Izdvajamo

Piše: Ismet Tursic

Et’, docekasmo i taj dvadeset drugi novembar 2017. ljeta Gospodnjeg i presudu Ratku Mladicu. Kriv je. Dobio dozivotnu. Et’, pravda je zadovoljena. Ma nemoj..

Trideset sedam mi je godina. Od tih 37, dvadeset i pet mi prodje u ratu, oko rata, zbog rata. Bio sam dovoljno mali da prodjem neokrznuto fizicki ali dovoljno zreo da najebem momacki na psihickoj bazi. Da se razumijemo, nisam od onih sto tvrde da im je rat unistio zivote, da ih je sveo na nulu, oduzeo im cast, dostojanstvo i pravo na ljudskost. Bio sam previse mali da bih se tad bavio tom vrstom filozofije a i imao sam ”fore” kad da napravim insana od sebe tako da sam opet dobro prosao. Medjutim cinjenica je da mi je rat zamutio boje, mirise, okuse i da od onog prokletog prijedorskog ljeta ’92. malo sta je onako kako je nekad bilo.

 Kako je zivjeti u magli, u vaakumu, u raskoraku izmedju dvije stvarnosti? Kako je 169 mjeseci odnosno nekih 5140 dana svaki dan zivjeti u nadi da ono sto si dozivio i vidio vlastitim ocima nije tako i da ce se taj dan, bas taj dan od svih pet hiljada stotinu i cetrdeset dana desiti cudo i da ces kad dodjes kuci na vratima zateci drago lice.

Zamisljas taj susret, sanjas ga otvorenih ociju, u glavi kontas kako ces, sad kad si klapac od stodevedeset centimetara reci starom da je smrad sto se ranije nije javio ili dosao i zamisljas njegovu reakciju na tu tvoju salu prije nego sto ga zagrlis i dignes u zrak isto kao sto on dize tebe onog 29. maja kada ga pustise iz Omarske. Zamisljas kako izgleda, ima li jos uvijek brkove ili se odrekao svog zastitnog znaka koji ga je krasio citav moj zivot osim jednog izrazito kratkog perioda kada ih je obrijao a ja ga jedva prepoznao.

Sanjas i svoj grad, svoje drugove s kojima si odrastao. Dok su nam majke brinule sta im je sa muzevima i trazile izlaz iz Prijedorskog pakla mi smo odrastali i srastali jedni s drugima. Sta bi bilo da Asmir ne ode u Frankfurt? Ima li kontakt sa Adnanom, i on je negdje u nekom od onih Wiesbadena ili kako se zvase. Gdje je moj Miran, on je najduze od nas dole ost’o? Kako li mu je dole bez nas? A Sanel, gdje li je on? On preko noci uleti u pubertet, sa trinaest je imao bradu dok nama ni one brcice seoske konjokradice nisi mog’o naslutiti. Sta li je sa Elvisom, nasim Gavrom? Majka mu se razboli u ratu, odvezose je u Banjaluku i nikad se vise i ne vrati. Plakao je a i mi s njim. Ma sanjam i ono sto je Naida napisala plavim flomasterom na zutoj cigli u mom haustoru ”Good night Prijedor where ever you are.”, parafrazu na Jacka Killiana iz ”Poziv u ponoc”, serije sto je isla u Nocnom programu tih godina.

 

 I tako svaki dan. Pet hiljada i eto zaokruzicemo na stotinu cetrdeset dana je izmedju 2. juna 1992. i 20. jula 2006. i kunem vam se svim onim sto volim i u sta vjerujem da nije prosao dan a da mi napisane misli ne prodjose kroz glavu.

Eh zamislite sad da pored ovog kosmara u glavi trebas normalno funkcionisati. Ici u skolu, biti izbjeglica u Hrvatskoj, doci u Svedsku, uciti jezik, trenirati, putovati, imati vremena za sebe i druge oko tebe.. A svaki dan ti u glavi ista slika i ista prica…

Nemojte misliti da se Bog zna sta promjenilo u mojoj glavi od tog dvadesetog jula ’06. i tatine dzenaze. Jos uvijek je tu dosta kontova a sad postali malo konkretniji i ozbiljniji, da ne kazem suroviji.

