Izdvajamo

Piše: Semira Jakupović

Ovaj tekst posvecujem svim zrtvama besmislenih ratova I surovih genocida, koncentracionih logora, prognanicima sa svoje djedovine, povratnicima a posebno onima koji su izgubili svoje najmilije i koji iz dana u dan zive zivot “bez zivota”.

27. januara svake godine odrzava se Dan sjecanja na holocaust i sprecavanje zlocina protiv covjecnosti. Na taj dan se sjecamo i odajemo pocast svim zrtvama nacistiickog rezima u toku Drugog svjetskog rata. Svijet je prije vise od 70 godina rekao “NIkada vise”. Nazalost, historija se ponovila i ponavlja se u mnogim dijelovima svijeta. Izmedju ostalih ponovila se i u nasoj Bosni I Hercegovini, Kambodji, Ruandi i Darfuru, zemljama za cije se zrtve genocida pale svijece na Danu holokausta ne samo u Velikoj Britaniji, nego I sirom svijeta. I dok jos nismo preboljeli sva stradanja u proteklim ratovima, zrtve umiru upravo sada, a milioni ljudi postaju beskucnicima.

Tamo gdje nema ratova, desavaju se teroristicki napadi, koje ljude ostavljaju u soku, bez rijeci i sa zalosnom konstatacijom da vise nigdje nismo sigurni. Ne znamo da li ce mozda ujutro dok idemo na posao, vodimo djecu u skolu, idemo u kupovinu, putujemo, rucamo, zabavljamo se, neko doci na ideju da ubije. Dnevnici su preplavljeni vijestima o ubistvima, o izbjeglicama koji zivi na ivici bijede po kampovima i evropskim gradovima ili cak sto vise umiru zbog niskih temperatura, na rubu bijede, na periferiji velegrada gdje sve prsti od sjajnih izloga I izobilja. Djeci je prekinuto djetinjstvo, zavrsavaju u bolnicima koje su takodjer meta napada, a I oni koji nekom igrom slucaja ostanu zivi, ne zive zivot dostojan covjeka.

Jednom sam negdje procitala da je covjek, iako najrazumnije bice, izmislio mnoge stvari protiv sebe. Dokazano je to toliko puta kroz historiju, pocev od atomskih bombi, pa do raznoraznog oruzja i otrovnih substanci za masovna ubistva.

Iako smo vec odavno usli u 21. vijek, u doba velike tehnoloske revolucije i najvecih mogucih dostignuca, ponekad mi se cini da se vracamo u neko varvarsko doba, gdje smrt zauzima primat.

O Holokaustu svake godine izvjestavaju mnogobrojne TV kuce, odrzavaju se komemoracije i govori, a onda ubrzo sve nekako padne u zapecak. Ne zato sto se ne zelimo sjecati, nego zato sto nas svaki dan bude vijesti o novim masakrima, tako da vijest bez obzira koliko bila zalosna, ustupa mjesto onoj drugoj, jos zalosnijoj.

Stariji imaju jednu poslovicu kada neko umre i kazu, “Smirio se”. Vjerovatno je to neko izmislio da bi one koje tuguju utjesio. A tuga je beskrajna za mrtvima. Neopisiva, jeziva, stalno dahce za vratom, ne da disati, ni u normalan se zivot vratiti. Stalno lebdi nad glavama kao lesinar, uvijek izvlaci nesto iz rukava i podsjeca na one koji se vise nikada nece vratiti. Beskrajna su polja natopljena krvlju neduznih ljudi, koji su izgubili zivot zbog necijih ideologija.

“Nikada ne ratuju oni koji su rat izmislili”, citam neki dan na FB. Pa cak i oni koji su u njemu sudjelovali i iz njega iznijeli zive glave, ne mogu da shvate taj besmisao.



Kako prezivljavati zivot nakon rata?

Negdje sam procitala da je Elie Wiesel, knjizevnik i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1986. godine jednom izjavio nesto sto tjera na razmisljanje.

“For the survivor death is not the problem. Death was an everyday occurrence. We learned to live with the Death. The problem is to adjust to life, to living. You must teach us how to live”. Ovo su u originalu rijeci covjeka koji je prezivio Holokaust.

