Izdvajamo

Mevludska je noć. Prilika je to kada se muslimani velikog dijela islamskog svijeta prisjećaju trenutka dolaska na svijet Bogu Velikome najmilijeg bića, Milosti svjetovima, Muhammeda alejhiselam. Kada sam u prilici da svojoj urbanoj raji, drugarima agnosticima ili ateistima pokušam približiti njegov lik i djelo, kao i svoje vjerovanje, onda poslanike, u najmanju ruku, pokušam prikazati kao najveće ”ljudskopravaše” svoga društveno-histrijskog trenutka. Od Adema, preko Abrahama čija smo svi djeca, pa preko Mojsija i Hrista do Muhammeda a.s…

 

Ljudskopravaštvo danas u svijetlu zbivanja u zemlji i regionu

Presmiješna je žrtva jednog ljudskopravaša u BiH danas u odnosu na njihovu svojevremenu ulogu koja nas sve na sebi svojstven način ujedinjuje. Čim nema granta, nema ni požrtvovanja. Čast časnim i rijetkim izuzecima. Helem, vrijedi podsjetiti da se u sred Velike džamije u Damasku, poprištu jedne od najvećih ovovremeih tragedija, krije mauzolej sa odsječenom glavom Svetog Jovana Krstitelja, odnosno Jahje alejhiselam. Hoću kazati, oni su trpili, pa i plaćali glavom. Ali i njihovi prijatelji, apostoli ili ashabi. Njihovi i sljedbenici drugih plemenitih ideja, kasnije su također plaćali glavama, završavali na giljotini, ili gorjeli na lomači pred uzbuđenom masom polusvijeta, kakva je uglavnom oduvijek bila ta pasivna većina. Dio čovječanstva koji se može dobrim dijelom kriviti za dosta toga. No i ne mora ako se uzme u obzir motivacija, uzrok, pobuda, povod ili mjera spremnosti za požrtvovanje ljudi danas. Posebno reprezentanata ljudskopravaškog sektora kod nas i u regionu, kolega novinara, ili pak, političke elite o kojoj je teško trošiti riječi. Meni barem. Ipak ima i takvih veličina koje unatoč prijetnjama idu do kraja, pa plate i glavom. Takav je bio i Jamal Khashoggi, saudijski novinar, ubijen na do sada neviđen način. Ubojstvo čije ćemo detalje, nadam se, uskoro rasvijetliti do kraja. Ipak, na svu muku, danas sam se prisjetio i svojih dječačkih dana i onih petominutinih crtića prije redovnog dnevnika u pola osam. Tako sam se nekako osjećao očekivajući da konačno starta i cirkus sa novoizabranim predstavnicima vlasti u BiH. Kao pred crtani film. Danas je, naime, održana “svečana sjednica Narodne skupštine Republike Srpske” ,na kojoj su novoizabrani član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske Milorad Dodik, te predsjednica RS Željka Cvijanović položiti svečane zakletve, skupa sa podpredsjednicima RS, a nakon što su to isto učinli novoizabrani narodni poslanici, njih osamdeset i troje. Svjedočili smo kratkim i zanimljivim početnim scenama, najavi brakorazvodne parnice u DNS-u, te prvom istupu najmlađeg narodnog poslanika Draška Stanivukovića. Da scena bude prikladno upotpunjena potrudile su se Maja Gojković, predsjednica Skupštine Republike Srbije, te negatorka genocida, premijerka Vlade Srbije Ana Brnabić, pristigla dovoljno kasno da ne stoji na državnu himnu BiH. Dok sabirem utiske sa prve sjednice, čitam tekstove i reakcije o obilježavanju kraja Prvog svj.rata, različitih i potpuno legitimnih pogleda na taj datum, istovremeno se prisjećajući lika i djela reisu-l-uleme rahmetli Džemaludina ef.Čauševića. Istovremeno nam sadašnji reisu-l-ulema boravi u Saudijskoj Arabiji.

Šta je sloboda u Bošnjaka?