Kada citas onaj list na kojem pisem da je razlog smrti neutvrdjen jer nisu pronasli citav skelet ne mozes a da se ne upitas ko su ti ljudi sto su to uradili. Hajde eto, dosao si po covjeka u civilu, odveo ga u logor, tukao ga i mrcvario dva mjeseca da bi ga na kraju ubio ne znam kako. Ubio si necijeg oca, neciji oslonac u zivotu, nekog u koga je neko gledao sirom otvorenih ociju i koga je volio beskrajno. Ali eto hajde ubio si, desi se.

Pa si ga sahranio. Odnosno, nisi sahranio nego si zatrp’o njega i ko zna koliko jos njegovih prijatelja, rodjaka, poznanika. Eto, mor’o si, bio je rat, neko ti naredio. Otis’o si poslije kuci, poljubio si svoje djete za laku noc i legao da spavas. I sta onda? Nakon nekoliko dana, mjeseci, godina, dodje ti naredjenje da opet upalis bager i da one sto si zakop’o onda, da otkopas i prebacis na jedno drugo mjesto. I ti opet poslusas.

 


Opet nakon odredjenog vremena zvoni ti telefon, isti onaj glas sa istim naredjenjem. I ti opet, po treci put uznemiris mir mrtvih dusa, otkopas ih i razneses ih po cijeloj Bosanskoj Krajini.

Eh to je, drugovi i drugarice, vec nesto drugo. Tu ne pali prica ”I oni su nama”, tu ne ide furka ”I vi ste nas u drugom svjetskom”. Da li vi mislite da je dvanaestogodisnje Icu, Mirana, Sanela, Asmira i Elvisa zanimalo sta je kome sta uradio pedeset godina prije mada i za tu pricu, na zalost, imam aduta na pretek.

I pitanje je sta cemo sad. Ratko je optuzen i osudjen, kriv covjek. U mom zivotu to nista ne mjenja. Od ’91. znadoh jednu stvar a to je da ”ustase” ne dodjose iz Pakraca i napadose Prijedor nego obrnuto, Prijedorcani odose tamo da brane srpstvo. Isto tako znam da Mladic ne nauci ekavicu u rodnom Kalinovniku nego je donese iz Srbije zajedno sa planom o istrebljenju jednog naroda. To mu eto sad i dokazase.

U mom srcu nema vise mrznje. Nema prezira, nema zelje za osvetom. Ostala je samo zelja da ih razumijem. Da ih upitam sta ih to natjera da urade to sto uradise i kako. Kako ispalise taj metak, zarise taj noz, kako upalise bagere, kamione i sta sve ne u tom svom pokusaju da sakriju zlocin. I da ih upitam da li im se nekad negdje u krajicku glave im coskaste, pojavi sumnja u ispravnost svojih postupaka.

 

U mojoj glavi ce i dalje da se javljaju slike iz bezbriznog djetinjstva, ljetovanja na Viru i u Trogiru, izleta na Mrakovicu, mojih drugova koji mi zbog tog krvavog ljeta postadose puno vise od samih drugova. Nema veze, neka ih tu oko mene barem u mojoj glavi kada vec u stvarnosti ne mogu da ih okupim oko sebe i da ih zagrlim.

A stvarnost i svakodnevnica neka ide svojim tokom. Zivot je unatoc zamucenim bojama, mirisima i okusima ipak lijep. Cuvajte sebe ljudi i ljude oko vas.

Laku noc Prijedore. Gdje god bio…

 

mojprijedor.com


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Hvala ti Caja od zemlje do neba,
sve za svoju raju, tako i treba!!
Svakog cetvrtka vidim nova lica,
poslije teskog radnog dana, ti si poslastica.
I kad sunce grije i kad kisa po prozoru kvrca,
zato ti hvala iskreno od srca.

Senad Bajrektarevic