Ili u prijevodu, “Za prezivjelog, smrt nije problem. Smrt je svakodnevno pojavljivanje. Mi smo naucili da zivimo sa Smrcu. Problem je priviknuti se na zivot, na zivljenje. Morate nas nauciti kako da zivimo.”

Ove rijeci svakako tjeraju na razmisljanje. Suocavanje sa svakodnevicom, surovom realnoscu u kojoj nema dragih clanova porodice I prijatelja, sa zivotom koji vise nema smisla je veliki izazov sa kojim se treba u kostac uhvatiti. Zivot gubi dugine boje i u njemu su prisutne samo crne i sive nijanse. Tesko je naci to sunce poslije kise ili vidjeti svjetlo na kraju tunela. I vjerovati da zivot ipak moze biti lijep. A posebno kada godinama traje potraga za makar Ii najmanjom kosticom necijeg tijela, na osnovu koje se moze izvrsiti identifikacija. Tako mnoge majke odlaze sa ovoga svijeta provodeci zivot u cekanju, u nadanju da ce dostojno pokopati dijete, koje zasluzuje da pociva u miru.

Oni koji su imali srecu da ostanu zivi, ceka mukotrpan put posut trnjem. Radost nad pobjedom zivota protiv smrti, uvijek iznad sebe ima sjenu koja prijeti da to malo srece pomuti. Tesko suocavanje sa onim sto se zove normalan zivot, osjecaj krivnje i griza savjesti i vjecita pitanja zasto su bas oni ostali u zivotu, a drugi nisu. Nazalost, mnoga pitanja ostaju bez odgovora.

Noci su beskrajne, u njima nema lijepih snova, cesto su zacinjene nocnim morama, znojenjem i prijevremenim budjenjem. Nema pravog progresa, uvijek je jedan korak naprijed, a dva su nazad. A da ne govorimo o privikavanju na nove sredine u kojima ste uvijek stranac, gdje nikada niste do kraja prihvaceni, o gubitku identita I osjecaja nepripadnosti gdje god da krenete.

Sva porodicna druzenja, izleti, djeciji rodjendani, proslave i praznici skoro uvijek zavrsavaju pricama o ratu. I vjecito pitanje stalno lebdi u zraku,

” Da li je ikada moguce u potpunosti zaboraviti na proslost? Imati pravo na novu buducnost?”

U svemu ovome zaboravimo da sadasnjost i postoji. I zivot prolazi mimo nas, jedemo, pijemo i spavamo, vegetiramo kao biljke, starimo

i umiremo u vjecitoj zelji za povratkom i nostalgiji za rodnim krajem u koje se vecina zauvijek vraca tek kad umre.



Stalno lebdimo izmedju zemalja rodjenja i zemalja prebivalista, u jednima smo fizicki, a u drugima psihicki. Stalno smo u pripravnosti, u pokretu, sa koferom koji nikada nije dokraja raspakovan, jer se ponovo negdje na put krece. Odmah nakon povratka iz rodne zemlje, uhvati nas nesto sto ja zovem “post-zavicajni sindrom”, neka neobjasnjiva tuga, osjecaj neispunjenosti I nedostatak potpune srece i iznenadna zelja da se odmah trazi nova avionska karta za povratak u domovinu. Zelja za kretanjem je ogromna, postajemo ptice selice koje se usljed dugotrajnih zima koje su se vec odavno nastanile u nasim srcima, vracaju u krajeve, u kojima je mozda jos hladnije, ali je toplo oko srca.

O Vijetnamskom sindromu ili Post traumatskom stresnom poremecaju sve vise se govori i pise. O bolesti koja je izmedju ostalih otkrivena i kod americkih vojnika koji su sudjelovali u ratu Vijetnamu moze se mnogo toga saznati i na raznim web portalima. Izmedju mnogobrojnih definicija i simptoma izdvajaju i to da,

“…Od njega najcesce boluju ljudi koji su prezivjeli ratove, mada uzrok ovoj bolesti mogu biti i prirodne katastrofe porodicne tragedije. To je bolest koja je stalno prisutna u prezivjelima u vidu nocnih kosmara, jezivih scena iz proslosti, lupanja srca, bola u zelucu, socijalne izolovanosti, gusenju, vrtoglavici, preznojavanju, razdrazljivosti.”



