Izdvajamo

 

Piše: Drago Perkovic

Slomili su mi lijevu ruku,
vrat i kičmu u donjem dijelu ledja,
na lijevoj strani slomljena su mi tri rebra
a na desnoj dva
Jedan lijevi lom mi pritiska plućno krilo
iz usta su mi izbili 16 zuba,
načeli su mi bubrege,
na lijevoj ruci kod zgloba imam ružan ožiljak od noža,
imam ih i po nogama,
imam ožiljke gašenih cigareta i zarezivanja kamama,
plitkih i dubokih,
prolio sam potoke vlastite krvi,
izvodjen sam na streljanje,
tri puta...
težio sam 49 kilograma većinu od 14 mjeseci logorovanja,
spavao sam u minskim poljima i na mrtvima,
spavali su i mrtvi na meni
imam glavobolje koje nikad ne jenjavaju
ne spavam i ovo prohujalo vreme postaje mi teretno
Ulovim se kako
još uvijek marširam
Keratermom,
Omarskom,
Manjačom,
Batkovićima
i
Kamenicom
Nosnicama ulovim cvrčanje kože pod hercegovinom bez filtera,
guranje opušaka po vratu
i vreline po
gležnjevima nogu pod patikama
Ulovim kabal
i
sajlu
kako mi razbijaju glavu
Ulovim vojničke čizme
pod čijim teretom mi curi krv iz ušiju
Ulovio sam i palice koje su mi, silinom zamajca, lomile vrat
Ulovim se saznanjem,
da su mi se, do danas, javila samo tri empatična prijedorska ''srbina''
dvije žene i muškarac
ostali mi jebu mrtvu mater i tjeraju me na mišljenje da ih u gradu Prijedoru nema mnogo,
nego tek puka šačica,
mada ja jesam uvjeren u suprotno
i samo
tako lakše podnosim sve ono a i sve ovo

FB: Drago Perkovic

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.