Piše: Elvir Besić
Stari su pričali da su te gladne, poratne pedesete preživjeli samo zahvaljujući vodenicama na Međaruši. Ja ih se ne sjećam svih, ali mi je u sjećanju, kao urezana, ostala ona jedna — Huskina. Do nje je vodio uski, vlažni puteljak skriven pod teškim granjem, koji kao da je čuvao tajnu mlinarskog zanata. Nisi je mogao vidjeti dok joj ne dođeš pred sama vrata, a onda bi te zapljusnuo miris ustajale vode, drveta i onog finog, bijelog praha koji život znači.
Huska je za mene bio zagonetka. Sjećao sam ga se sa porodičnih sijela, onih večeri kada bi sa svojom Kadirom sjedio kod mojih, uz toplu tepsiju bijele masirače. Bilo bi to samo kad su duge zimske noći , pokadkad bez struje, a ta su sijela imala posebnu draž.Tamo, pod svjetlom lampe, Huska je bio kralj smijeha. Pod onim njegovim dugim, markantnim brkovima stalno je titrao šeretski osmijeh. Pričao je o svojim nestašlucima tako slikovito da bi moji roditelji plakali od smijeha, a mi djeca, stisnuti u mračnom budžaku sobe, krišom bismo se kikoatali, upijajući svaku riječ. Kadira bi samo sklapala oči, valjda od muke što te iste priče sluša po ko zna koji put, ali Husku niko nije prekidao. Čak i kad bi priče postale "za odrasle", pa nas istjerali u drugu sobu, pokušavali smo kroz ključaonicu uhvatiti bar mrvu tog duha.
A onda bi svanuo radni dan. Mater bi primijetila da je dno naćava prazno, da nema više kukuruznog brašna za hurmašice, i poslala bi me kod Huske.
Pojavio sam se na vratima mlina s vrećom na ramenu, očekujući onog istog veseljaka sa sijela. Ali tamo me dočekao sasvim drugi čovjek. Ozbiljan, uspravan, sa francuskom kapom koja mu je sjedila na glavi kao kruna autoriteta. Njegovi brkovi, koji su prije par noći plesali od smijeha, sada su bili strogi i nepomični.
„Selam,“ procijedih.
„Selam,“ odgovori on, kratko i poslovno, kao da me nikad u životu nije vidio.
Bacio je moju vreću na vagu. Vaga pokaza osamnaest kila. Ja, pokušavajući da probijem tu njegovu hladnu mlinarsku masku, dobacih:
„Ma, Huska, zaokruži to na dvadeset!“
Pogledao me poprijeko. Tim jednim pogledom mi je objasnio sve što dječak treba da zna o poštenju i zanatu. Nije rekao ništa, ali se u toj tišini osjetilo da mlin nije mjesto za igru. Vaga je ovdje bila vrhovni sudija — ni grama manje, ni grama više. Ušutio sam se, postiđen.
„Ponesi tu vriću za mnom,“ zapovjedio je.
Prvi put sam ušao u utrobu vodenice. Htio sam ostati, razgledati kako to kamen melje zrno, opipati drvene žljebove, ali Huskin glas je bio presudan:
„Spusti. U petak po brašno.“
Vratio sam se kući ljut. Ljut na njega što je tako hladan i na sebe što sam ispao glup pred vagom. Planirao sam kako ću se jednom ušunjati sam, da sve istražim bez njega, ali mi je te planove zauvijek pokvarila „Leptirica“. Taj jugoslovenski horor mi je u trenu promijenio sliku vodenice; puteljak je postao jeziv, a huk vode ispod točka više nije bio pjesma, već prijetnja.
Mnogo godina kasnije, kada sam napokon odrastao i ponovo ušao u takvu vodenicu, prepoznao sam u njoj Šantićeve stihove koje smo kao djeca učili napamet. Shvatio sam tada i Husku. Bio je to čovjek koji je znao red: sijelo je bilo za dušu i šalu, ali mlin je bio za život, hljeb i istinu. Allah da ga nagradi, bio je to pravi, strogi čuvar onog najvažnijeg — ljudskog obraza i precizne vage.
Elvir Besic
