Piše:Drago Perković
ad hominem...Juli 20,1993.
Prvo svitanje slobode dočekali smo okupani i nenaspavani.Uglavnom smo udobno sjedili na podu pored mirišljavih posteljina kreveta hotela ''Dinara'' u Livnu.Nismo mnogo ni razgovarali.Buco,Rade i ja.Misli su nas vodile kući..oni onamo,opet, uporno odvodili
Znao sam da se nikada neću vratiti.Da nemam kome i da nemam čemu da se vratim.Znao sam da nema Kozarca,Rakovčana,Rizvanovića,Hambarina,Briševa i Ljubije onakvi kakvi su bili.Znao sam da više nikada neće ni biti onakvi kakvi su bili.Znao sam da su spaljeni do temelja,da su ljudi ubijani k'o marva,znao sam za silovanja i pretpostavljao truleži pod zemljom.Znao sam da ništa nisam htio da znam.
Da sam bio primoran biti svjedokom nezamislivih zločina i da i dan danas uredno poredam likove ljudi logora Omarska zajedno sa hororom koji su doživjeli 20 Jula '92 a kojeg su nepovezanim riječima prenosili u slučaju da ne prežive.U nadi da neko hoće.Znao sam da me je slušanje njihovih priča obavezivalo.Nisam znao da ću preživjeti.Znao sam da nemam razloga za povratak jer me niko tamo više ne želi.U katastru rodjenih vodio sam se kao mrtav.Umro sam onaj dan kad sam odveden.
A još uvijek volim svoj kraj.Volim i ljude koje vole još samo njihovi najbliži.Volim one koji su nestali pod ilovačom Tomašice,Jakarine Kose,Redka,Korićanskih Stijena i Jame Hrastova Glavica.Oni su najbolji dio nas.Oni su i Prijedor i Kozara.Oni me jedini i razumiju.Oni znaju da pišem k'o što bi insan pis'o insanu.Oni prizivaju sjećanja i zbog njih podsjećam na prošlost.Na ono što su katili konkretnim činjenjem proizveli a to nije vrijedjanje.Ono je racionalno upozorenje nečemu što ne smije nikako da umre..
Preko puta mene sjedio je Buco..On je svjedok zločina na Briševu.Znao sam da će se znati
Počivaj u miru Božjem Prijedore !!!
