Piše: Marina Radoš

Najljepša zemlja na svijetu, vjerojatno najtužnija država na svijetu. Silovana, opljačkana, zgažena, spaljena, izdana.
Najljepša zemlja na čitavom svijetu, u njoj sve ima boju očiju. Polje na sjeveru ima boju očiju. Šume u sredini imaju boju očiju. I Neretva ima boju očiju.

Najljepša zemlja na svijetu, najružnija država na svijetu.
I nikada ti neću oprostiti, državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što si istjerala mene od sebe. Nikada ti neću oprostiti što si istjerala 68.000 mladih, obrazovanih i sposobnih ljudi.

Nikada ti neću oprostiti,najgora državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što te za gušu drže najgori od nas, dok se znojne potkošulje suše na bauštelama diljem zapada.

Nikada ti neću oprostiti,državo, što je kupljeno 68.000 karata u jednom smjeru samo prošle godine.

Nikada ti neću oprostiti, državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što posljednjih sto godina ništa nisi naučila, a jedna se kuća tri puta rušila i gradila.

Nikad ti neću oprostiti, državo, što si otjerala mene i još 68.000 ljudi koji ne žele i neće da žive od sisanja tvog proračuna kojeg pune radnice na kasama žuljavim rukama.

Nikad ti neću oprostiti, državo, što si ti baš tu, u najljepšoj zemlji na svijetui što tu gdje sve ima boju očiju, nikad neće moći živjeti hrabri, učeni, vrijedni.
Ni što te kao paraziti sisaju najgori od nas.

Tebe, zemljo Bosno i Hercegovino, još uvijek volim. I doći ću ti, ponekad, kao bolesnoj tetki u bolnicu. U tebi, ipak, sve ima boju najljepših očiju.
Pitat ćeš me: Kako ti je?
Reći ću ti: Meni je lijepo. Ništa ti neću slagati.

I nadati se da sam zaslužila da mi bude lijepo.

hercegovina.info