Izdvajamo

Piše: Midheta Delkić

Draga moja Bosno i Hercegovino! Draga moja domovino!
Juče si imala rođendan ali Ti ga nisam stigla čestitati. Jučer i prekjučer sam se pripremala za zimu koja dolazi. Klali smo i čistili preko 20 tuka koje je moj „nezaposleni“ suprug ove godine uzgojio i odhranio.
Rezultat dva dana uloženog truda je skoro stotinjak kilograma zdrave puretine koja će nam, ako Bog da zdravlja, omogućiti, između svih ostalih proizvoda iz kućne radinosti (koje smo sami proizveli) da prebrodimo i preživimo i najjaču bosansku zimu.
Draga moja domovino, svi govore kako u Tebi nema života i kako se mora trbuhom za kruhom, tamo negdje...daleko odavde... a tamo da bi jeo takvu zdravu i potpuno „organic“ hranu, poput puretine, piletine, graha, krompira i svašta još nečega što smo sami proizveli u svojim baštama iliti gartenima, moraš se fatiti debelo za novčanik i izdvojiti finu svotu eura, dolara ili ostalih stranjskih valuta zemalja u kojima nakon što odavde odemo postanu naše druge domovine.

I zavolimo ih i u njima nije teško ništa...ni raniti, ni kasniti...ni iz radnog odijela presvući se u pidžamu a svečane haljine i odijela obući tek na poneku „bosansku“ žurku, koncert ili manifestaciju na kojoj ćemo sakupljati za svoju pravu domovinu, za nekoga bolesnog ili socijalno ugroženog u njoj...ili se uslikati za fb prijatelje. Smijati se, a u duši kako god...Svi govore da Te vole najviše, da pate za Tobom, da ne mogu bez Tebe...i ja tako govorim! I zaista Te volim neizmjerno i bezrezervno jer druge domovine nemam. Bila sam sa familijom privremeno u ratnom vihoru u tuđem svijetu, u tuđoj zemlji koju sam jako zavolila. Njemačka je to, velika i jaka ali opet meni ne tako velika i ne tako jaka poput Tebe, moja Bosno i Hercegovino! U njoj sam čak rodila jednu od svoje dvije kćerke. Moja prva kćerka je u njoj napravila svoje prve školske korake i godine, a druga kćerka svoje prve životne korake i prve riječi na maternjem jeziku naučila i izustila u njoj. Bilo mi je lijepo živjeti u njoj...
Ali, uvijek se iznova pitam šta to u Tebi ima što me je neumorno zvalo i šaputalo mi noćima i noćima, dok je rat bjesnio i po Tebi i Tvojim građanima granate frcale, da se vratim tamo gdje su mi korijeni porijekla, gdje sam se rodila i odrasla i sve najljepše i najgore doživjela. I tek kada sam se vratila u svoj rodni grad u kojem su se desile najstrašnije stvari, odakle smo protjerani jer nismo smjeli tu više živjeti zbog pripadnosti vjeri kojoj pripadamo, tek tada sam postala ponovo, nakon nekoliko godina izbjeglištva, opet cjelina. Sve te godine izbivanja iz tebe, draga domovino, u mojim prsima odvijala se neprekidna borba mene same sa sobom.

Jedna polovina mi je govorila da mrzim, da nikada više ne smijem, ne želim i neću sa drugima i drugačijima koji su me povrijedili, koji su mi pobili najdraže i najbliže članove porodice, moja dva brata, rođake, komšije, školske drugove... i druga polovica koja se svađala sa prvom i govorila kako mora nazad jer će tada sve vrijednosti kojima sam učena i koje su ljudske biti zakopane a ja i svi ostali poput mene ostaćemo ni na nebu ni na zemlji a to bi onda bilo lutanje i ne bi zaista bio život. Jer, život sam ponovo osjetila tek kada sam se vratila Tebi u svoj rodni grad. U njemu sam sretala grozne i zle ljude koji su počinili zločine nad ljudima, u njemu sam sve godine povratka bila sudionik iskopavanja dragih i poznatih ljudi iz grobnica u koje su radi svoje vjerske pripadnosti bacani...ali tek tada sam postala cjelina i nestalo je onoga groznog osjećaja podijeljenosti moga bića na dvoje koje se stalno prepiru. I vidjela sam obrise cilja na koji sam željela stići. Bio je tada tako blizu, a danas sve dalje...ipak, mržnja nije pobijedila.