Zrtve ratova i njihove porodice u nasim sredinama, veoma cesto ne mogu ni doci do adekvatne pomoci, i to ne samo zbog nedostatka strucnih lica i odgovarajucih zdravstvenih fondova. Veoma cesto poslijeraten zrtve nisu ni svjesne problema kojih imaju, ili sto je jos gore, zrtve su stigme koje nas mentalitet, predrasude i nacin razmisljanja ima o mentalnim bolestima. Svako ce prije pokazati neko suosjecanje za fizicke invaliditete, nego za osobe sa psihickim
poremecajima. Statistike za koje ne znam koliko su pouzdane pokazuju da u prosjeku svaki cetvrti covjek boluje od neke vrste mentalne bolesti, od kojih je stress najblaza varijanta. . Veoma cesto oni koji su iznijeli rat na svojim plecima I bili zrtve rata ostaju prepusteni sami sebi I pate u samoci, jer nemaju snage da traze pomoc.

Tako nazalost iz dana u dan postajemo svjedoci uzasnih tragedija, pa cak samoubistava, jer pomoc nije stigla u pravo vrijeme.

Dug zivih prema mrtvima

Bog dragi uvijek ostavi nekoga u zivotu da svijetu prenese istinu. Da buducim pokoljenjima govori o proslosti i pomogne im da iz historijskih gresaka drugih, nauce lekciju i novim generacijama ponude nesto bolje, ljepse, svjetlije, te ustupe mjesto optimizmu.

Zato se na dane poput ovog, prisjecamo svih zrtava rata, ali i onih koji su Bozjom voljom ostali u zivotu, da se bore za istinu i pravdu, da dokazuju genocid kroz forenzicke izvjestaje i dentifikacije pronadjenih zrtava u masovnim grobnicama, da se bore maternjim jezikom i njegovim nezaboravom, perom i pisanom rijecju, da snimaju filmove, slikaju slike, salju fotografije usmrcenih tijela medju kojima ima mnogo djece sa cuclama u ustima i lutkama u narucju, onih kojima je prekinuto djetinjstvo, oduzeti roditelji i rodni kraj, tim nevinim ljudskim bicima koja nemaju nikakve veze s ratom, ali placaju njegov ceh.

U tom beskrajnom sivilu, depresiji I beznadju sve izgleda tako crno, a crvena boja nas podsjeca na prolivenu krv, na ratne invalide kojima je neko tamo oduzeo, ruke, noge, pamet, sjecanje. Uzeo sebi za pravo da se igra s necijim zivotom, da ostavlja I fizicke i mentalne oziljke.

Ljudi kazu da je ljubav slijepa. A ja bih dodala da je i mrznja slijepa. Da nije slijepa, ne bi bilo toliko nesrecnih dusa na ovoj zemlji, ne bi

bilo onih koji koji nekoga ne vole samo zato sto ne vole necije ime, porijeklo, politicko I vjersko opravdanje, spol, invaliditet, godine…

Nema objasnjenja za njihovu mrznju, jer je bez osnova.

Na njihove oci navucene su koprene, a njihovim mislima komanduje neko drugi, a oni su samo slijepi izvrsioci necijih krivih ideologija. Oni koji odlucuju da li ce nekoga poslati na lijevu ili desnu stranu logora, ili odluciti da li zivot ili smrt. Te odluke mogu da ovise o necemu ili da ne ovise ni o cemu, da nemaju nikakve veze sa razumom. A svi ti zlostavljaci i kreatori ratova, zaborave da se stave u uloge majki, oceva, brace, sestara. Zaboravljaju da ubijeni ljudi nisu samo anonimne mase, niti statisticke brojke. Zaboravljaju da su to bili ljudi od krvi i mesa, sa datumima rodjenja, sa plavim, crnim, zelenim I smedjim ocima, sa pravom da zive I vole, da dozive prve ljubavi, dobiju djecu i unuke. Progone li ih nocu njihova izbezumljena lica, trzaji i grcevi na usnama dok ispustaju zadnji dah?

