Piše: Drago Perković
ad rem
Izmasakrirano ih je 68..Leševi su im bili razbacani po cijelom selu...po njivama..po potocima..po nagorjelim domaćinstvima..po jamama..leševi žena,bolesnih,starih i iznemoglih.Leševi mladih.Leševi poklanih,silovanih i zubima zvijeri griženih seljanki sela Briševa.Leševi koji su paljeni.Leševi s kojih je derana koža...leševi očeva,braće,majki i sestara..leševi mirnog i pitomog kozaračkog sela.Sela kojeg više nema i kojeg više nikada neće ni biti.Sela koje nikom zla nanijelo nije.Selo koje nikom zla ni pomislilo nije.Selo čiste seljačke čestitosti.Leševe sa njiva,iz potokà,nagorjelih domaćinstava i jama ukopavali su mještani koji su se krili po šumama.Ukopavali su ih na mjestima gdje su ih i nalazili.Ukopavali su ih pod kuršumima i granatama.I ukopali su sve do poslednjeg pronadjenog.Toliko su i mogli.Ti mještani nikada nisu imali priliku svjedočiti.Nisu imali kome,nit’ čemu.Nisu imali protiv koga da svjedoče.
Danas,nakon 26 godina,sve u selu je ostalo u ‘92.Obnovljena je samo seoska crkva pred kojom je i skroman spomenar na žrtve.U crkvi su njihova imena.Za sjećanje.I jedno i drugo.Ostalo je korov.Korov je i kazna za zločin.Nikada nikoga nije stigao mač pravde.I neće,mada su katili nadohvat ruku.
Briševu bi možda najbolje bilo da nije ni postojalo.Jedino onda ne bi bilo ni njih 68.Ne bi bili leševi.I ne bi bili razbacani..po njivama...po potocima...po nagorjelim domaćinstvima...po jamama.
Negdje bi živjeli
Atlije,
Barišići,
Bujadilovići,
Buzuci,
Dimači,
Gavranovići,
Ivandići,
Jakare,
Komljeni,
Komljenovići,
Lovrići,
Marijani,
Matanovići,
Mlinari
i Šolaje
negdje bi živjeli baka Anini sinovi
Počivajte u miru Božjem vi dobri ljudi !!!