Dok čitam reakcije i gledam reisa u Saudiji, državi u kojoj dio tamošnje iskrene uleme čeka na odsijecanje glava, a vladarska porodica kroz slučaj Khashoggija više nego ikada pokazuje svoje pravo lice i stupanj licemjerja, jedno od logičnih pitanja koje sebi postavljam trenutno, je pitanje političke zrelosti u Bošnjaka. Ali ključno pitanje koje sebi postavljam je pitanje poimanja slobode u Bošnjaka? Sloboda se, u stvari, osjeća. Pitam se, kad su to Bošnjaci ustvari bili slobodni? Jesu li Bošnjaci danas uopće slobodni? Dok gledam šačicu novoizabranih narodnih poslanika i otužno lice podpredsjenika RS Ramiza Salkića na kojem se za kratko i mogao primjetiti popravak raspoloženja u trenucima intoniranja državne himne, teško se oteti utisku i ne uzdahnuti duboko za nekim povratničkim početnim koracima, pa i onim političkim. Istovremeno se pitam, misli li onaj dio Bošnjaka u onih 24% zemlje da je doista slobodan? I kada, zaboga, Bošnjaci planiraju biti slobodni, ako već nisu? Kako misle ostvariti taj svoj cilj, ako im je to uopće cilj, jer mi je dosta glumatanja pilića koja svako malo potrče u skute pogrešnoj kvočki? Nekad u iranske skute, pa džile na optuženičku klupu na kojoj je, izmedju ostalog, i zbog jednog izleta u Iran završila kasnija i djelimično još uvijek aktuelna bošnjačka elita, pa i mi skupa s njom. Jer, helem, skupa sa aktuelnim reisu-l-ulemom, Huseinom efendijom Kavazovićem, danas je na noge Saudijcima odlepršao je i aktuelni predsjednik Sabora IZ u BiH Hasan Čengić. Nego, kad smo već kod te slobode, koje naime nema, nje očito nikada nije ni bilo, pa ni pod Osmanlijama protiv kojih smo ustali pa u to ime bejad dali Huseinu kapetanu Gradaščeviću. Potom je došla Austrija nakon čijeg ulaska nikada nismo sabrali sve žrtve pale za slobodu, dok se istovrmeno još uvijek sjećamo djevojaka koje oko Ali pašine džamije padaju kao šehidi… Ne mislimo valjda da smo u Austro Ugarskoj bili slobodni?! Zatim je 1918.godine ušla srpska vojska. Kaže se da je svojevremeno jedan od aktuelnih političara tog doba, Šerif Arnautović rekao da će prije da se baci u Miljacku sa Careve ćuprije nego da će dočekati srpsku vojsku. Ipak nije. Reis Čaušević je prvobitno pozivao u džihad za cara u Beču jer je to u datom trenutku bila i bitka sultana i halife u Stambolu. Potom je, vele, uskliknuo kako mu je dosta i Švabe i Turčina, pa je srpskim oficirima priredio neviđen sohbet u novembru 1918.godine. Naknadno se svjetskim medijima žalio zbog zločinima srpske vojske nad muslimanskim življem. Ipak je u penziju na lični zahjev otišao tek deceniju kasnije. Rahmet mu duši, činio je najbolje što je mogao, daleko mudrije od današnje elite. A onda je uslijedio Drugi svj.rat kojeg smo dočekali kontinuirano trovani sa strane tih nekih dva do tri posto begovata i intelektualne elite, podjeljene na srbofile i kroatofile. Jedni 1918.godine uzviknuše: Ode Švabo, ode babo! Drugi okupljeni oko Gajreta slaviše svoj srpsko-muslimanski identitet. Ideološko lutanje političke elite nam je očito uvijek bilo u trendu, kao i nespremnost na izazove ovog ili onog vremena. Običnom puku na svu sreću, nikada nije. On je tu da trpi. U stremnji ka slobodi svakom narodu su potrebni i prijatelji. Ko su to onda ti koji će Bošnjacima pomoći u ostvarivanju cija? Ko su Bošnjacima danas u stvari, stvarni prijatelji, ako nam je, kažu statističari, Japansko Carstvo dalo najviše nepovratnih sredstava!? Koliko se sjećam, Visoki saudjski komitet na primjer, nije krajcera dao za obnovu džamija u manjem bh entitetu. Koliko je to prijateljstvo, tih naših navodnih prijatelja, u stvari i iskreno? Da li sloboda Bošnjaka podrazumijeva razumijevanje osjećanja i slobodu ostalih naroda i narodnosti u državi ovakvoj kakva jeste? Ako jeste, zašto smo sebi dozvolili onu situaciju u Mostaru pa SPD Prosvjeti uskratili javni prostor na koje oni imaju legitimno pravo, kao i na vlastiti stav o nekome ili nečemu. Nije li se to moglo drugačije upakovati? Ja u Prijedoru valjda hoću i želim, kao Bošnjak, upravo to isto. Javni prostor i slobodu na stav! Na koncu, imamo li mi uopće bolje ljude da stanu na čelo nacije, jer osobno mislim da je teško da smo ikada imali ovako “zaif” elitu? I tako dalje… I da! Gdje nam je više ta akademska elita?

