Bila je to noć koju Travnik neće zaboraviti. Noć u kojoj se šutjelo više nego što se govorilo, jer su riječi Sakib ef. Džaferovića ostavljale bez daha.
U sali je vladala tišina koju su prekidali samo uzdasi, potisnuti jecaji i molitve u srcima. Na bini je sjedio čovjek ogromne snage – duhovne, moralne i ljudske. Sakib efendija, logoraš, imam, otac, svjedok i nosilac boli koju nikad nije pretvorio u mržnju.
Njegova ispovijest nije bila optužba. Nije ni govor mržnje. Bila je to lekcija iz čovječnosti u vremenima kada je ona bila najskuplja. Pričao je o logoru kao mjestu gdje su ljudi testirani do kraja svojih granica – a on je iz tog mjesta izašao slomljen, ali ne i poražen.
Govorio je tiho. Svaka riječ bila je važna. Svaka pauza – teža od prethodne.
🤲 Allahu Milostivi, Gospodaru svjetova,
podari sabur onima koji su prošli kroz nepravdu,
smiluj se dušama onih koji nisu dočekali slobodu,
a nama daruj snagu da pamtimo, opraštamo i budemo bolji.
Ne dozvoli da srce otvrdne od mržnje,
već da ostane mekano od ljubavi i vjere.
Amin.

Mersudin Zolota