Rat i mir kao kreativna inspiracija

Ratovi I njegove zrtve, ali i volja prezivjelih da nastave zivot, oduvijek su bili inspiracija kompozitorima, filmskim reziserima, knjizevnicima…

Tako je nastao i jedan od najpoznatijih filomova na ovu temu “Shindlerova lista”, biografski film koji je snimljen 1993. o Oskaru Schindleru, njemačkom poduzetniku koji je spasio živote više od hiljadu uglavnom poljsko-židovskih izbjeglica tokom holokausta zapošljavajući ih u svojim tvornicama. Film koj je rezirao Steven Spielberg, dobio je mnogobrojna priznanja, a izmedju ostalih i 7 Oscara, Zlatni globus, BAFTA nagradu itd.



“Dnevnik Ane Frank” je cesto obavezna lektira u skolama, a jedna je od najpotresnijih autobiografskih djela i svjedočanstava u progonima u toku Drugog svjetskog rata.

I rat u BIH cesto je bio inspiracija domacim reziserima, kako onima poslije drugog svjetskog rata, tako i onima koji su ratne strahote pretocili u filmsko platno devedesetih, pa nadalje.

Rasli smo uz mnogobrojne ratne filmovei serije kao sto su “Kozara”, “Igmanski mars”, Sutjeska”, “Neretva”, “Desant na Drvar”, “Valter brani Sarajevo” I mnoge druge. Nakon krvavih devedesetih, opet se pojavio veliki broj bosansko-hercegovackih kvalitetnih rezisera koji su snimili filmove sa ratnom tematikom I osvojili svijet. Da nabrojim samo neke kao sto su “Nicija zemlja” Danisa Tanovica, film koji je 2001. godine dobio prestizni Oskar za najbolji strani film, “Grbavica” Jasmile Zbanic, dobila je Zlatnog medvjeda u Berlinu 2006. godine.

Tu je I Samir Mehanovic, reziser koji je prosle godine za film o prezivjelim Srebrnicanima dobio nagradu zirija za najbolji dokumentarni film u Amsterdamu. Uspjesi nasih rezisera ne prestaju ovdje, mnogo je jos filmova koji zasluzuju da budu spomenuti, ali mozda nekom drugom prilikom. Ipak, vrijedi spomenuti ovaj najnoviji film pod nazivom “Moja tetka u Sarajevu”, rezisera Gorana Kapetanovica, koji je samo prije dva dana nominovan u sest kategorija za nagradu Guidbagge, koja je jednaka Oscaru u Svedskoj.

Iako film nije tipicno ratni, govori o covjeku koji nije dolazio u BiH otkako ju je napustio kao izbjeglica. Njegova kcerka zeli da upozna svoje korijene I tako pocinje njihova potraga za identitetom I zajednickom historijom. Takodjer bih spomenula I dokumentarni film “Pretty Willage” (Lijepo selo), ciji je autor Kemal Pervanic, tvorac humanitarne organizacije “Most mira”. Film govori o njegovom rodnom mjestu Kevljanima I sudbinama nekoliko ljudi iz njegovog sela koji su prezivjeli zloglasne logore.

Spomenula bih i monodramu “Djecak koji nije rekao nista” (The Boy Who Said Nothing) naseg Kozarcanina, Mirsada Solakovica koji zivi u Velikoj Britaniji. Pod istim nazivom objavljen je i roman, a tema je njegov zivot u rodnom Kozarcu i njegova sudbina izbjeglice koji zbog rata pocinje da zivi u Engleskoji suocava se sa svim izazovima koje nova sredina donosi.

Iz pera onh kojima je lakse da svoja osjecanja pretoce na papir radije nego na filmsko platno, izisle su mnogobrojni romani, pripovijetke i price. Mnoge od njih su nas dovodile do ocjaja, ali ipak ostaju pisani svjedoci jednog zlog doba.

