Izdvajamo

Piše: Alma Ćirkić

Kažu da je gadno kad jedno tijelo ima tri glave koje vode svaka svoju politiku. Jeste. Ubitačno je i naporno. Još ako je to tijelo iscrpljeno ratovima, lošom ekonomijom, lošim obrazovnim i zdravstvenim sistemom, pa trpi posljedice u vidu odlaska mladih, ogromnog povećanja mortaliteta i opasnosti da natalitet postane apstraktan pojam... Ma opšte ludilo!
Ali glave nastavljaju po svom. Tjeraju li, tjeraju. Dvije se udružile. Svjesne da su im tako guzice sigurnije jer je ona treća pametnija i omiljenija, te da su njena nastojanja prihvatljivija. Prograđanski orjentisana. Ima nešto što su zaboravile te dvije prazne, loše ošišane, u skupa odjela uvijene glavurde.
Ne opstaje glava bez tijela. Može se koprcati koliko hoće. Plaziti jezike. Ma lajati na zvijezde! Nema!
Ne treba gledati u nebesa. Spustiti pogled treba! Zagledati se u sebe! U svoju unutrašnjost. Šta ima tamo?
Tamo je, recimo, prosječan službenik koji ganja kredit da bi sebi malo upristojio dnevni boravak, popravio auto ili riješio problem grijanja. Ima ih manje sretnih. Onih koji će dići kredit da plate liječenje. Onda jadan ode u opštinu da ovjeri dokument. Jedini je u šalter sali.Temperature u prostorijama ljetne. Za svaki slučaj uključene i grijalice. Sva tri grijača. Jedan službenik radi, jedan čita novine, tri službenice gledaju kako pada snijeg.
Ulazi stariji gospodin sa flasterom preko lica. Očigledno trpi bol. Moli za ovjeru.
„Vratite se u hodnik, uzmite broj i sačekajte vaš red.“-oholo kaže službenica i nastavlja gledati snijeg kako pada. U tom trenutku prosječan službenik završava svoju ovjeru i pakuje papire u torbu u hodniku. Gospodin s flasterom još čeka. Sjedne službenik na minut. Prolaze opštinske službenice. Mahom pretile, u kožnim čizmicama do koljena i u suknjama. Mirišu na skupe parfeme. Ne hodaju. Vuku se. S noge na nogu. S guza na guz. Naš službenik odlazi. Gospodin sa flasterom i dalje čeka.
Pređe junak naše priče do MUP-a. Potrebna mu je i potvrda o prebivalištu. Tamo su službenice u majicama kratkih rukava. Jedna je u bijeloj, tankoj košulji. Stanje nonšalatno, opušteno. Opet službenik jedini u šalter sali. Rade njih tri plus gospodin koji slika za dokumente. U bijeloj majici kratkih rukava. Vani snježi...
Vraća se službenik do svog auta. Otišli mu zakretači. Lupa. Stakla zamagljena. Opet to grijanje prokleto! Stoji na jednom od par semafora u polupraznom gradu. Desna noga mokra. Ona rupa na parkingu je baš duboka. Pred njim starica prelazi ulicu. Stare čizme na nogama. Ispucale. Vire ručke od plastičnih kesa iz čizmica. Vjerovatno navukla da ne prokvase čarape. U ruci kesa sa plavom zdravstvenom knjižicom i gomilom nalaza. I ne žuri pretjerano... Kao da joj svaki korak pričinjava bol. Ne korak preko pješačkog života. Korak kroz život. Na trotoaru djevojčica u tankoj jakni. Promrzlim rukama jede kiflu. Žuri prema autobuskoj stanici. Zamišljena.
Razmišljam o glavama. Razmišljam o tijelu troglave aždaje. Zar nije tijelo skup svih organa koji imaju zajedničku funkciju i vrše određeni zadatak u organizmu? Zar nije bitna ravnoteža? Ako izumru sve starice sa kesama na nogama, ako izumru svi službenici sa neispravnim autima i kreditnim zaduženjima, ako se odsele sve promrzle djevojčice koje žure da stignu na neispravne autobuse, žvačući suhe kifle modrim ručicama, da li će jedan dio organa, onaj u majicama kratkih rukava i grijalicama za guzicama biti dovoljan da organizam opstane i funkcioniše? Da li će taj dio biti dovoljan da aždaja ima dovoljno snage i prostora za svakodnevna palamuđenja i mazanje očiju?
Znate li da u ljudskim ćelijama postoji kod za samouništenje? Dokazali naučnici. Aktivira se u slučaju pojave raka i aktivacijom koda moguće je uništavanje ćelija raka, ukoliko se isti krene razvijati u organizmu.
Aktivirala ga je aždaja iz ove priče. Ne s ciljem da uništi rak. S ciljem da uništi organizam. Aktivirala bez da je prethodno razmislila.
Umiranjem organizma umire i glava. Dvije glave. Pa i tri. Umire sve.
Krajnje je vrijeme za ozbiljnu psihoterapiju. Za glave. Krajnje je vrijeme da se snizi i temperatura. Upaljenim organima koji krajem januara, na -4 rade u majicama kratkih rukava. Krajnje je vrijeme za ispravnu aktivaciju koda za samouništenje, s ciljem uništenja parazitnog tkiva. Ne zdravog...Pa kom opanci, kom obojci...

"Vidiš ovu moju podignutu ruku, koja kao kameni cvijet osta, da svjedoči zločin vaš...
Vidiš ovaj cvijet sa latica pet, to je dokaz protiv vas, koje je vrijeme sačuvalo...
Vidiš li i čuješ vapaj moj, preklinjanje moje da me u životu ostavite...

Ova ruka moja osta podignuta, da te sjeća, i da pamtiš, da ti strah od Božije kazne ispunjava i noći i dane...

Predajem te Bogu Svemogućem ubico tijela i duha moga, neka ti Bog sudi, a ja ti oprostiti neću...."

Taif Rose 2013

Opširnije...