbeno izjasnilo da govori bosanskim jezikom. Jezika, dakle, nema tamo dokle SANU i njeni ratni borci imaju domet, s borbenom gotovošću zavidnog nivoa nakon 20 godina pauze.


No, krenimo redom

Odluka SANU-a je uslijedila dvije godine nakon početka borbe roditelja povratničke djece za pravo na nacionalnu grupu predmeta i na bosanski jezik. S početkom povratka koji je u sjeverozapadnoj Bosni intenziviran, već 1997/98. godine je započela i organizacija društvenog života u povratničkim mjesnim zajednicama. Iako na nož dočekani, povratnici u Prijedor u svemu prednjače. Na iznenađenje i lokalnih, srpskih vlasti u Prijedoru, ali i tad sveprisutne i aktivne međunarodne zajednice, ubrzo se na prostorima općine, a danas grada Prijedora s bošnjačkom povratničkom populacijom, formiraju i škole.

Negdje će već biti zabilježeno ime kozaračkog učitelja Osmana Mujagića čija će borba za pravo na školovanje na maternjem jeziku i na nacionalnu grupu predmeta animirati i druge. Sve će rezultirati potpisivanjem “Privremenog sporazuma o obrazovnim pravima i potrebama djece povratnika u cijeloj Bosni i Hercegovini”.

Sporazum nalaže, kako je u saopćenju Ureda visokog predstavnika u BiH tada stajalo, da će se djeci u oba entiteta svi opći predmeti predavati u skladu s nastavnim planom i programom, bez obzira na to gdje trenutno žive ili su se vratili živjeti. Ovim sporazumom roditelji mogu odabrati nastavni plan i program za svoju djecu kad je riječ o “nacionalnoj grupi” predmeta.


Kriza procesa povratka

Entuzijazam povratnika u zapadnim dijelovima Bosne i Hercegovine bio je nevjerovatan. Začuđujuće brzo normalizirani su i međuljudski odnosi. Zapadnokrajiška općina Prijedor ubrzo je skinuta i s crne liste američke diplomatije. Istočnobosansko područje BiH je ipak pomalo kaskalo. Blizina Tuzle ili Sarajeva, te mogućnosti koje su vlasti ovih dijelova Federacije BiH pružale prognanom bošnjačkom stanovništvu, prije svega nakaradnim zakonskim rješenjima koja se tiču gubitka stečenih socijalno-statusnih prava povratkom, usporile su proces povratka. Povratak je intenziviran tek nakon 2005. godine, upravo kad je u zapadnobosanskom području počeo bivati dovođen u pitanje. Oni koji su bili spremni vratiti se i tokom cijele godine živjeti u Prijedoru, Kozarcu, Bosanskom Novom, Bosanskoj Kostajnici ili Bosanskoj Dubici već su bili tu ili su, razočarani teškom ekonomskom situacijom, pokušavali naći način da odu. Ne u Federaciju BiH, nego u inozemstvo!

Godine 2005. bit će oformljena i Komisija za Srebrenicu koja će ustvrditi sve okolnosti i dešavanja u Srebrenici tokom i nakon 11. jula 1995. godine. Bit će da je ovo, kao i krajnje ljudsko obraćanje javnosti tadašnjeg predsjednika RS-a Dragana Čavića, biti inicijalna kapisla za početak razmišljanja o intenzivnijem povratku na istok. Međutim, stanje na terenu danas je više nego poražavajuće. Povratka, čak i tamo gdje ga je bilo, više nema. Poražavajuća je činjenica da u općini Foča srednju školu pohađaju samo dva učenika Bošnjaka.

Politička nemoć

Proces povratka pratila je i organizacija političkog života. Često, zajedničkim nastupima, takozvanim probosanskim političkim subjektima uspijevalo se animirati i biračko tijelo, koje u najvećoj mjeri čine područja prijedorske, srebreničko-bratunačke i regije Doboj. Upravo su ova područja davala i najviše poslaničkih mandata u Narodnoj skupštini RS-a, ali i odborničkih u lokalnim parlamentima. Jedina općina u manjem bh. entitetu u kojoj je načelnik Bošnjak jeste Srebrenica.

Izbornim zakonom i odsustvom zaštite vitalnih nacionalnih interesa na lokalnom nivou Bošnjaci su svoje političko djelovanje sveli na nivo zadovoljavanja forme. Eto ima i njih. Tu i tamo se pozicija predsjednika nekog lokalnog parlamenta prepuštala Bošnjacima koji su preuzimali na sebe nezahvalnu, ali dobro plaćenu ulogu. Permanentna diskriminacija na terenu, koja se najviše manifestirala odsustvom volje da se i Bošnjacima da pravo na posao u javnom sektoru u njihovim sredinama, dovela je povratnike u situaciju da egzistenciju nerijetko rješavaju političkim angažmanom. Rijetki su svijetli primjeri, no, ovo je neminovno vodilo u razočarenje biračkog tijela i odsustvo volje za glasanjem, a Bošnjake u Narodnoj skupštini RS-a i na ustavno/zakonski garantirani minimum od četiri poslanika, odnosno pet poslanika nakon prošlogodišnje prvomartovske ofanzive.