Mnogi od nas se cak I sada, nakon toliko proteklih godina sjecaju stihova pjesama kao sto su “Rodjeni dvadeset trece, streljani cetrdeset druge” Izeta Sarajlica,” Jame” Ivana Gorana Kovacica, Skenderove majke Knespoljke ili “Krvave bajke” koja govori o “. mucenickoj smrti djaka u jednome danu”.

Bila su to vremena kada su se cak I duge poeme poput nabrojanih ucile napamet, Ni ja, ni moja generacija ni slutila nije, da cemo mnoge naucene stihove ubrzo osjetiti na svojoj kozi.

Ubrzo je doslo ratno ludilo devedestih I ostavilo nam u amanet mnogobrojna kvalitetna djela.

“Roman o Srebrenici”, Isnama Taljica, “Hava majka Pridorka”, poema koju je napisao Safet Kadic, a posvetio je majci Havi Tatarevic koja je izgubila sest sinova, “Sarajevski tabut”, zbirka poezje akademika Abdulaha Sidrana, a jedna od najpoznatijih pjesma je “Mora”, “Knjiga o Uni”, Faruka Sehica, dobitnika nagrade “Mesa Selimovic”, “Moj otac je na Manjaci” Dr Zilhada Kljucanina, samo su neke u moru kreativnosti ratne inspiracije.



I iz pera nasih sugradjana izisla su kvalitetna djela na temu rata iz devedesetih.

Nazalost, nemoguce je spomenuti sve, ali knjige kao sto su: “Evropo, stidi se!”, naseg poznatog Kozarcanina, novinara i pisca Vehida Gunica , “Deseti krug pakla” Rezaka Hukanovica, “The Killing Days: My Journey Trough the Bosnian War” (Dani ubijanja) Kemalan Pervanica, “Keraterm, sjecanja na srpski logor”, Muhidina Sarica, “Jaci od zla” Bahrije Basica svakako zasluzuju paznju publike.  Ova djela upravo potvrdjuju da ono sto nije zapisano, kao da nije ni bilo, a njihova svjedocenja ostaju u amanet svima nama.

Najvaznije od svega je napomenuti knjiga "Ni krivi ni  duzni" u kojoj se nalaze biografije zrtava sa Prijedora keep opine,  a za cije su se objavljivanje pobrinule humanitarne organizatije "Izvor" I "Srcem do mira".

Sjecanje na one koji su nam pomogli da prezivimo

U nasoj vjecitoj agoniji I svakodnevnom post-traumatskom stresu, cesto sve ljude stavljamo u isti kos, ne razdvajajuci ih na LJUDE I NELJUDE, zaboravljajuci da mnogi od nas danas ne bi bili ni zivi, da im neko nije pomogao. Zaboravljamo da u svakom zlu, ima I poneko zrnce istine, a da u svakom zitu ima kukolja.

Nazalost, zivimo u vremenu kada se sve vise prostora daje raznoraznim skandalima. Obicni, mali, ali veliki ljudi ostaju na marginama, njihovu dobrotu niko ne primjecuje, niti njihov moral neko prepoznaje. Kako smo to dozvolili da na povrsinu izbiju ljudi koji to ni pocemu ne zasluzuju? Gdje su se izgubile lekcije o moralu, ono cemu su nas stariji ucili? Da li vise iko razmislja o tome da “Ko drugom jamu kopa, sam u nju pada? Ili o onoj poslovici gdje kazu,” Ko tebe kamenom, ti njega kruhom?

Gdje je milosrdje, ljubav covjeka prema covjeku? Zasto utrka u zlu, kada moze biti utrka u dobru? Zar nismo svi mi, koji smo zrtve rata, nekada imali samo jednu zelju, a to je da ostanemo zivi. Zar nismo imali samo jedan san, a to je da nam familija ostane ziva, da pronadjemo nase izgubljene I saznamo gdje su? Zar nismo bli zadovoljni da samo imamo kruha I krov nad glavom, ne razmisljajuci ni o cemu drugom.

