Piše: Čejko Kahteran

"Bolna sjecanja na pet meleka bozijih koje krvnici ubise jer.......jer su bili ljudi"

"25 godina iscekivanja i nade da barem neko kaze istinu .
25 godina Esef i Esad cekaju kako bi saznali da je medju onim koji su ih okruzivali i sa kojima su zivjeli bio barem jedan cojek."

Posteni i nevini ljudi, insani, bili su uvijek zrtve u sval´kom ratu pa i prirodnim nepogodamaa. I kako god da covjek nemere a da se na zapita ”Zasto”. Zasto se to desilo i zasto ”bas” tim ljudima. Nemam bas mnogo tih Dzananovica u Zecovima. Odnosno, nije ih bilo mnogo. Jedna jedina”loza”. Potomci od Jakupa Dzenanovica, sinovi,unuci. Fini ljudi, vrijedni radnici, domacini ,veliki i iskreni prijatelji. Od sest Jakupovih sinova koju si zivjeli i rodjeni u Zecovima, petorica su ostali tu do svoje smrti a jedan je odselio.

Esad je kao i ostala braca rodjen u Zecovima. A odmah tude iz komsiluka se i ozenio. Komsinicu Hajru, cerku od Hasana Musica. Sagradise i kucu, tu u blizini. Rodise dvoje djece. Prvo cerku Asimu a onda i sina Esefe. Ešo je bio moja generacija pa smo se tako poznavali i druzili od malih nogu. Kad bi on dolazio kod tetke Sadije na redak, a kasnije kad sam malo porastao isao sam kuci kod njih. Njihova kuca je bila jedna fina nova planska kuca cim se insan uz Grabik popne pa nama na prvoj ravnici na desnu stranu su imali kucu. Esef i ja smo isli skupa u skolu. U onu staru skolu u Barama. Trcali uz bare, hampali se po dvoristu ili klizali niz ono brdo kod skole dje smo pravili”klizu” u sred ljeta. Malo vode pa...pići nizbrdo. A kad se kliza osusi a po vodu daleko ici na potocic kod Huskina mlina, koristili smo nase male muskosti da popišamo onu klizu i nastavimo se klizati.

Mislim da smo isli u treci jal cetvrti razred kad je Esefova mama Hajra u Njemacku otisla. A kad bi kuci dolazila, svasta bi donosila a najvise svojoj djeci Esi i Asimi. Tih godina, ako se dobro sjecam, dobio je Eso i svoju prvu harmoniku. Interesantno da su mi u sjecanju ostali bas tii dogadjaji kada su roditelji kupovali njesto svojoj djeci, a meni moji nisu mogli. Ali to nije bio razlog da ja sve to zapamtim. Razlog je sasvim drugaciji. Kad god sam iso kod Ese, Hajra bi uvijem njesto posebno za mene sacuvala. A Esef(Ešo) nije bio nimalo cicija. Nikada mi nije branio da se igram njegovim igrackama, kojih mu nije falilo. A drugo sto je presudno da se jedno djete sjeca njekih insana i vremena je kako je djete docekivano kod tih osoba. A kod Eše, svi smo mi docekivani ko da smo svi Hajrina djeca. Al, kad vako njesto malo bolje razmislim, nije samo Hajra bila takva. Rahmetli Sadija, Hajrina sestytra bila je ista. Šaha je bila ljubazna prijatna i docekivna i za djecu, ali je njen zivot bio drugaciji tako da ona nije imala vremena pokazati svu svoju ljubav prema djeci. Ali je uvijek imala osmjeh za svako djete. Pa svaki odrasto insan bi trebo znati da jedan osmjeh, iskreni upucen djejetu, ostaje zapamcen.

Druzio sam se sa Ešefom sve dok oni ne odselise u Garevce. Tu se zavrsava nase aktivno druzenje. Mislim na ono gotovo svakodnevno. Od tada se nasi zivotni putevi razdvajaju. Sretali smo se mi i kasnije. A svaki susret je bio zaista srdacan, prijateljski. Kasnije dok sam u Celpaku radio, imao sam radnog kolegu iz Garevaca koji mi je puno pricao o mojim prijateljima. Nije meni taj cojek iz Garevaca isprico nista sto je novo ili sto ja vec nisam znao, nego je samo potvrdio sve ono sto sam ja mislio o tim divnim ljudima. I tamo, u Garevcima, bili su omiljeni medju komsijama i Esef, Esad, Asima ali je Hajra i tamo ostavila poseban utisak na te ljude. A ,doduse, drugacije i nije moglo biti, jer je ona bila takva. Saznao sam kasnije da su dobili jos jednu cerku . Bilo mi je drago, jer takvim roditeljima je steta da nemaju mnogo djece kad ih tako vole i znaju na salamet izvesti. Asima se vec bila udala i Esef ozenio ,dok je najmladja Majda, koju nazalost nikad uzivo nevidjeh, osim na slici. Tako fino djete, veselo. A i moj skolski Esef, ozenio se zasnovo familiju. Dva sina. Sve ono kako je najljepse. ”Previse je ”lijepa” ta njihova sudbina i zivot bio, da bi vjecno trajao” mogao bi insan reci, ali bas srecnima treba omoguciti da to i ostanu. A mozda je dragi Allah bio tako njesto i ”planirao” za ove divne ljude. To ce ostati tajna, jer nije bilo kako je sudjenio i kako je Allah htio. U zivot tih ljudi usle su krvolocne zvijeri koje sebi za pravo uzese da odlucuju o tudjim zivotima.