Zatim je, po instrukcijama premijera Mutabdžije, u školama u RS-u, u kojima se izučava nacionalna grupa predmeta, ukinut naziv bosanski i hrvatski jezik. “Ova promjena je kršenje Ustava RS-a i nastavak etničkog čišćenja nesrba u manjem entitetu”, smatra Mujo Hadžiomerović, šef Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a. Za Vlasti RS-a ipak je sve po Ustavu.

Tek pojavom problema s jezikom u školskim odborima, a u posljednje vrijeme i sve učestalijih incidenata, shvaćena je ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina, a što na svojoj koži osjećaju očito samo Bošnjaci povratnici. No, ne svi. Lokalnim i entitetskim vlastima u RS-u počesto su naruku išle i svađe oko pozicija u vlasti ili nevažnih situacija kakva je: “Čije će selo dobiti pare, SDA-ovo ili SDP-ovo.” O kadrovskoj politici političkih subjekata, sudeći po količini pogaženih principa i svetinja na terenu, suludo je i govoriti.

Uslijedili su bojkoti nastave i podizanje šatorskog naselja upravo ispred Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka, gluhonijemog tumača Dejtonskog mirovnog sporazuma u zemlji u kojoj se očito još ratuje.

Prvomartovski aktivizam uoči prošlogodišnjih oktobarskih izbora bio je u fokusu, uz ostalo, i zbog borbe za prava djece povratnika. Uslijedio je svojevrstan pritisak na bošnjačku i bosansku političku provenijenciju te je sve rezultiralo zajedničkim nastupom jednog broja političkih subjekata okupljenih oko Koalicije “Domovina”.

Optimizam tadašnjeg lidera Prvog marta, a sadašnjeg doministra odbrane u Vijeću ministara BiH, dr.Emira Suljagića rezultiralo je tek povećanjem broja poslanika u NSRS-u za jedan. Tu i tamo se neki aktivista Prvog marta “skrasio” na poziciji savjetnika, a Suljagić na poziciji doministra. Rezultat na terenu je pokazao da je najviše koristi od koalicije imala upravo SDA, odnosno njen istočnobosanski blok. Tako je Ramiz Salkić postao prvi potpredsjednik RS-a, s kabinetom izbačenim iz predsjedničke palate u Banjoj Luci, po naređenju predsjednika Dodika.

Jedan od roditelja bošnjačke djece Nedim Čivić danas je poslanik “Domovine” u Parlamentu Srpske, također, iz istočnobosanskog SDA-bloka.

Javnost zapadnobosanskog dijela RS-a je prilično zbunjena. Iako je i ovo biračko tijelo uspjelo u NSRS ugurati Senada Bratića (SDA), roditeljskog bunta na ovom djelu manjeg bh. entiteta, osim u Kotor-Varoši gdje djeca pohađaju instruktivnu nastavu u Hanifićima, nigdje nema. Jedan od roditelja s područja lijeve obale Sane, S.B., čije dijete pohađa područnu, a nekad i zasebnu školu u Hambarinama, kaže da šuti i trpi te je očito neko prepustio i povratnike i djecu “da ih nosi tiha voda”.

Direktor osnovne škole u Kozarcu Mirzet Mujčić je izričit: “Naglasio sam da dileme oko jezika u školi u Kozarcu nema. Naša djeca će učiti bosanski jezik”. Zanimljiva je činjenica da je Kozarac u teritorijalnom prostoru grada Prijedora, gdje je gradonačelnik Marko Pavić, predsjednik DNS-a, čiji je kadar upravo sadašnji ministar prosvjete i kulture Dane Malešević. Nakon “pada” Janje, koja je, po riječima kozaračkog direktora Mujčića, bila jedini bastion bosanskog jezika u RS-u zajedno s Kozaracem koji je sad ostao jedina neosvojena utvrda. Hoće li tako ostati, vidjet ćemo.

