Baza nestalih osoba općine Prijedor je uz povratak jednog dijela ljudi u zavičaj možda i najveći zajednički uspjeh koji je zajednica protjeranih Prijedorčana postigla. Zbog mlađih naraštaja važno je napomenuti da je lider u oba ta procesa bio Sead Čirkin. Nekom drugom prilikom ću se osvrnuti na pripreme i organizaciju samog povratka gdje je među značajnijim potezima bila uspostava klasičnih medija Slobodnog radio Prijedora i Prijedorskog ogledala.
Sa Refikom Hodžićem sam 1996.godine bio osnivač i član Press službe Ratnog predsjedništva opštine Prijedor u Lušci Palanci kod Sanskog Mosta, iz koje će kasnije nastati i ti mediji, sa Refikom glavnim urednikom radija a ja sam bio urednik lista. Na jednom od prvih poslijeratnih sastanaka Ratnog predsjedništva na kojem smo prisustvovali tadašnji predsjednik Sead Čirkin je rekao, prvo što moramo uraditi je da se prebrojimo koliko nas fali. I samo par mjeseci od prestanka rata Prijedorčani su 1996.godine započeli taj proces prikupljanja podataka o onima koji su ubijeni ili nestali u Prijedoru u toku rata.
Nije to bio nimalo lagan zadatak, u to vrijeme se nije moglo ni prići Prijedoru, službenim podacima iz matičnih knjiga, a porodice žrtava su živjele u nekih 30 zemalja svijeta od Australije do Amerike. Postoje brojne zajednice u Bosni i Hercegovini koje ni tri decenije nakon rata nemaju nikakvu evidenciju o ubijenim i nestalim osobama, ili se ide sa brojevima iza kojih ne stoje valjani popisi sa imenima i drugim podacima o žrtvama.
Ratno predsjedništvo je imalo poveznicu sa desetinama klubova i udruženja građana i to je pružilo dobru početnu osnovu da se dođe do prvih podataka o Prijedorčanima koji nisu imali sreću da prežive masovna ubistva, logore i „čišćenja“ sela od nesrpskog stanovništva. Formirani su i punktovi u Sanskom Mostu, Ključu, Zenici… radi prikupljanja podataka a uspostavom vlastitih medija moglo se računati na informisanost većeg broja ljudi gdje i kako mogu prijaviti nestalu osobu.
Iako je Sead Čirkin bio taj koji je stajao iza tog procesa to je bio poduhvat u koji je bilo uključeno desetine Prijedorčana. U tehničkom smislu najveći doprinos su dali Edin Saleš koji je unio podatke za većinu imena u bazi nestalih osoba a potom i Zebir Filović, tehnički urednik Prijedorskog ogledala, koji je te podatke složio za Prvo izdanje Knjige nestalih općine Prijedor 1998.godine. U prvom izdanju se tako našlo 3146 imena među kojima i ime Srbina Jovana Radočaja za kojeg će kasnije i neke od presuda potvrditi da je ubijen u logoru Keraterm.
Izdavač je bio Informativno poslovni centar „Patria“ u okviru kojeg su djelovali Slobodni radio Prijedor i Prijedorsko ogledalo, a kao suizdavač naslovljeno je Ratno predsjedništvo općine Prijedor, koje je zapravo i odradilo najveći dio posla u prikupljanju podataka. Moja uloga je bila urednička a napisao sam i predgovor za to prvo izdanje. Udruženje Prijedorčanki „Izvor“ koje će se kasnije jedino pominjati uz Knjigu nestalih opštine Prijedor „Ni krivi, ni dužni“, u vrijeme uspostavljanja baze podataka nije imalo nikakvih kapaciteta za to niti je bilo povezano sa Prijedorčanima u dijaspori ili drugim mjestima izvan Lušci Palanke. To udruženje se bavilo brigom o starim i iznemoglim licima, pokretanju nekih malih biznisa, šnajderaja, frizerskog salona i kafe slastičarne u Lušci Palanci. Neke od članica udruženja jesu bile angažovane na prikupljanju i unosu podataka ali ne ispred udruženja nego ispred Ratnog predsjedništva u kojem su bile tada zaposlene.
Prvo izdanje Knjige nestalih je štampano u 200 primjeraka i trebalo je da posluži kao osnova za provjeru postojećih i prikupljanje nedostajućih imena i podataka. Ratno predsjedništvo je organizovalo distribuciju primjeraka knjige do klubova i udruženja građana, a velika mogućnost se otvorila nastankom prvih šatorskih naselja tokom 1999.godine kada su se mještani koncentrisali po svojim naseljima i moglo se ciljano ići u prikupljanje podataka po selima iz kojih je i dolazio najveći broj žrtava u odnosu na gradska i prigradska naselja, gdje su stradanja bila daleko manja.