Draga moja domovino, žao mi je što to moram priznati ali u trenucima svoje slabosti, kad god osjetim i pomislim da je zlo pobijedilo dobro u mome gradu, govorila sam i govorim kako je najbolje opet otići što dalje. I nikada se više ne vraćati jer „ovdje nema života“! Ali, baš tada bi se uvijek i ponovo u meni probudilo neko novo a opet staro JA koje nije dalo da tako mislim...da tako osjećam.
I baš kao što kažu pazi šta želiš jer se može ostvariti, desilo se zadnjega proljeća da opet privremeno odem na dva mjeseca i osjetim kako je bez Tebe, bez Tvojih skuta za koje sam se čvrsto stisnula ovih 19 godina kako sam se vratila iz izbjeglištva. A, onda se desilo da sam došla u iskušenje da biram između Tebe i tamo...između malih i velikih primanja. Nakon oduzimanja i sabiranja, množenja i dijeljenja i svih mogućih računskih radnji, opet sam odabrala Tebe. Ali, iskreno, ponekad se mrzim zbog toga, jer svako iole normalan želi otići iz Tebe, jer u tebi „nema života“.

U Tebi živi još mnogo zla i mržnje i ne znam da li će neke generacije koje dolaze moći ikada više u Tebi živjeti normalno i opušteno, kao tvoji građani, kao tvoja djeca, bez obzira kojoj etničkoj, vjerskoj ili političkoj grupi pripadali. Ponekad napravim izlet sa svojima najbližima pa prođemo tvojim selima i gradovima, iziđemo iz jednog u drugi entitet ali gdje god odem ja vidim samo ljude. Ali kako više pričam s tim ljudima više shvatam apsurde života u Tebi. A, opet želim ostati u Tebi...jer i pored tih apsurda ipak vidim svu tu našu raznolikost kao veliko i naše najveće bogatstvo. Znam da možemo opet svi skupa živjeti.

Moramo. Znam da nas bole sve rane kojima smo ranjeni i koje su i nakon ovoliko godina još uvijek tako svježe. Ali, nema alternative za sve nas koji Te volimo. Moramo liječiti rane i krpiti sve silne rupe na našim dušama. Moramo svako od nas pronaći djeliš mjesta ispod Tvoga nebeskog svoda. Jer si Ti tako mala a tako prostrana, jer si Ti tako slaba a ipak tako jaka. Voliš svu svoju djecu i imaš tako velike ruke kojima nas koji Te volimo sve grliš i primaš nas u svoje naručje i kad odemo daleko pa Ti se nakon dugo godina vratimo i kad smo tu a govorimo kako „u tebi nema života“.
Draga moja Bosno i Hercegovino, imala bih ti pisati još svašta, ali znam da će neko od Tvoje djece ovdje i Tvoje djece razbacane širom tuđine možda čitati ovo moje pismo i da će im biti mrsko jer je dugo i široko pa ću ga sada završiti.

Želim Ti još reći da svaki put kada nekome od mladih ljudi savjetujem da je najbolje otići odavde krvarim i da me boli...a najviše me boli jer zapravo uopšte tako ne mislim, samo tražim utjehu jer ništa nisam, niti mogu promijeniti po tom pitanju. Jer me boli mnogo što svoju unuku Havu ne mogu grliti češće i što je skajp ono što nas najčešće spaja. Jer mi je jedno dijete već odavno tamo daleko a drugo se sprema za odlazak. Jer su mnoga naša djeca otišla zato što su ih ovdje trovali samo mržnjom i pričom o ratu. Jer nam djeca odlaze tamo gdje „ima života“ ali duše nema. Gdje ne moraju raditi i gdje im treba lopata da samo kupe novčanice i tovare ih na šlepere a onda ih dovezu i troše ovdje, u Tebi...a realnost je nešto sasvim drugo.
Tamo moraš raditi ali tamo si plaćen za svoj rad. Ovdje u Tebi moja domovino, političari su jedini dobro plaćeni (ne)radnici, svi ostali žive na rate i prijavljeni su (ako imaju ludu sreću) na minimalac. I, jedina vrijednost koju ovdje poznaje radnička klasa, ako je uopšte još ima, jeste zapravo minimalac.
Ovoga ljeta sam i ja draga moja domovino napunila punih 50 godina. Obećala sam sebi da ću ostatak svoga života provesti u Tebi...Volim te i meni si jedna i jedina! Volim i sve one kojima si kao rođena majka a i one koji misle da si im poput maćehe ali te vole samo neće to da priznaju. Opiru se iz raznoraznih hatora toj ljubavi koju osjećaju prema Tebi. Svaka ljubav ponekad boli...i traži puno, puno ustupaka i kompromisa. Traži puno praštanja...Jer, šta je čovjek bez domovine?
Molim dragoga Boga da si nam živa, zdrava i mirna! A i mi u Tebi! Da preživiš i ova kao i mnoga druga što si, teška iskušenja. A najviše molim Boga da tvoja djeca ostaju ovdje, da ne moraju tamo negdje „gdje svoga nema i gdje brata nije“ po koru kruha iliti hljeba...jer tuđe sunce ne grije kao što grije sunce Tvoga neba...Amin!


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

"Ako pravdu ne nađeš na ovozemaljskoj sudnici, svoju parnicu usmjeri ka ahiretskoj sudnici, gdje će svjedoci biti meleki, gdje su sve tužbe brižno čuvane i gdje je sudija Najpravedniji i Najmudriji od svih!"

Aid el-Karni