Svi ti Dodikovi Bošnjaci i Hrvati

Poslanici u NSRS-u iz reda Bošnjaka nemaju mnogo prostora za djelovanje. Izbornim zakonom i zadovoljavanjem formi njihova mjesta, tamo gdje ih treba biti, zauzeli su drugi-Dodikovi Bošnjaci. Zanimljivo bi bilo čuti šta o bosanskom jeziku kaže Bošnjakinja Lejla Rešić (DNS), Prijedorčanka i ministrica uprave i lokalne samouprave. Posebno bi javnosti bilo zanimljivo čuti ministricu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, Bošnjakinju Srebrenku Golić (SNSD). Osim tri ministrice u Vladi RS-a, pozicije ministara obnašaju i Bošnjaci: prof. dr. Jasmin Komić (SNSD), ministar nauke i tehnologije, te mlađahni Prnjavorčanin Zlatan Klokić (SNSD), ministar za ekonomske odnose i regionalnu saradnju.

“Dodikovi Hrvati” su stariji termin u vokabularu na bh. političkoj sceni od termina “Dodikovi Bošnjaci”. Među njima je i vječni ministar, nakon Emila Vlajkija najpoznatiji Hrvat u RS-u Anton Kasipović. Dodik i dalje ima svoje Hrvate, ali i jednog ministra u Vladi premijerke Željke Cvijanović, Davora Čordaša (HDZ), ministra za raseljena lica i izbjeglice. Iako je problem jezika i u domenu aktuelnog ministra Čordaša, Hrvati u RS-u šute.

Bošnjačko-srpski problemi i njihovo rješavanje

Problem jezika, osim niza drugih, kako to običava naglasiti aktuelni premijer Srbije Aleksandar Vučić, jedno je od otvorenih bošnjačko-srpskih pitanja. Uskraćujući subjektivitet i teritorijalni integritet državi Bosni i Hercegovini te prečesto odsustvo reakcija bh. političara, tu vrstu subjektiviteta su od Vučića preuzeli Bošnjaci.

Kao servis novoj/staroj politici Srbije, a po uzoru na devedesete kad je mlađahni Vučić bio na startnoj poziciji svoje uzlazne političke putanje, poslužila je ponovo SANU. Po savjetima Miloša Kovačevića, redovnog profesora srpskog jezika i opće lingvistike na Filološkom fakultetu u Beogradu i Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu, problem bosanskog jezika sad postaje regionalno političko pitanje.

“Uvođenjem ‘bosanskog jezika’ u škole u Sandžaku, Srbija je protivnicima srpske filologije i lingvistike, odnosno svim ‘mrziteljima’ Srpske, u ruke dala strašan ‘pragmatički’ argument da traže uvođenje ovog kvazijezika i u škole u RS-u!”, apelirao je Kovačević upravo početkom 2014. godine kad su i roditelji bošnjačke djece odustali od šatora ispred OHR-a.


Zašto OHR šuti

Ministar Dane Malešević je decidan. On se povodi Ustavom RS-a u kojem nema bosanskog jezika, iako je po Ustavu BiH sve jasno. U međuvremenu je, prema njegovim tvrdnjama, dobio i prijetnje smrću.

Za razliku od 1907. godine kad se čekala smrt Benjamina Kallaya, sadašnji “Visoki predstavnik” je još živ. Odsustvom volje ili možda političke smrti funkcije koju posjeduje, umjesto da kao krovni tumač Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH reagira, on bez pojašnjenja građanima samo dodatno generira pritisak i sukob zbog kojeg trpe svi građani, a posebno djeca.

Šuti i Regulatorna agencija za komunikacije. Na sve izraženiji govor mržnje, posebno na RTRS-u, ne reagira niko. Osim Muderisove hutbe, ljiljana pred Atik-džamijom i Alijine rodne kuće u Šamcu, stoje i imena mjesta koja se tokom dana dodaju na sve duži spisak mjesnih zajednica u kojima se bojkotira nastava, poput Snagova, Liplja, Donje Kamenice, Kula-Grada, Diviča… U znak “odmazde” na teritoriji Brčko Distrikta srpska djeca ne žele pohađati nastavu koju predaju nastavnici Bošnjaci.

Ni Benjamin Kallay nije slutio da će se njegovo ime spominjati cijeli 108 godina poslije. Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti su puna usta njegovog pokušaja formiranja “vještačke bosanske nacije”. Ovo je u svojim pojašnjenjima naglasio profesor Kovačević.

Smrt Kallaya bila je signal za ukidanje bosanskog jezika 1907. godine i uvertira u dešavanja pred Prvi svjetski rat. Je li nerješivi problem školske djece znak i da je Ured visokog predstavnika u BiH politički umro? Šta će uslijediti nakon smrti OHR-a? Kakvi će biti odgovori na otvorena bošnjačko-srpska pitanja? Imaju li odgovore na ova pitanja predstavnici trenutne, takozvane probosanske i bošnjačke političke elite u Bosni i Hercegovini. Taj politički otpad postdejtonske države i društva.

Da scenarij bude potpun, fali nam još samo neki novi Gavrilo Princip.

novovrijeme.ba/

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.