Drugo izdanje Knjige nestalih općine Prijedor kojem sam dao i naziv „Ni krivi, ni dužni“ imalo je 3227 imena na svojim stranicama i štampano je u tiražu od 2000 primjeraka. Opet je izdavač bio Informativno- poslovni centar „Patria“ a kao suizdavač na koricama se sada pominje Udruženje Prijedorčanki „Izvor“ jer Ratno predsjedništvo je postalo Vladin ured za izbjegla i raseljena lica, a nismo htjeli da to bude shvaćeno kao rezultat rada vlade, jer u to vrijeme bilo koji oblik vlasti se nije uopšte želio baviti prikupljanjem podataka o o žrtvama. Kao suizdavač je imenovano Udruženje Prijedorčanki „Izvor“ ali ne zbog neke bitne uloge u nastanku baze ili izradi knjige nego da se knjiga ne tumači kao privatni projekat jedne firme, što je bila DJL IPC „Patria“ kao formalno pravni izdavač. (vidjeti foto)
Izdavač prva dva izdanja knjige nestalih IPC „Patria“ je prestao postojati pa se kod trećeg izdanja knjige nestalih, 2012.godine kao jedini formalni izdavač, pojavljuje Udruženje Prijedorčanki „Izvor“ i priprema te knjige jeste obavljena unutar kapaciteta tog udruženja, uz podršku desetina ljudi koji su nabrojani na koricama tog izdanja. Možda i najvažnija stvar u tom vremenu je bilo to što su nam iz policijske kartoteke ustupili blizu 900 fotografija za knjigu. To se nikad ranije nigdje nije desilo, da je policija ustupila podatke, u ovom slučaju fotografije jednoj nevladinoj organizaciji,
To opet govori o jednoj neugodnoj činjenici, da Ratno predsjedništvo i svi mi koji smo učestvovali u izradi te knjige nismo naišli na podršku od značajnog dijela najužih članova porodica nestalih Prijedorčana, barem trećina njih nisu ni na koji način učestvovali u izradi baze a pokazatelj su i te fotografije koje nismo dobili od porodica već smo ih morali tražiti od policije. Pouzdano znam da neki najuži članovi porodica nestalih Prijedorčana još uvijek nisu dali ni uzorak krvi radi utvrđivanja identiteta putem DNA. To je bitno napomenuti na ovaj Dan nestalih osoba.
Za treća izdanje Knjige nestalih novac za štampanje je prikupljen od Prijedorčana. Pozvao sam Prijedorčane da podrže štampanje i prikupljeno je dovoljno sredstava. Tada sam napomenuo da će sredstva od prodaje knjige biti upotrijebljena za memorijalizaciju žrtava, ali nemam nikakvu informaciju da su se ta sredstva utrošila ili troše za te svrhe. Bio sam strašno pogođen saznanjem da od prodaje drugog izdanja knjige nije ostala sačuvana niti jedna marka za štampanje trećeg. Ispostavilo se da nemam nikakvu mogućnost da utičem na sudbinu sredstava ni iz ovog trećeg, a mnogo ljudi mi se javilo da je ne mogu ni nabaviti.
Baza nestalih osoba Prijedora je bila službena osnova za izradu Centralne evidencije nestalih osoba BiH koja se provodi u okviru Instituta za nestale osobe. Prije uspostave CEN-a bila je glavni alat u potrazi za nestalim Prijedorčanima. Mjerodavna je bila i od velike koristi za prikupljanje uzoraka krvi i informacija kod Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) a najznačajnija njena uloga je bila u tome što je bila od ogromne pomoći istražiteljima Tribunala a potom i domaćih tužilaštava, knjiga je postala dio materijalnih dokaznih predmeta u više sudskih procesa za ratne zločine.
30 godina od rata Knjiga nestalih je još uvijek i najvrijedniji memorijal koji imamo za prijedorske žrtve, memorijal koji možemo ponijeti i u Australiju. Kanadu, Švedsku...
Kada su u pitanju ljudi podaci nikada ne mogu biti apsolutno precizni i tačni. Ono što bazu podataka i izdanja knjige nestalih Prijedorčana čini vjerodostojnim je da se od zadnjeg štampanog izdanja nisu pojavile informacije da je neko izostavljen ili da se u bazi nalazi neko kome tamo nije mjesto. Dok smo prikupljali podatke nismo namjeravali dostići najveći mogući broj nego najtačniji. 3176 je broj koji se ustalio kada se govori o Prijedoru i ne postoji ni u lokalnoj srpskoj zajednici niko ko osporava da su ti ljudi zaista ubijeni. Ponekad se javljaju neki pokušaji da se neke od žrtava predstave da nisu žrtve ratnih zločina, ali to su marginalne neslužbene pojave. I to je možda i najveći uspjeh baze nestalih Prijedorčana, to što tu bazu prihvataju svi, bez obzira na stranu u ratu.
Postoji jedna štetna pojava, da neki Prijedorčani, uglavnom Bošnjaci, iznose veće, ničim utemeljene brojke. Kao oni su sigurni da je broj ubijenih bio mnogo ili barem malo veći, a da pri tom ne nude niti jedno novo ime kao dokaz da nisu svi evidentirani. Štetu ipak prave jer dovode u sumnju podatke do kojih smo došli. Bilo je i nekih drugih pokušaja da se ova baza dovede u pitanje, recimo ono kada je Memorijalni centar Sarajevo prijedorske civilne žrtve proglasio poginulim pripadnicima Armije R BiH. To su ozbiljni nasrtaji na istraživanje koje su u vlastitom aranžmanu, prije svega zajednica ljudi koji su preživjeli progon, uradili za Prijedor. Ta baza je za sada i najvažnije naslijeđe koje ostavljamo budućim naraštajima, postojeći spomenici, turbeta, vozanja tabuta kamionom, to su stvari zbog kojih bi se uglavnom trebali stidjeti u budućnosti jer su ilustracija našeg lutanja i neznanja da se nosimo sa tragedijom koja nas je zadesila u Prijedoru.
Imao sam namjeru da se upustim u izradu četvrtog izdanja, u više tomova, gdje bi svaki od ubijenih Prijedorčana dobio barem jednu stranicu u knjizi, da ostane dublji trag o njima, ali to je posao u koji bi moralo biti uključeno hiljade ljudi, a iskreno, na osnovu dosadašnjeg iskustva teško da bih vas i na prste ruku mogao nabrojati koji bi bili voljni učestvovati u tome. Pa neka to ostane nekom mlađem u amanet, rado ću mu predati razrađenu metodologiju.
Na izmaku je i ovaj Međunarodni dan nestalih osoba, osoba poput mog brata Enesa, stričevića Emdžada i strica Ibrahima.

Edin Ramulić