Semira Jakupović u sredini, sa Safet I Vahida Vukalić iz Prijedora

Hvala svima koji su nam pomogli da ostanemo zivi i ispricamo pricu o onima kojih vise nema

Na mom putu prezivljavanja, bilo je mnogo takvih koje zelim spomenuti, ali im ne zelim imena spominjati iz straha da nekog ne izostavim I na taj nacin povrijedim. Ako citaju, sigurno ce se u ovim redovima prepoznati. A I vi, dragi citaoci, vjerovatno kao i ja, imate te neke svijetle tacke u svom mukotrpnom, ratnom putu.

Zato hvala svima koji su sa nama u logoru podjelili koricu kruha, koji su nas potapsali po ramenu kada smo plakali. Hvala svima koji su sacekivali izbjeglicke kolone, davali nam jelo i pice, otkidajuci od svojih vlastitih usta. Onima koji su nam davali odjecu, toplu ljudsku rijec i svoj dom, bez obzira na opasnost. Hvala svima onima koji su u kucama imali i preko trideset izbjeglica, ne znajuci koliko ce dugo ostati, ni koliko ce njihove zalihe trajati. Onima u “Merhametima” I “Karitasima” koji nas nisu gledali sa visine djeleci humanitarnu pomoc. Ogromno hvala I onima koji su pakovali pakete, ne znajuci u cije ce ruke dospjeti, tim dobrim ljudima koji su nam izmamili suzu radosnicu u ratnom ludilu, koji su nam pakovali toplu odjecu, prizeljkivanu hranu, a ponekad uz mnogo srece dobili bi i pecivo kafe za cijim smo mirisom umirali…

Onima koji su pisali i slali garantna pisma i izvlacili svoju familiju i prijatelje, pakovali pakete I razvozili humanitarnu pomoc, stavljajuci svoju vlastitu glavu “u torbu”, nisu nikada trazili nista zauzvrat, niti postali ratni profiteri.

Sluzbama Medjunarodnog Crvenog polumjeseca, Crvenog kriza ili krsta koji su nam donosili poruke koje su nas drzale u zivotu. Sjecam se da su neke bile i po nekoliko mjeseci stare, recenice prekrizene zbog cenzure, ali su davale nadu. Bile su svjetlost na kraju tunela. Pogled na prepoznatljiv rukopis nama drage osobe, donosio je injegov miris, nesto opipljivo, dokaz da zivot pobjedjuje smrt.

A uz jedno veliko hvala koje sam upravo izrekla, ide i zaljenje za svima onima koji su nam u ratnom vihoru pomogli, a mi smo ih u ovom zivotnom ludilu zaboravili. Dozvolili da nam hiljade nevaznih sitnica, budu vaznije od onih koji sun am ponudili ruku spasa.



Ali nikada nije kasno da postanemo bolji ljudi I utrkujemo se u dobru.

Ovaj tekst zavrsavam optimisticki. Zelim vjerovati da ce nove generacije odoljeti ratnim ludilima. Da se necemo samo na Dan holokausta prisjecati zrtava rata, nego se svaki dan svojom savjescu boriti protiv ove opake bolesti drustva. Da cemo izgraditi neki bolji svijet cije ce staze biti posute ruzama, a ne mirisati na barut.

Da nam zivot bude lijep kao san, a ne kao nocna mora. Da se budimo uz pjesme, a ne uz zvuke sirena koje objavljuju opasnost. Da ne idemo u podrume I da nam nikada niko ne krade komad plavog neba. Da vise nikada ne bude zivih kostura, ni logora smrti. Da nikada ne odustanemo od zivota I da se uvijek borimo za istinu bez obzira kakva ona bila. Da zapamtimo rijeci pjesme koja kaze,

“Samo da rata ne bude, ludila medju ljudima,

Veliki nude zablude, plase nas raznim cudima,

I svakoj bajci naude,

Samo da rata ne bude”

Tekst zavrsam sa jednom lijepom porukom,

“Nemoj nikada reci da je zivot beskoristan, beskoristan je zivot bez snova.”

Semira Jakupović

citiramo:

U redu, ja sam izdajnik srpstva, a vi svi koji ste ćutali ste izdajnici čovečanstva."