Dezorijentiranost elite u kontinuitetu

Odgovore na ova pitanja ne očekujem i ne želim više slušati, niti čitati pojašnjenja privilegiranih na nacionalnu savjest u nepotističkim i korumpiranim vrhovima političkih partija, krovnih udruženja ili Islamske zajednce u BiH, koja odavno ima obavezu sjesti pa razmisliti o historijskom trenutku, svojoj i poziciji vlastitog naroda na regionalnoj, europskoj i svjetskoj političkoj sceni. Danas smo svjesni da ona to nije. Brutalno ubistvo Jamala Khashoggija, čovjeka, novinara, ljudskopravaša koji je na kraju zbog svojih legitimnih stavova tako svirepo ubijen, zahtjeva od bošnjačkog političkog i vjerskog vrha jasan stav. Prostora za bilo kakvog eksperimentiranja u tom smislu uopće nema, niti je trenutna posjeta vjerskog vrha u Bošnjaka bila toliko nužna baš sad. No, dobro. Prihvatit ću da je se moralo. Medjutim, svako moranje takodjer traži pojašnjenje na koje imamo pravo. Nejse. Istovremeno je, kao što rekoh, dvije i po decenije nakon genocida, zločina protiv čovječnosti i progona Bošnjaka neviđenih razmjera u manjem dijelu BiH konstituirana vlast. U novom sazivu NS Republike Srpske je i Begija Smajić. Prva pokrivena žena u NSRS! I gle čuda, na rodjendan polanika Muhammeda, a.s.! Ne znam imamo li u Parlamentu Federacije BiH ijednu pokrivenu ženu. Nije valjda da onoliko političko Sarajevo (aka Teheran) nije iznjedrilo nijednu. No, prosto je nevjerovatno u kojoj mjeri je njena pojava u entitetskom parlamentu izazvala uzbuđenje i nekakvu dimenziju divljenja popraćenu ushićenim izvještajima većine medija u zemlji. Nevjerovatno! A onda i ushićenje u Bošnjaka i Bošnjakinja neviđenih razmjera iako su, priznat ćemo, pokrivene muslimanke svojevrsna manjinska skupina u BiH. Pokrivena žena odjednom postade čudo, a Begija postade slučaj. Begija kao prava slika Bošnjaka u ogledalu danas. I eto, nije zgoreg ni čestitati svim izabranim poslanicima, pa i Bošnjacima koji su ovoj divnoj ženi odmah naturili mali milion uloga pokrivajući njenom mahramom sve svoje muške slabosti, te poraz koji je prije svega poraz testosterona i egoizma nevidjenog u dosadašnjoj predizbornoj praksi. Bošnjaci su ovaj put u RS-u doživjeli do sada neviđen poraz! To je nepobitna činjenica. Sa svega dva direktna mandata bit će da je ovo historijska prekretnica koja unaprijed, sa scenarijem koji je uslijedio, dovodi u pitanje smisao održavanja lokalnih izbora 2020.godine. Barem za sve manju i slabiju povratničku populaciju u RS. Pored dva direktna mandata Bošnjaka u RS, naknadno je uslijedio je ulazak i dvoje lica sa kompenzacijske liste od kojih je jedno Hrvat, Perkunić Mijo, sa osvojenih čak 187 glasova. Odman potom uslijedio je i cirkus sa imenovanjem četvrtog, Izbornim zakonom garantiranog narodnog poslanika iz reda Bošnjaka u NSRS. Prvo je na scenu stupila čelnica mladih SDS-a Nina Bukejlović, koja je ubrzo sišla sa pozornice zbog poprilično kratkog dvogodišnjeg bošnjačkog staža svog života. Da ironija bude veća, zamijenio ju je čelnik mladih SNSD-a Denis Šulić, koji je Bošnjak dovoljno dugo. Sav besmisao priče o konstitutivnosti naroda u BiH našao se tako na jednom mjestu, na toj očajnoj četvrtoj dopunskoj poziciji Bošnjaka manjeg bh entiteta.

Begija kao utjeha

Istovremeno je, Bošnjacima za utjehu u skupštinske klupe ponosno kročila gospođa Smajić. Iako je njen ulazak u NSRS prije svega pobjeda žene, pa i pokrivene muslimanke i Bošnjakinje, njena pojava pretvorila se i u utjehu i masku muškom dijelu poslaničke populacije, koja definitivno snosi krivicu za sve ostalo u izbornom jadu i backgroundu, a posebno za izborni rezultat. Tako se Begiji odmah u startu nametatnula uloga nosača tereta kojeg ona nije ni dužna da nosi. Pogotovo sama. Ne krijem da mi je bilo neobično drago da je baš danas u ovom simboličnom trenutku gledam dok nasmijana prima certifikat o imenovanju, u onako prekrasnom outfitu, sjano odabranih boja, ukrašenu cvijetom Srebrenice. Izgledala je kraljevski i dostojanstveno. Molim Boga da joj bude u pomoći, duboko uvjeren da će svoj posao raditi bolje od muškog dijela ekipe. No, ne zaboravimo da je ona tek treći Bošnjak u skupštinskim klupama, u koje je također ušla kompenzacijom. Na četvrtom su srušene sve iluzije o političkoj budućnosti probosanskog političkog establišmenta u manjem bh entitetu. Doduše, tu je i hudi Mijo…


SUDBIN MUSIĆ/mojprijedor.com


Često se naši ljudi osječaju uvrjeđenim sa riječi 'dijasporac'. Ovo je večinom slučaj iz razloga nepoznavanja značenja te riječi. Šta ustvari znači 'Dijaspora'

Opširnije...