Da me nisu ubili...

Zovem se Emira, i dolazim iz Kozarca. Imam 32 godine, udata sam i majka dječaka i djevojčice. Asistent sam za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu u Banjoj Luci. Doktorant sam na Univerzitetu u Sarajevu, pri kraju izrade doktorske disertacije.

Hm, sve ovo divno i krasno zvuči, DA ME NISU UBILI.

Ja sam Emira Mulalić iz Kozarca koja je ubijena a nije dobro znala ni čitati ni pisati. Ubili su me četnici kao petogodišnju djevojčicu. Ubili su me dok sam se igrala. Stajala sam uz babinu nogu i odjednom pala.

Babo je pogledao u mene i samo rekao: “SNAJPER”. Vidio je kako se na jednom prozoru povlači snajper prema unutra i spušta roletna. Pored nas je bila hitna, ali nije mi bilo pomoći. Podlegla sam u majčinom krilu pred bolnicom u Banjoj Luci. Babo je nakon nekoliko dana molbi da predaju moje tijelo uspio me uzeti. Pokopao je moje tijelo pored džamije u Trnopolju. Ali ni tu mi četnici nisu dali mira.

Kada se babo nakon nekoliko godina vratio iz Amerike da mi podigne nišan, nije me našao u zemlji pored džamije. Monstrumi su me iskopali i bacili na drugo mjesto. Konačni smiraj sam našla tek 2016., godine, kada su me ponovo po treći put ukopali. Identifikovana sam putem krvi svojih roditelja u hali Šejkovača. Babo kaže, a sam jedno od 102 maloljetne djece koje su četnici ubili u Prijedoru.

Kaže da je u Prijedoru ubijeno 256 žena i 3173 civila. Protjerano je preko 53000 ljudi a 31000 ljudi je prošlo kroz logore.

Neka strašna mjesta babo spominje, dobro sam ih zapamtila: Tomašica, Manjača, Omarska, Hambarine, Zecovi, Trnopolje, Keraterm, Korićanske stijene. Sve su to mjesta gdje su nas četnici mučili, ubijali i zakopavali. Babo i mama me često posjete na mezarju.

Kažu da će Allah, dž.š., dati pravde. Ja iskreno ne znam koje Allah, dž.š., i šta je PRAVDA. Ali ako oni tako kažu i žele, onda je to sigurno nešto dobro za sviju. Znala bih ja mnogo toga DA ME NISU UBILI.

(Esmin Mehić)