Kada sam ”zavrsjio” u Trnopolju, tu sam sreo Esefa i Esada. Nismo se mnogo druzili niti mnogo pricali. Jer ipak sam je Esefov prijatelj iz djetinjstva. Ono sto smo mi skupa prosli i ono vrije sto smo skupa proveli protkano je igrom, smjehom, divnim djecijim uspomenama. A tada, u Trnopolju, Esef je bio odrastao covjek, koji je imao jedan zivot i sudbinu vezanu za druge ljudi koji su mu bili bliski, jer ih zivot na to prisili. Naravno su Esef i Esad bili sa onim prezivjelim komsijama iz Garevaca koji su djelili i dobro i zlo sa njima. Ali sam u logoru saznao za tu veliku tragediju. Tragediju koju pocinise neljudi, odgojeni da mrze, odgojeni da ubijaju. Veliku tragediju, oca Esada, sina Esefa i cerke Asime. Dojuceranje komsije, more biti i prijatelji, jal radne kolege i poznanici ucinise njesto neoprostivo, njesto sto cojek uciniti nemere. Znam, ljudskih izroda je bilo i bit ce, al me”kopka” jedno pitanje.
”Zar medju svim tim komsijama, od kojih su svi odrasli bili naoruzani i u mogucnosti da brane sebe ali i nekog drugog, nije bilo ni jednog insana koji je mogao sprijeciti zlocin”?

Znam da je to moje pitanje suvisno i da na njega nejma odgovora,jer krvnici ubise Alena koji je bio samo pet godina , njegovog brata Ajdina 9 godina, njihovu tetku Majdu, prelijepu curicu od 17 god, mladu majku dva nevina djeteta Nasihu, koja je tek 30 god bila a ubise bolan i majku Hajru. Insana kakav se ne radja tako cesto. Majku koja nikad nikog nije znala mrko pogledati. Zasto? I to je suvisno jer neljudi,krvnici i zlocinci u svakom normalnom insanu, neprijatelja vidjese.

Ostali su Esad i Esef ”zivi”? Ako je to zivot. Ostali su u Trnopolju, cekajuci da i njih ubiju. A poznajuci te insane, vjerujem da su Boga molili i da budu ubijeni. Za one ciji najdrazi vise ne postoje, zivot je kazna a ne nagrada. Nazalost, ne moze insam mjenjati neke stvari nego ih samo prihvatiti nake kave su i”zivti”. Sto cudoh mnogo puta”Nazor se nemere umrijeti, ali se mora zivjeti”. Bas tako je i sa Esadom i Esefom.

Nakon izlaska iz logora, zavrsismo u Karlovcu a odatle nas ”sudbina” po bjelome dunjaluku razdijeli. Esef i Esad otisli su na jednu stranu, ja na drugu onaj njeko na trecu. Cim se prilika ukazala vratili su se Esad i Esef, sagradili spomen plocu . Spomen plocu svojim najdrazima. Plocu koja stoji tu njedje u Garevcima. Stoji, ćuti al svjedoći. Na ploci su imena neduznih insana, al ploca svjedoci i o zlobi, mrznji koja je postala svakodnevnica u tim krajevima, nasima. Prolaze ljudi, prolaze insani ali i oni koji to nisu, prolaze, bace pogled na onu ruznu i hladnu mramornu plocu sa imenima insana koje”njeko” ubi. Pa zar nema tog (ne)cojeka sa barem malo savjesti pa da stane, stavi prst na celu i pomisli na ovu neduznu celjad. Pa da jednom za sva vremena otkrije pocinioce gnusnog zlocina. Kriti i stititi zlocince je zlocin. Ne reci istinu je grijeh.

Kako i koliko bi istina o zlocincima utjecali na Esefa i Esada tesko je reci. Ali je sigurno, poznajuci ta dva cojeka, da bi im istina probudila vjeru u cojeka. U cojeka koji zivi, grijesi, glda al zazmiri, slusa al usi zacepi pred istinom. A jedino sto bi ovim ljudskim gromadama pomoglo je da saznaju istinu i da saznaju da su zivjeli, okruzeni ljudima a zlocine nad njihovim pocinise pojedinci. A ovako kako je danas, sta preostaje Esefu i Esadu? Nista drugo nego da pate u saznanju da su zivjeli okruzeni ljudima a medju njima nije bilo ni jednog jedinog cojeka.

Iz onog sto vidim, cujem znam da je Esef nastavio”zivjeti” jedan novi zivot. Da je okruzen onima koji njegovu bol razumiju i snjim djele. Takvih osoba nema bas mnogo na ovom dunjaluku, a moj prijatelj Esef je zaista zasluzio da ga takve osobe okruzuju u svoj njegovoj boli. A u dusi tog cojeka ko i njegovog babe ima dovoljno ljubavi i postovanja za sve insane na dunjaluku.

Neka je vjecni rahmet ovim neduznim dusama, Bozijim melekima. A Esefu, Esadu Asimi.....sabur, dragi moji prijatelji.

Čejko Kahteran

foto: Nijaz-Caja Huremović