Izdvajamo

PIŠE: GORDANA KATANA

Prvi put je najteže, kazali su mi prije više od 15 godina, kada sam prisustvovala ekshumaciji iz masovne grobnice u okolini Prijedora. Ali nije. Uvjerila sam se kasnije u to u Kevljanima, ali Tomašica se ne da ni sa čim porediti. Bilo je prestrašno suočiti se sa tako sistematski planiranim i izvedenim nastavkom ratnog zločina nad Bošnjacima i Hrvatima prijedorske regije. S činjenicom da su, nakon što su ubijali na kućnom pragu svakog ko im je dopao šaka, pripadnici vojske i policije bosanskih Srba isplanirali mjesto gdje će njihova tijela i kako skriti od očiju javnosti. Uzalud su godinama preživjeli članovi obitelji tragali za svojim srodnicima. Jer jedino, sve do 2013. godine, na što su nailazili bio je zid šutnje.

A tek da podsjetimo, masovna grobnica iz koje je do novembra te 2013. ekshumirano 430 tijela nalazi se samo koju stotinu metara od samog naselja Tomašica. I jedini put kojim su i teška mehanizacija zadužena za pripremu masovne grobnice i tijela ubijenih voženi vodi kroz samu Tomašicu. Dakle, ljudi koji tu žive, Srbi, naprosto nije moguće da nisu znali za sve to. No i u danima kada su počele ekshumacije, pokazivali su da ih se stravičnost tog čina, tog zločina počinjenog nad njihovim susjedima, poznanicima, bivšim radnim kolegama, školskim drugovima... ne tiče. Dok sam prolazila kroz samo naselje, pitala sam se kakvi to ljudi mogu biti. Šta se mora desiti da izgube obraz, da izgube i onaj posljednji trun savjesti pa da punu 21 godinu šute nad takvim zločinom. Da znaju, da svakodnevno viđaju sugrađane koji tragaju za svojim srodnicima a da ne žele reći.

Odgovor je stigao četiri godine kasnije, 22. novembra ove godine. U danu kada je Ratku Mladiću, ratnom komandantu vojske bosanskih Srba, pred Haškim tribunalom izrečena presuda. Iako je osuđen na doživotnu kaznu zatvora, sudsko vijeće, uz izuzeće sudije Alphonsa Oriea, nije ga oglasilo krivim za genocid u šest bosanskohercegovačkih opština, uključujući i Prijedor. U sažetku obrazloženja presude, koje li ironije, navedeno je da broj stradalih pripadnika nesrpskog stanovništva nije bio dovoljan da bi se genocid mogao potvrditi. Znaju ostali članovi sudskog vijeća zašto su time prenebregnuli ključnu stvar iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, koja se ne temelji na broju ubijenih, nego namjeri da se sistematski uništi jedna etnička grupa. Ali ni preko 3.000 ubijenih civila, ni 95 posto prognanih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata, ni uništen svaki trag njihovog postojanja na tom području, ni koncentracioni logori, evidentno je, nisu bili dovoljni za suprotno mišljenje. Odbacivanje optužbe za genocid bio je posljednji šamar i žrtvama i članovima porodica ubijenih Prijedorčana. Tek mala satisfakcija ostala je doživotna kazna zatvora i priznanje genocida u Srebrenici i inih ratnih zločina koje su pod njegovom komandom počinili pripadnici VRS-a.

Onaj drugi, bez sumnje bolniji šamar, stigao je iz RS-a. Entiteta u kojem su se srpski političari, članovi navodnog nevladinog sektora, ali i ogromna većina građana, utrkivali kako bi javno kazali da je Mladić heroj, a ne zločinac. U pjesmama opjevan, kako je to poručio eresovski predsjednik Milorad Dodik. Ratko Mladić je naš heroj, vrištala je poruka uzduž i poprijeko RS-a. I do kraja ogolila sliku ovog bh. entiteta. Jadan je narod koji herojem naziva onoga ko je naredio genocid u Srebrenici, granatiranje civila u Sarajevu, ko je znao, a nije spriječio zločine koje činili pripadnici vojske kojom je komandovao. Jadan je narod koji herojem drži krvnika koji se poput miša skrivao od ruke pravde. Jadan je narod koji ga nakon svega zove generalom, tog krvnika koji je pokazao da nema ni trunke oficirske časti i ponosa. Da je obična kukavica. I koji je to dokazao i samom činjenicom da nije imao hrabrosti sačekati da mu presuda u Tribunalu bude izrečena.

Istinski heroji, ma kako ih i vlast i njihovi sugrađani Srbi tretirali, one su majke, kćeri, sestre koje su se vratile u Srebrenicu. Oni ljudi koji su došli na zgarišta svojih domova u Kozarcu, Čarakovu, Bišćanima, Zecovima... i u inat svima i svemu tamo ponovo započeli život. Samo oni su svjetlost koja krasi ovu zemlju. A ne mladići, dodici i ini njima slični za koje je jedino rezervirano mjesto ono na smetljištu povijesti.

oslobodjenje.ba

"A onda, kad im to nije uspjelo počeli su pričati sve glasnije i glasnije da Bosne nema. Pa koga ste onda pokušali osvojiti??" Josip Pejaković